Običan dan

Crno – bijeli svijet. Svijet crno – bijelih fotografija. Zamrznuti trenuci. Lica gotovo bez emocija. Tijela u strogoj pozi. Tijela nenavikla na poziranje, na namještanje. Lica i tijela koja šalju poruku u budućnost. Nevin, neobogaljen svijet, prije nego smo počeli dokumentirati svinjarije, od njih raditi arhiv prema kojem gradimo odnos spram prošlosti, temelj na kojem počiva sadašnjost. Dvadeset i prvo je stoljeće i budućnost ne postoji, o njoj se ne sanja, nju živimo kao neprekidnu ljepljivu sadašnjost koju nikakva mašta ne može sprati. Sadašnjost kroz koju vučemo noge kao kroz blatnjav rov u Galiciji. Sadašnjost koja nam ne dozvoljava snatrenja poput streljačkog voda ispred kojeg klečimo povezanih očiju. Svaki je zamrznuti trenutak prošlosti poruka koju nismo naučili razumjevati opsjednuti nemogućnošću da se pomjerimo. Sadašnjost nas drži u mjestu. Poruke dopiru do nas ali mi nikuda ne možemo maknuti. Kako razumjeti te ukočena tijela te poglede koje ne znamo čitati, kako shvatiti crno – bijelo kad si zaglavljen u vječno sivom snijegu vremena koje smo nekad smatrali budućnošću; vremena u koje smo namamljeni tisućama raznobojnih luftbalona koji su umjesto oblaka titrali nad našim glavama u ritmu neke bezbrižne glazbe, koja nije pozivala niti na ples niti na ljubav – glazbe koja nas je pozivala samo na to da prestanemo biti zabrinuti nad našim sutra, jer ono je tu, iza ugla, iza narednog dana, šareno kao zrak obojen balonima. Ovo sutra koje mi živimo sanjao je neki mladac zaglavljen u rovu iznad kojeg poput vinskih mušica zuje meci. Njegovo lice je preživjelo na fotografiji. Kako je samo nevino i naivno! To lice te oči iz kojih izbija vjera da vrijedi provesti mladost u blatu zarad budućnosti koja jednog dana više neće postojati. Kako se zvao čovjek o kojem pišem? Što bi promjenilo njegovo ime u mojoj spoznaji? Mogao bih mu napisati pismo? Obratiti mu se kao prijatelju? Htio bih ga pitati neke stvari. Prije svega, htio bih znati koje su boje bila polja iznad njegovog rova. Da, to me zanima. Boje. Njih želim znati. Crno bijeli svijet je imao boju. Poruke koje su iz njega stigle, samo su one crno – bijele. Da znam ime nekoga od njegovih suboraca njih bih htio pitati istu stvar. I zašto su opće tu? Tko je izmisliio ludilo u kojem neprekidno zaglavljujemo? Zemlja je spržena. Mogao bih izmaštati. Batrljci stabala su ugljenisani. Mogao bih se nasloniti na sve te klišeje. Ali muči što ne mogu pročitati poruku iz njihovih očiju. Tko zna čitati oči, poglede, taj zamršeni jezik. Osmijeh je tu zbog budućnosti za koju se bore? Mogao bih danima slagati pitanja ali nemam ih kome poslati. Sadašnjost za njih ne mari, a prošlost je nijem arhiv pomiješanih osjećanja na koje se naslonio čovjek budućnosti. Budućnosti koje više nema, opet ponavljam. Nema je zato što smo pristali da se borimo za nju da bismo shvatili da smo protraćili ono što je danas prošlost. Preslagivanje svijeta. Zemljotresi preslaguju zemljane ploče. Rat preslaguje svijet kakav smo poznavali i ispljune nas u neki nepoznat krajolik. Spržena zemlja. Vrijeme se prekine. Pukne nit, kontinuitet. Ako nema budućnosti ne postoji ni čovjek budućnosti. Ako postoji samo sadašnjost i prašnjav arhiv prošlosti da li postoje mogućnost za čovjeka sadašnjosti, onog koji nije umočio glavu prašnu prošlost i ne želi sa sebe sprati sirupasto sada i ovdje. Zašto ovo pišem? Misli su zgrčene kao dlan koji steže pušku. Ne znam čitati oči. Ne znam obojiti crno – bijelu fotografiju. Ne znam suosjećati s licima i tijelima. Ne mogu pomisliti da osjećaju bilo što drugo od onoga što ja zamišljam da osjećaju, a nemam snage nametnuti im izmišljenu sudbinu od koje neće imati ništa. Ni cigaretu, ni nagu ženu u postelji u nekom gradu u pozadini, ni bocu vina, ni pjesmu koja tješi tužne vojnike. Nekog od njih su neposredno nakon snimanja fotografije odnijeli bolničari. U poljskoj ambulanti neka mu je milosrdnica dlanom sklopila oči. U zraku iza momaka na fotografiji ne mogu nanjušiti smrt. Ali naučen sam da je zamislim kako vreba iz busenja koje se nadvija na rov. Ako je mogu zamisliti mogu li istovremeno ustvrditi da je njušim u zraku? Tko sam ja i što su njihove sudbine za ovaj svijet, sudbine tih bezimenih, musavih momaka zaglavljenih u rovu daleko do doma. Na sudbine tih momaka možemo lijepiti samo klišeje, a meni u glavi izviru pitanja o bojama svijeta koji ih je okruživao. To nebo nad njima, to sivo fotografirano nebo, možda je bilo sasvim bistro, možda je nad njima bio neki čudni kovitlac oblaka koji ih je zabavljao svojim oblicima. Jedan od njih je volio piti u pubu, jedan je volio plesati, jedan je svirao u limenoj glazbi, jedan je bio rudar i nogometaš, neki su bili besposleni, jednog su mučile stidne uši, a svi stoje u blatnjavim čizmama, u blatu kroz koje je tekla nečija krv. Daleki crno – bijeli svijet njihovog rata ostao je samo njihov. Rasporio im je živote kao toplu utrobu životinje koja će nas nahraniti. Da li je itko ikada izašao iz rova kao bolji čovjek? Posustajem. Umaraju me njihovi pogledi. Kako je sve savršeno sivo a ja čeznem za bojom i nekom drugom vrstom savršenosti. Mogu misliti na hranu i pokušati pisati o tome što su jeli tog popodneva. Mogu pretpostaviti da uopće nisu jeli. Mogu se igrati sudbinom tih zamrznutih pogleda i ukočenih tijela. Takve me misli na trenutak obraduju, ispred sebe vidim igralište, ali ubrzo me obuzme stid. Sudbine su zapečaćene. U prašnom arhivu povijesti iz kojeg svako malo poteče neka nova krv kako bismo odbranili sadašnjost bez budućnosti. Ne mogu umiti blatnjava lica. Ne mogu otkriti njihove crte. Nemoćan sam. Nemam kome poslati spisak pitanja, ne znam imena adresanata. Ali onda se uhvatim kako zamislim obično plavo nebo, umjesto crne smrti u busenju koje se nadvija nad njihov rov – mogu vidjeti obično sočno zelenilo, na kraju rova mogu izmaštati neki miran provincijski grad s podrumima punim vina i mesa, a na kraju grada jednu sasvim običnu cestu i na cesti putokaz na koejm piše ime nekog drugog provincijskog grada, neki sasvim običan život. Ali ništa od svega toga nije pošteno prema tim blatnjavim čizmama i licima i zato ću odustati na ovom mjestu.

Vezani članci

Ne možete ušutkati olovke
Pišem ove retke beskrajno tužan. Danas je moja zemlja u žalosti zbog smrti dvanaest ljudi ubijenih u jezivom napadu na pariški satirični list Charlie Hebdo. Francuska je izgubila dvojicu policajaca i deset novinara. Među žrtvama se nalaze i četiri najtalentovanija francuska karikaturista: Cabu, Charb, Tignous i Wolinski. Danas, ne samo da se desio napad na jedan list, već napad na simbole kao što su sloboda, sloboda govora i sloboda obračunavanja s ekskluzivitetom nedodirljivosti.
Umijeće mira: Bosna i Hercegovina
“I ranije sam govorio da iako slika nikada ne može da zaustavi metak, slika može da spriječi da metak bude ispaljen.” – William Kelly. Dvadeset godina poslije, BiH i dalje osjeća efekte rata koji je potresao samu dušu zemlje. Mnogo je faktora koji ometaju proces pomirenja u Bosni, ali najčešće se spominju nedostatak pravde u …

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu