Potraga za pravdom na Balkanu

Kolektivna dženaza za pet ubijenih civila u Vlasenici biti će klanjana 18. aprila ove godine. Najmlađa ubijena žrtva, koja je identifikovana, je Edis Hajdarević, koji je tada ima sedam godina. Vlasenica je mali grad u Istočnoj Bosni. Prema popisu iz 1991. godine 55% stanovnika su bili Muslimani i 42% Srbi. Danas, u Vlasenici živi većinsko srpsko stanovništvo.

Među onima koji neće naći smiraj i nakon 12. kolektivne dženaze je Vlaseničanin Muhamed H. (1961), čije kosti još nisu pronađene. Posmrtne ostatke njegovog brata Mehmeda, koji je 1993. godine imao 30 godina, porodica je konačno sahranila 2010. godine.

Njihova sestra S.H. i majka A.H.(83), žive u Sarajevu. Ni nakon 20 godina nisu se vratile u svoj prijeratni dom u Vlasenici. U malom skučenom stanu, od nekih 35 kvadrata, na zidovima vise požutjeli portreti voljenih osoba, koji danas predstavljaju samo uspomene na prošle živote i nadanja. Želja im je da pronađu kosti brata i sina i da oni što su odgovorni za njihove patnje i traume odgovaraju za svoja nedjela. Sa velikom tugom prisjećaju se što su preživjele one, ali i njihovi sugrađani.

''Život. 20 godina kasnije.''
”Život. 20 godina kasnije” (Foto: Mirko Pincelli)

S.H. je do aprila 1992. godine radila u opštini, u Vlasenici. Kako se prisjetila, jednog dana joj je kolega na poslu kazao da će Opština biti podjeljena na muslimansku i srpsku. Ona je mislila da je to plod njegove mašte. Međutim, 8. aprila im je zabranjeno da uđu u opštinu i rečeno im je da ne dolaze više na posao.

“Istu noć, uniformisani vojnici sa puškama su zalupali na vrata, pretresli kuću i odveli dvojicu moje braće. Meni i majci je naređeno da ostanemo kući“, kazala je S.H.

S.H. danas ima 45 godina. U Vlasenici je, tokom rata, prošla kroz logore i privatne kuće u kojima je sistematski silovana i zlostavljana. Prekinuta joj je mladost i ubijena nada.

“Riječima se ne može opisati ono što se dešavalo u Vlasenici. Ljudi su odvojeni ili ubijani na pragovima svojih domova, protjerivani ili zatvarani u logor. Žene i djevojke su odvođene iz svojih kuća, ponižavane i silovane.” dodaje S.H. za Balkan Diskurs.

”Mene je odveo moj prvi komšija, u jednu praznu kuću iz koje su istjerali Muslimane koji su tu prije živjeli, i tu je počeo da me siluje i muči. Bio je pijan i nikada neću zaboraviti kako je smrdio na alkohol.”

''Suze su riječi koje srce ne može izgovoriti''
”Suze su riječi koje srce ne može izgovoriti” (Foto: Mirko Pincelli)

“Silovao me je nekoliko puta te noći. Ostala sam tu iduća tri mjeseca. On je svakodnevno dolazio, dovodio vojnike, njih po 20 ili 30, da sjede i piju. Morala sam ih služiti. Koji je želio da me siluje, to je i uradio. Samo bi me odveli na sprat i uperili oružje“, prisjetila se ona.

”Neću naći smiraj dok oni koji su počinili tako strašne zločine ne odgovaraju.”

Silovanja pijanih komšija

Zločin koji je počinjen u Vlasenici stavljen je na teret Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske, kojem se sudi u Haškom Tribunalu.

Za ubijanja i mučenja u ovom gradu sudi se i Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS).

Pred ovim Sudom, osuđen je Dragan Nikolić, na 20 godina za zločine protiv čovječnosti, uključujuči i silovanje. Prema presudi, u Vlasenici su od maja do septembra 1992. godine, Bošnjaci koji nisu pobjegli sa tog područja, bili prisilno protjerivani ili hapšeni. Srpske snage su krajem maja ili početkom juna te godine, kako stoji u presudi Nikoliću, uspostavile logor Sušica, kroz koji je do oktobra 1992. godine prošlo oko 8.000 zatočenika.

Za učešće u ubistvima civila, nezakonitom zatvaranju, prisilnim nestancima i preseljenju stanovništva Vlasenice, osuđeni su pred Sudom BiH, Predrag Bastah i Goran Višković, na ukupno 40 godina zatvora.

Bastah, rezervni policajac Stanice javne bezbjednosti Vlasenica, a Višković kao pripadnik VRS, prema presudi, učestvovali su u širokom i sistematičnom napadu vojske i policije Srpske Republike BiH, na Vlasenicu, a žrtve i oštećeni su imali status civila. Višković je osuđen i za silovanje dvije svjedokinje.

Tokom suđenja, zaštićena svjedokinja je kazala da je osjetila da je Goran Višković pijan.

“Stavio je pendrek na ulaz u moj polni organ. Zatim me je silovao. Kada je završio, neko drugi je ušao da me siluje. Klela sam majku što me je rodila i molila sam Boga da mi oduzme život. Molila sam i njih da me ubiju, samo da me ne muče“, izjavila je zaštićena svjedokinja na suđenju Goranu Viškoviću.

Nasilno pokrštavanje

S.H. je za Balkan Diskurs rekla da je u Vlasenici bilo puno privatnih kuća u kojima su držane djevojke i žene koje su prolazile isti pakao kao i ona. Među djevojkama koje su bile zatvorene u jednoj kući bile su sestre Aida i Velida Karać. Međutim, one nisu uspjele preživjeti. Prošle godine su našle smiraj u memorijalnom mezarju “Rakita“.

Za sudbinu Aide, koja je bila diplomirana pravnica i Velide, koja je završila Veterinarski fakultet, otac, majka i brat godinama nisu znali. Aida i Velida su prema rječima brata Hamdije bile dobre djevojke, koje su htjele da osnuju porodice nakon završetka fakulteta. ”Njihovi snovi nikada nisu odsanjani.”

Odvedene su jedne noći u aprilu 1992. godine iz njihove kuće, a roditelje su im zatvorili u logor Sušica. Prema kazivanju svjedoka, uključujući i S.H., koja ih je posljednja i vidjela u Vlasenici, srpski vojnici su ih višestruko silovali i na kraju zatražili da se pokrste. Kad nisu prihvatile odvedene su u obližnje srpsko selo Pelemiši gdje su i streljane. Njihove kosti su pronađene u masovnoj grobnici na Pelemišima, 22 godine kasnije.

S.H. se, takođe, prisjeća kako su nju odveli u crkvu nadomak Vlasenice, gdje je nasilno krštena i dobila novo ime: Slađana Milošević.

Dževad Bektašević, predstavnik Udruženja porodica žrtava rata Vlasenice ‘92-95 rekao je za Balkan Diskurs: ”Do sada je identifikovan i ukopan mali broj ubijenih Vlaseničana. Mi sa područja opštine Vlasenica još uvijek tražimo preko 50% nestalih“.

''Naša besmrtnost je u sjećanjima drugih i djelima koje ostavimo.''
”Naša besmrtnost je u sjećanjima drugih i djelima koje ostavimo” (Foto: Mirko Pincelli)

U zločinima koji su počinjeni u Vlasenici, prema podacima Udruženja preživjelih, ubijeno je 2.600 osoba, od kojih je 265 djece. Neki od Vlaseničana su stradali u Srebrenici, u julu 1995. godine, nakon počinjenog genocida. Na mezarju “Rakita“ do sada je obavljeno 337 dženaza, a veliki broj osoba se još uvijek vodi nestalo i u potrazi su za vječnim počinkom.

Velma Saric

Velma Šarić je glavni urednik Balkan Diskursa. Nakon pohađanja BBC-jeve škole izvještavanja i niza drugih treninga za novinare, Velma je 14-godišnju karijeru posvetila istraživačkom novinarstvu na Zapadnom Balkanu. Radila je kao sudski izvještač za Institut za izvještavanje o ratu i miru (IWPR) i Balkansku istraživačku mrežu (BIRN). Honorarno je radila i za niz drugih medija među kojima su: Al Jazeera, BBC, PBS, National Geographic, Süddeutsche Zeitung, The New York Times, La Republica, Le monde, The Guardian, The Observer, Neue Zurcher Zeitung, TV Espana, Danish TV2 i Deutsche Welle. Član je Asocijacije sudskih izvještača u BiH.

Vezani članci

Običan dan
Tko sam ja i što su njihove sudbine za ovaj svijet, sudbine tih bezimenih, musavih momaka zaglavljenih u rovu daleko do doma. Na sudbine tih momaka možemo lijepiti samo klišeje, a meni u glavi izviru pitanja o bojama svijeta koji ih je okruživao.
Simboli bosanskog spajanja
Marta Vidal istraživala je bosanske mostove i priče ljudi koji ih prelaze, razmišljajući o mostovima kao poveznicama u zemlji koja je još uvijek podijeljena i oštećena ratom.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu