Pronađeni ili izgubljeni: Priča bosanske zaboravljene djece

Marianna, čije je ime promjenjeno, da bi joj se zaštitio identitet, imala je 11 godina, kada je evakuisana iz ratnog Sarajeva i odvedena u dom Igea Marina u Ruminiju. Marianna je jedno od četrdeset šestero djece evakuisane iz doma za nezbrinutu djecu Bjelave u Sarajevu, koji se nekad zvao Ljubica Ivezić. Djeca su autobusima, kroz opasan teren i snajpersku vatru, odvedena do obale. Inicijativu je odobrio bosanski predsjednik Alija Izetbegović, a organizovao je generalni sekretar Duško Tomić, iz dječje ambasade Medjasi. Trideset sedmoro najmlađe djece smješteno je u Mamma Rita dom u Monzi, u Milanu, dok su ostala starija djeca smještena u Igea Marina.

Nejasno je da li su djeca Sarajevo napustila sa dokumentima, ali odmah po dolasku u Italiju dodijeljen im je status “provjerenih maloljetnika“, što je značilo da su pod nadzorom dječje ambasade Medjasi i kasnije Italijanske vlade. Dvadeset dvije godine kasnije Marianna još uvijek nema zakonski italijanski identitet, iako je vjenčana Italijanom i očekuje prvo dijete.

“Pitali smo se kad ćemo se vratiti. Pitali smo i ih, ali nam niko ništa nije govorio. Bili smo maloljetnici tada, nismo imali nikakvu moć“, kaže Marianna. Oba pomenuta doma odbili su da komentarišu situaciju u to vrijeme. “Mi nemamo nikakvih informacija o toj djeci. Bio je rat. Ne znamo da li će se ono što kažemo možda shvatiti pogrešno, iako to ne znači da krijemo nešto“, rekli su iz Doma za nezbrinutu djecu.

1995. godine Ministarstvo vanjskih poslova BiH i Ministarstvo za izbjeglice surađivali su pokušavajući vratiti ovu djecu u Bosnu, u dva navrata. Međutim situacija u Sarajevu smatrala se i dalje opasnom i planovi su otkazani. Iste godine direktor Doma Bjelave, gdin. Amir Zelić odlazi u Italiju, da vrati evakuisanu djecu u Sarajevo.

“Isplakao je krokodilske suze, ali nije uradio ništa“, kaže Marianna. “Privremeno rješenje postalo je trajno. Muka ti je od pomisli na to sve, ali moraš zatvoriti vrata i prestati da pitaš. Mrzim pričati o tome, umorna sam od pričanja o tome. Imali smo osnovne potrepštine u Igea Marini, ali naravno da nam je nedostajalo majčinstvo. Ja nemam kontakte sa rodbinom u Bosni.“

Marianna se nikad nije vratila u Bosnu, provela je ostatak djetinjstva u Igea Marini domu. “Napustili smo Dom sa 18 godina, pronašli partnere i posao i odselili.“

Dario Novalić, novinar i vlasnik START magazina, preuzeo je stvari u svoje ruke i istraživao situaciju.

“Htio sam da kažem istinu. Bilo je toliko laži u medijima. Navodi su bili ispunjeni. U prošlosti je bilo šaputanja oko prodaje djece iz doma parovima bez djece, ili priča o tome kako su muslimanska djeca silom krštena. Međutim ništa od toga nije potvrđeno. Moglo bi se reći da su djeca imala bolji život odrastajući u Italiji, nego u Bosni usred rata“, kaže Novalić. “Rečeno je da su kontakti i informacije o djeci izgubljeni, iako je, ustvari, bilo potrebno jednostavno kontaktirati Ministartsvo civilnih poslova, da bi se sve saznalo.“

2008. godine Novalić je snimio kratki dokumentarni film pod nazivom “Ako gledaš ovo, mama“. Film prati priče petero djece iz Bosne, koja žive u Italiji. Govori o njihovoj nostalgiji i činjenici da su zaboravili maternji jezik. “Neka od djece napuštena su u Domu, i tek nakon filma i publiciteta, roditelji su stupili u kontakt i počeli tražiti novac“, kaže Novalić.

(Foto: Dario Novalić)
(Foto: Dario Novalić)

Međutim, neka od djece imala su roditelje, koji su se godinama neumorno borili da vrate svoju djecu. Nakon smrti njegove žene, Uzeir Kahvić je smjestio svoju kćerku Sedinu u dom Bjelave, sa samo 40 dana starosti. Kahvić je bio nezaposlen udovac i nije mogao brinuti o svom djetetu. Posjećivao je Sedinu svake sedmice, dok rat nije počeo i dok mu kuća nije pala iza fronta, te nije više mogao doći do Doma. 1995. godine, kada se rat završio, Kahvić porušenim ostacima ulica pronalazi put do Doma, da bi sazanao da mu je kćerka, bez njegovog znanja, odvedena u Italiju i da ju je sada nemoguće pronaći.

Između 1997. i 2000. godine. Kahvić je poslao pet pisanih deklaracija tražeći da mu vrate kćerku, međutim ništa se nije desilo i Sedinu je kasnije usvojila Italijanska porodica. Zahvaljujući TV emisiji Rai 3, koja govori o nestalim osobama, Kahvić je uspio pronaći Sedinu i 2008. godine se prvi put, nakon 14 godina, sreću na željeznickoj stanici u Firenci.

1997. godine usvajanje dvadeset troje bosanske djece bilo je u procesu i 1998. godine zvanični sudski nalozi poslani su rodbini u Bosnu. Roditelji djece trebali su da daju “informisani pristanak“ Italijanskom sudu, kako bi usvajanje postalo legalna procedura. Član 21 Konvencije o pravima djeteta kaže da “informisani pristanak“ od strane roditelja mora postojati prije nego se usvajanje ozvaniči. Konvencija dalje tvrdi da roditelji ili rodbina usvojenog djeteta zadržavaju pravo da znaju gdje se dijete nalazi, a lokacija bosanske djece u Italji bila je sakrivena do njihove dvadeset pete godine života.

U slučaju Uzeira Kahvića, sud u Milanu tvrdi da je adresa Kahvića bila nepoznata i da nisu bili u mogućnosti da ga kontaktiraju. U slučaju Dejana Golijana, sudski nalog poslat je na adresu u potpuno drugu zemlju. Vedrana Hastor je ilegalno usvojena u Italji, zbog formalnosti koja kaže da ona zakonski ne postoji, što je bila posljedica nedostatka Vedraninog jedinstvenog matičnog broja.

Italijanska ambasada u Sarajevu nije pristala komentirati situaciju. “Mi nemamo nikakvih informacija. Savjetujemo vam da kontaktirate Dom, to je njihova odgovornost“, rekli su. Konzulat Bosne i Hercegovine u Milanu, također, je izjavio da nemaju informacija o ovoj djeci. Agencija za usvajanje Primogenita Di Gracanica kaže: “Naša organizacija nema nikakvih informacija o ovoj tematici“, iako je druga agencija za usvajanje Tuzlanska Amica jasno napomenula: “Ni jedno dijete iz Bosne nije usvojeno kroz našu agenciju, ali znamo da ih je bilo nekoliko sa Primogenitom“.

Što se tiče premještene djece, aktivistica za ljudska prava, gđa. Jagoda Savić je rekla: “Ni jedno dijete iz Bosne nije se ujedinilo sa porodicom“. Jagoda Savić je bila zakonska zastupnica Uzeira Kahvića i pomogla mu je, u nastojanju da pronađe svoju kćerku. “Na kraju je odlučeno da je u najboljem interesu djece da se ne vraćaju, kako ne bi morala prolaziti kroz komplikovanu proceduru priznavanja ocjena.“

Teško je zamisliti kako su se osjećali roditelji čija su djeca odvedena i usvojena, bez njihovog znanja. Ostaje nejasno koga treba kriviti, italijansku ili bosnansku stranu i vlast, a obje strane krive vrijeme, za nedostatak potrebnih informacija. Neke od porodica dobile su kompenzaciju, za ono što im se desilo. 2005. godine Uzeir Kahvić i Silvana Osmanović- Seferović dobili su po 3.000 KM, kao kompenzaciju za bol koju im je nanio gubitak djece.

Moguće je reći da su ova djeca imala bolji život odrastajući u Italji, daleko od rata. Stopa nezaposlenosti u BiH iznosi 43.47% i etničke podijele su i dalje prisutne. Čini se da je mir nestabilan. Ko bi znao kakve bi živote u Bosni imala djeca evakuisana u Italiju. Mnoga od ove djece sada su odrasli ljudi, koji Italiju smatraju domovinom, a sjećanja na Bosnu su maglovita. Međutim, ljubav porodice i roditelja ostaju nezamjenjivi. Jesu li djeci iz Bosne oduzeti ljubav i nacionalnost ili su, ustvari, spašena?

Clara Fantoni

Clara Fantoni je bivša pripravnica Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu. Clara je diplomirala Međunarodne odnose i Žurnalistiku na London School of Journalism.

Vezani članci

Sukob kroz objektiv filmske kamere
Sažetak historije aktuelnog sukoba u Ukrajini i hrabrost dvadesetšestogodišnje studentice filmske akademije u njenom pokušaju da zabilježi Revoluciju sa fronta.
Nova generacija demokratije i međureligijski dijalog – odgovor na nasilni ekstremizam
Na Bošnjačkom institutu u Sarajevu održana je panel diskusija o ulozi međureligijskog dijaloga kao načina borbe protiv nasilnog religijskog ekstrimizma. Pišu: Angelika Hoerner, Tasha Fell i Marko Kljajić

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu