O sjećanju i zaboravu: Povezna nit – “Milion kostiju” (Dio II)

“Govoriti o javnom sjećanju kao sjećanju javnosti je govoriti o nečemu što je više nego mnogo pojedinaca koji se sjećaju iste stvari. To znači govoriti o zajedničkom prisjećanju, zaista, o zajedničkom prisjećanju kao ključnom aspektu našeg zajedništva, našeg postojanja kao javnosti.”

– Kendall Phillips, Okvir javnog sjećanja –

Ovo je drugi članak iz mini serije o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) i vizualnim umjetnostima. Prvi članak možete pročitati ovdje.

U julu 2015. godine, Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) je izložio 13 tona pojedinačno ručno izrađenih bijelih keramičkih “kostiju” u Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici. Nazvana “Milion kostiju: Put ka Srebrenici”, ova instalacija je obilježila 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, najgoreg masovnog zločina počinjenog na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata. Jedan dan je 100.000 “kostiju” stajalo i svjetlucalo pod vrelim balkanskim suncem. Kad je nad mezarjem zašlo sunce, kosti su spakovane i ponovo odložene. Kao memorijal, one su jasan podsjetnik na ono što se desilo prije 20 godina, o potencijalnoj traumi sjećanja, i ispričale su priču o patnji kroz koju su prošli oni koji su preživjeli genocid.

Uprkos kratkoj izložbi, “Milion kostiju” je javni spomenik, i kao takav se veže za druge velike svjetske spomenike. Među njima su Memorijal holokausta u Berlinu, Spomenik veteranima vijetnamskog rata u Washingtonu, Sarajevske ruže, Nacionalni memorijal Oklahoma City i AIDS pačvork. Kao i svi spomenici, napravljen je radi sjećanja na naročito traumatičan događaj u istoriji i na bol koji je taj događaj nanio velikom broju ljudi. Međutim, za razliku od drugih spomenika, “Milion kostiju” nije “zvanični” spomenik, niti “zvanično” sjećanje na genocid u Srebrenici – to značenje se generalno pripisuje Memorijalnom centru Potočari. “Milion kostiju” je neka vrsta dopune, “anti-spomenik”, čija šokantna i kratka izložba treba da nam kaže nešto više o onome što se desilo prije toliko godina, o patnji drugih, ali i o tome kako se sjećamo. Za posmatrača koji stoji na mezarju u Srebrenici, prizor kostiju evocira emotivno nabijene slike iz prošlosti, prekida sadašnjost kako bi se naselio u stvarnosti koju proživljavamo, samo da bi bio potisnut i ponovo zatvoren. “Milion kostiju” djeluje kao svojevrsna retrospekcija, proces i ispaštanje od otjelovljenog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a).

“Milion kostiju” zatim od nas traži da se prisjetimo ključne uloge koju je samo sjećanje igralo u ratu u BiH. Kao većina masovnih pokolja, genocid u BiH je pokušao obrisati ili eliminisati sjećanje, i Assmann (2011) to definiše kao “mnemocid”. Tokom tri mjeseca kasne 1995. godine, snage bosanskih Srba su pokušale sakriti dokaze masovnih ubijanja tako što su odstranjivali tijela iz primarnih masovnih grobnica i transportovali ih u sekundarne i tercijarne grobnice diljem zemlje. Ovo je značajno omelo pokušaje forenzičkih stručnjaka da identifikuju posmrtne ostatke, ali je mogućnost porodica da pronađu svoje voljene i prigodno sahrane. Do današnjeg dana, mnoge sekundarne i tercijarne grobnice nisu otkrivene. Skoro hiljadu žrtava još uvijek nije nađeno. Stotine članova porodica još uvijek nemaju mjesto na koje će otići da se sjećaju, što ih sprečava da tuguju i da zaliječe ratne traume, među kojima su i traumatična sjećanja kakva se proživljavaju u PTSP-u.

“Milion kostiju” elegantno replicira uvjete pod kojima se desio ovaj mnemocid, ali ovaj put sa veoma drukčijim ciljem. Kosti su izvorno napravljene na inicijativu grupe Umjetnost Revolucije u Albuquerque, Novi Meksiko uz pomoć hiljada ljudi koji su preživjeli genocid i zajednica i školskih grupa iz Sjedinjenih američkih država (SAD-a). Kosti su potom izložene na travnjaku nacionalnog parka u Washingtonu kao masovna peticija protiv genocida koji su trenutno u toku širom svijeta. Da ne bi ponavljali proces proizvodnje kostiju, CPI je, u simboličnoj “masovnoj ekshumaciji”, uvezao 13 tona kostiju iz SAD-a u BiH. I dok ovaj proces podsjeća na mnemocid koji se desio prije 20 godina, on također govori o trenutnom radu naučnika i porodica na pronalasku i identifikaciji svojih najbližih.

One Million Bones at the National Mall in Washington, D.C. (photo: Art of Revolution)
Instalacija “Milion kostiju” u National Mall parku u Washingtonu (foto: Art of Revolution)

Obzirom na to da i dalje postoji mnogo poricanja genocida u Bosni, “Milion kostiju” govori o procesu memorije, zaboravu i poricanju. Njegova svrha je da promoviše sjećanje, ali i da nas podsjeti na to koliko su neke uspomene traumatične. Ovaj spomenik to radi na posebno javan način. Iznenađujuća osobina ove izložbe je što ne pokušava individualizirati žrtve tragedije. Za razliku od toliko javnih memorijala, ova instalacija ne pokušava imenovati ubijene. Nema spiskova, pojedinačnih svjedočanstava, i nema unaprijed određenog narativa koji pokušava uspostaviti vezu između izvođača. Zbog toga, svaki posjetilac donosi svoje lične uspomene kada posmatra ovu instalaciju. Svaki pojedinac se suočava sa javnim sjećanjem, ili onim što Kendall Phillips naziva “sjećanje javnosti”. “Milion kostiju” je doslovno ogoljeno kolektivno pamćenje Srebrenice. Ovo je važno, jer u svijetu u kom se pojedinci sve više i više krive za njihove uspomene, gdje ih se proglašava nenormalnim i potom im se propisuju lijekovi kako bi ih se “izliječilo”, “Milion kostiju” nas podsjeća da su uspomene zaista kolektivne. One su “niti” koje nas vezuju jedne za druge i čine nas ljudima.

Laying of the Bones at the Potočari Memorial Center in Srebrenica, Bosnia and Herzegovina (photo: Joanne Teasdale)
Polaganje kostiju u Memorijalnom Centru Srebrenica-Potočari, Bosna i Hercegovina (foto: Joanne Teasdale)

U nastavku: Kratki istorijski pregled transgeneracijske traume (Dio III)

— 

Daljnje čitanje:

Assmann A. (2011). Cultural Memory and Western Civilization: Functions, Media, Archives. Cambridge: Cambridge University Press.

Phillips K R (ed). (2004). Framing public memory. Tuscaloosa: University of Alabama Press.

Vezani članci

Mito: redovna praksa doktora u BiH?
Podatak da stanovnici BiH određene medicinske usluge u javnom zdravstvu mogu dobiti samo uz mito, već godinama je javna tajna. Medicinska profesija je jedna od najhumanijih, što je podmićivanjem i raznim malverzacijama dovedeno u pitanje.
Živjeti nakon traume: posttraumatski rast i ”Obični heroji” (Dio VI)
Ovo je šesti i završni dio našeg serijala o posttaumatskom stresnom poremećaju (PTSP) i vizalnoj umjetnosti.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu