Razumijevanje Jugoslavije: I Dio

Za Josipa Broza Tita sam čula prvi put tokom časa istorije u 13. ili 14. godini života. Učili smo o hladnom ratu i razlikama između: Zapadnog bloka, dobrih demokratskih-liberalnih-kapitalističkih Sjedinjenih Američkih Država (SAD-a), i Istočnog bloka, lošeg diktatorskog-komunističkog-socijalističkog Sovjetskog Saveza. Iako Tito nije pripadao ni jednom od ovih blokova, u našim ‘zapadnjačkim’ mozgovima okarakterisan je kao komunistički diktator Istoka.

Kolaps Jugoslavije 90-tih godina, krvavi ratovi koji su uslijedili i 140.000 mrtvih bili su, za moje nastavnike, dokaz da je sistem koji je Tito stvorio neuspješan. Zbog svega ovoga, bila sam iznenađena kada sam po dolasku u Sarajevo, nakon boravka u Sloveniji, ugledala Titove portrete u velikom broju kafića, restorana, hostela, buregdžinica, ćevabdžinica… Tek tada sam shvatila da ja ustvari ne razumijem ništa o ovom regionu, Jugoslaviji i njenim ljudima. Upravo to me je potaknulo da istražujem o Titu i Jugoslaviji. Ono što sam zaključila jeste da je Tito bio dobar političar i vjerovatno najutjecajniji manipulator, ali i da se još uvijek osjeti kod građana u regionu “nostalgija za propalom državom”.

Mnogo koristi

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) je uspostavljena 1946. godine, kada su Partizani pod vodstvom Tita oslobodili region od nacista i fašističke okupacije. Iako se navodi da je Tito bio Staljinov miljenik, dobre veze nisu dugo zadržane. Tito nije bio spreman da se odrekne vlasti koju je tek dobio i nije dozvolio strane investicije u njegovoj državi. Za posljedicu, komunistička partija je izbačena iz Kominterne 1948. i Jugoslavija je bila jedina zemlja Istočne Evrope koja je uspjela da se odupre pritisku Sovjetskog Saveza. Polovinom 20. vijeka, Tito je započeo saradnju sa zvaničnicima afričkih i azijskih zemalja, uključujući Egipat, Indiju i Indoneziju, a sve sa ciljem promocije koncepta nesvrstanosti i osiguranja nezavisnosti.

Na čelu Jugoslavije, Tito je bio 35 godina. Njegova strategija tokom hladnog rata je donijela građanima Jugoslavije mnogo koristi. Iako je zadržao monopolski sistem vlasti Komunističke partije, njegova vladavina je ipak bila dosta mekša nego ostali komunistički režimi Istočne Evrope. Tito je želio stvoriti komunističku zajednicu ‘’novih ljudi’’ socijalističke Jugoslavije bazirane na konceptu bratstva i jedinstva. Zbog toga, pad Berlinskog zida koji je označio kolaps Istočnog bloka nije se osjetio u Jugoslaviji kao u ostalim socijalističkim zemljama.

’Za Istočnu Njemačku, Mađare, Čehe i ostale, godine prije 1989. bile su mnogo loše. Živjeli su siromašno, nisu imali slobode, i nisu mogli napustiti svoje zemlje bez posebne dozvole. Mi smo sa druge strane putovali gdje smo htjeli. (…) Što se tiče standard života, često smo govorili da imamo sve, dok oni skoro nisu imali ništa. Onda se nama desio ovaj rat, a njima su životi nekako postali normalni. Za njih je svaka godina nakon 1989. bolja od prethodne, dok je svaka godina za stanovnike bivše Jugoslavije, osim za možda Slovence, postajala sve gora’, kazao je analitičar i novinar Teofil Pančić za knjigu “Yugonostalgia: Restorative and Reflective Nostalgia in former Yugoslavia” autorice Nicole Lindstrom.

Jugonostalgija, prema podacima do kojih sam uspjela doći je najobičnija nostalgija za prošlošću koja se čini boljom od sadašnjosti. Nostalgija se veže za SFRJ i njenog karizmatičkog vođu – Tita, uključujući ekonomsku sigurnost, solidarnost, nesvrstanost, običaje, tradiciju i jedan bolji način života. 

(Foto: Marion Pineau)
(Foto: Marion Pineau)

Okupljanje u susjedstvu

Hrvatski pozorišni reditelj, Ivica Buljan je za slovenačke novine “Delo” izjavio: “Jugoslavija predstavlja jednu fiktivnu zemlju, kao neka vrsta Atlantide, kada smo se svi okupljali u susjedstvu da pomognemo komšiji ili usamljenoj majci. Kada je bilo svejedno da li nam se školski drug zove Refik ili Janez. Kada nije bilo veze da li živiš sa porodicom u jednoj sobi sa kupatilom koje djeliš sa drugim porodicama. (…) Kada je među običnim ljudima vladala solidarnost.’’

Iako je Tito kontrolisao sve, Jugosloveni su uživali u besplatnom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Također, sa jugoslavenskim pasošem mogli su da putuju u gotovo sve zemlje svijeta bez viza.

“Ljudi su zaboravili da je Tito bio diktator jer se sjećaju mira i sigurnosti koje im je obezbjedio’’, kazao je srbijanski politolog Slobodan Marković za Independent.

Jugonostalgija je u suprotnosti sa današnjim greškama zemalja sukcesora, od kojih se mnoge još bore sa posljedicama rata prolazeći kroz razne nivoe ekonomske i političke tranzicije. Greške su razne i protežu se od individualizma i korupcije, preko ekonomskih problema i rasta kriminaliteta, vodeći generalnom haosu u administraciji i ostalim državnim institucijama.

Za razliku od ostalih država, Slovenija, koja ima oko dva miliona stanovnika, prva se odvojila od Jugoslavije i tako izbjegla posljedice brutalnih ratova koje su pretrpjeli njeni susjedi. Slovenija se 2004. godine priključila Europskoj Uniji.

Ipak, velikom broju Slovenaca nedostaje Jugoslavija – velika i poznata multikulturalna zemlja od 25 miliona ljudi. Vanja Alić, pjevačica slovenskog rok benda ‘’Zaklonišče Prepeva’’ u knjizi “Yugonostalgia: Restorative and Reflective Nostalgia in former Yugoslavia” rekla je: “Svi smo imali neki ponos. Odgojeni smo sa stavom da je Jugoslavija snažna, velika i prelijepa zemlja. To je bio nevjerovatan osjećaj. Sada ništa od toga ne postoji. Slovenija je sada nebitna, periferna i parohijska zemlja koju mnogi mješaju sa Slovačkom.’’

U svakom slučaju, jugonostalgija postoji u skoro svim zemljama bivše Jugoslavije u različitim oblicima. Može to biti samo nostalgija za folk muzikom ili za danima kada je porodica mogla otići na ljetovanje u Hrvatsku bez graničnih kontrola, ali i mnogo više.

Marion Pineau

Marion Pineau je bivša pripravnica Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu. Diplomirala je istoriju i političke nauke, a trenutno završava svoje magistarske studije u oblasti politehnike, međunarodnih odnosa i evropskih studija na Univerzitetu Sorbonne u Parizu.

Vezani članci

Balkan s onog svijeta
Narative o Prvom svjetskom ratu se tako u stvari samo u detaljima razlikuju od onih o ratovima 90-ih. Priča se o velikosrpskom nacionalizmu i ugroženosti drugih naroda, te o nekoj koncepciji Jugoslavije koja s Jugoslavijom nema prevelike veze, dok je početak Prvog svjetskog rata samo još jedan izgovor za ponavljanje istih argumenata.
Ron Haviv: Fotografije za dokumentovanje zločina
Američki fotograf Ron Haviv proveo je deset godina dokumentujući ratove na Balkanu. Njegovi radovi korišteni su kao dokazni materijal na suđenjima ratnim zločincima. Izložba njegovih radova "Krv i med: Dnevnik balkanskog rata" se održava u Galeriji 11/07/95 do aprila 2016. godine.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu