Roditelji ubijene Tuzlanske mladosti i dalje čekaju pravdu

Iako je od masakra na tuzlanskoj Kapiji, u kojem je granatom ispaljenom sa Ozrena, Vojska Republike Srpske (VRS) ubila 71, a ranila više od 140 osoba prošlo 22 godine, porodice žrtava i dalje čekaju pravdu.

Novak Đukić, bivši komandant Taktičke grupe “Ozren” VRS, pobjegao je na liječenje u Srbiju, a njegova odbrana tražila je ponavljanje postupka pred Sudom BiH.

“Odluka po tom zahtjevu još nije donesena”, saopšteno je iz Suda BiH, koji je Đukića pravosnažno osudio na 20 godina zatvora zbog zločina na Tuzlanskoj kapiji.

BiH je u oktobru 2015. godine Srbiji uputila zamolnicu za preuzimanje i izvršenje presude kako bi Ðukić kaznu izdržavao u Srbiji.

Situacija nije bolja ni u ovom sudu u Srbiji, jer su susjednice Višeg suda u Beogradu u postupku povodom priznanja presude više puta odgađane, zbog Ðukićevog lošeg zdravstvenog stanja.

Za 71 ugašeni život do sada je odgovarala samo jedna osoba, koja se zbog pravosudnih propusta, ipak, nalazi na slobodi.

Porodice žrtava u više su navrata istražnim organima dostavljale imena koja se dovode u vezu sa ispaljivanjem granate na Kapiju u Tuzli, koja se nalazi u samom centru grada, ali od toga, kako tvrde roditelji ubijene djece, nije bilo ništa.

Kapija – mjesto stradanja (foto: Mirko Pincelli)
Kapija – mjesto stradanja (foto: Mirko Pincelli)

“Sedam ljudi bilo je u posadi Vojske Republike Srpske koja je te kobne večeri ispalila granatu. Ta imena objavljivana su i u medijima, dostavljali smo ih istražnim organima, ali kao da i nismo” kaže Arif Ahmetašević, otac ubijene Edine, koji je svojevremeno bio i član Komisije za civilne žrtve rata.

Tužilaštvo je, kako je rečeno porodicama žrtava, pokušalo doći do ovih osoba, ali su, kako im je na kraju saopšteno, nedostupni organima istrage.

“Navodno, tražili su ih. Rečeno nam je da su u Srbiji, da su mijenjali identitet”, dodaje Ahmetašević.

Đukiću se sudilo u BiH za zločin protiv civilnog stanovništva, jedan od najtežih tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u januaru 2014. godine usvojio žalbu Novaka Đukića, utvrdivši povredu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o ljudskim pravima te je ukinuo pravosnažnu presudu Suda Bosne i Hercegovine od 6. aprila 2010. godine, kojom je Đukić osuđen na 25 godina zatvora.

Presuda iz 2010. godine je bila poništena zbog kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer je retroaktivno primijenjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine iz 2003. godine, a ne odredbe Krivičnog zakona bivše Jugoslavije, koji je bio na snazi u vrijeme kada su počinjeni zločini koji se Đukiću stavljaju na teret.

Stavljena tačka na zločin

Za roditelje ubijene djece, sve je ovo bila sudska lakrdija i politička nagodba.

“Đukićevom presudom stavljena je tačka na slučaj “Kapija“. Svi zadovoljni samo roditelji ne. On živi na slobodi, bolje od svih nas kojima su djeca ubijena. Bojim se još goreg scenarija, a to je da ga Sud u Beogradu ne oslobodi skroz. Sve je to politika i nagodba. Imam pravo da sumnjam na to, kao roditelj ubijenog djeteta. Zar nije sramota bila da dokaze, arhivsku građu i istragu vode roditelji?” pita se Hilmo Bučuk, otac ubijene Lejle.

Prosječna dob ubijenih i ranjenih bila je 23 godine, a najmlađa žrtva imala je tri godine.

Dječak Sandro Kalesić, čiji su roditelji tog 25. maja slavili godišnjicu braka, ubijen je u očevom naručju.Geler ga je pogodio direktno u srce.

“Bila nam je godišnjica braka. Nismo mislili te noći izlaziti, jer sam trebao otići na kontrolu u bolnicu. Ipak, krenuli smo na Kapiju, namjeravali kupiti sendviče i popiti sok. Sandro nije htio izaći iz kola skoro sat i po vremena. Volio je sjediti u kolima i pomjerati volan. Zajedno smo ušli u lokal, a na samo nekoliko minuta pred pad granate prešli smo u baštu” prisjeća se Dino Kalesić.

Dino Kalesić na grobu svog sina Sandre koji se nalazi u sklopu Groblja žrtvama poginulih na kapiji (foto: Mirko Pincelli)
Dino Kalesić na grobu svog sina Sandre koji se nalazi u sklopu Memorijala zrtvama poginulih na kapiji (foto: Mirko Pincelli)

Proslavu godišnjice braka i lijep, sunčan dan, prisjeća se Dino, prekinula je strahovita eksplozija.

“Odjednom je odjeknula strahovita eksplozija. Sve oko nas je bilo u prašini. Stravična slika. Pogledao sam prema Sandru. Samo se rukom držao za uho i jecao je. Mislio sam da je to od straha. Vjerovatno nije ni osjetio da je pogođen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi u susjedstvu plašeći se nove granate. Stavio sam na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv. Samo jedna mala rupica, kao zrno riže. Dotrčali smo do kola i hitno krenuli do bolnice. Mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolničke kapije. Liječnici su pokušali sa reanimiranjem. Uzaludno.”, kaže Dino Kalesić.

Taj četvrtak, 25. maja 1995. godine, ostao je urezan i u tužno sjećanje Asima Hadžiselimovića. Poslije obilnih kiša osvanuo je dan okupan suncem. Drugačiji od drugih i dan koji će, nažalost, zauvijek biti upisan crnim slovima u gradske anale.

Krici, jauci i vrištanje

“Riječi ne postoje da bi se sve to opisalo. Do tog trenutka svi smo bili razdragani i sretni što vidimo jedni druge. Poslije eksplozije i bljeska čuli su se samo krici, jauci, vrištanja… Mene je geler pogodio u desnu nogu, dok su u blizini parkiranog stojadina poginuli prijatelji Nenad, Ago, Alem i Azur, te nešto dalje Ivana, Lejla, Selma… Uspio sam prepuzati desetak metara dalje i sakriti se u jedan prolaz, jer sam očekivao da će poslije jedne pasti i druga granata”, prisjeća se Asim.

Preživjeli momci i djevojke krenuli su pomagati ranjenima, odvoziti ih u bolnicu Gradina. Asim Hadžiselimović je u Škodi Favorit prevezen u tuzlansku bolnicu.
“Otac je došao tražiti sina, a u njegovom automobilu, pored mene, prevezeno je još nekoliko ranjenih i mrtvih. S nekima, koji su podlegli od zadobijenih rana, sam pričao na Gradini. Sjećam se da sam razgovarao sa Garom i Munjetom, ali su oni nažalost preminuli. Uz mene je sve vrijeme bio moj kum Čili, a i dalje mi kroz glavu prolaze riječi ljekara kako mojoj desnoj nozi nema spasa i da će je amputirati”, govori Asim, kojem su nakon višegodišnjeg liječenja u Danskoj, ljekari ipak uspjeli spasiti nogu.

Asim Hadžiselimović stoji ispred Kapije – memorijalnog mjesta u Tuzli (foto: Mirko Pincelli)
Asim Hadžiselimović stoji ispred Kapije – memorijalnog mjesta u Tuzli (foto: Mirko Pincelli)

Samo tri mjeseca nakon tragedije na Kapiji, otac ubijene Edine, na Ozrenu, sa kojeg je na Tuzlu ispaljena granata, kao pripadnik Armije BiH zarobio je sa saborcima grupu vojnika VRS-a.

“Bio je avgust 1995. godine. Postupio sam humano i razumno iako su me mnogi pitali kako sam mogao ostati miran. Samo sam ih pitao znaju li išta o ispaljnoj granati. Kazali su da nisu bili te noći na smjeni. Navodno, samo su čuli da je u Kapiji bio masakar”, prisjetio se Ahmetašević.

Deset godina nakon toga, Ahmetašević je dobio zlatnu povelju “Linus Pauling“ s plaketom, zlatnom značkom i priznanjem za Međunarodnog humanistu 2005. godine. Priznanje mu je dodijelila Međunarodna liga humanista iz Graca. Udruženje građana “Front”, organizacija koja najveći dio rada posvjećuje zaštiti ljudskih prava i borbi protiv državne torture, 2008. godine imenovala ga je za počasnog člana.

Isto bi kaže, ponovio i danas, iako je vjeru u pravdu izgubio.

“Sumnjam u pravdu i ne vjerujem da će je ikada dočekati roditelji ubijene djece. Izgubio sam povjerenje u pravosuđe i ne vjerujem u sudove i ovu državu”, kazao je on.

Groblje za žrtve masakra na Kapiji (foto: Mirko Pincelli)
Groblje za žrtve masakra na Kapiji (foto: Mirko Pincelli)

Poginuli na Kapiji:

Suzan Abdulismail, Edina Ahmetašević, Elvis Alagić Enko, Admir Alispahić, Lejla Atiković, Asmir Bakalović, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Indira Borić, Ivana Bošnjaković, Elma Brguljak, Lejla Bučuk, Sanja Čajić, Selma Čaušević, Amir Čekić, Samir Čirak Ćiro, Almasa Ćerimović, Zada Dedić, Razija Djedović, Amir Đapo, Suzana Dušić, Amir Đuzel, Muris Fatušić, Ago Hadžić, Hamdija Hakić, Senad Hasanović, Šemsa Hasečić, Alem Hidanović, Nedim Hodžić, Hasan Hrustanović, Adnan Hujdurović, Elvira Hurić, Almir Jahić, Azur Jogunčić, Sandro Kalesić, Franc Kantor, Damir Kurbašić, Vanja Kurbegović, Vesna Kurtalić, Sulejman Mehanović, Pera Marinović, Nenad Marković, Amira Mehinović, Edin Mehmedović, Edisa Memić, Adrijana Milić, Nešet Mujanović, Edin Mujabašić, Samir Mujić, Elvir Murselović, Šaban Mustačević, Dijana Ninić, Selma Nuhanović, Indira Okanović, Rusmir Ponjavić, Raif Rahmani, Fahrudin Ramić, Nedim Rekić, Jasminko Rosić, Nihada Šišić, Armin Šišić, Senahid Salamović, Edhem Sarajlić, Jasminka Sarajlić, Aim Slijepčević, Savo Stjepanović, Jelena Stojičić, Ilinka Tadić, Azur Vantić, Mustafa Vuković i Adnan Zaimović.

Velma Saric

Velma Šarić je glavni urednik Balkan Diskursa. Nakon pohađanja BBC-jeve škole izvještavanja i niza drugih treninga za novinare, Velma je 14-godišnju karijeru posvetila istraživačkom novinarstvu na Zapadnom Balkanu. Radila je kao sudski izvještač za Institut za izvještavanje o ratu i miru (IWPR) i Balkansku istraživačku mrežu (BIRN). Honorarno je radila i za niz drugih medija među kojima su: Al Jazeera, BBC, PBS, National Geographic, Süddeutsche Zeitung, The New York Times, La Republica, Le monde, The Guardian, The Observer, Neue Zurcher Zeitung, TV Espana, Danish TV2 i Deutsche Welle. Član je Asocijacije sudskih izvještača u BiH.

Vezani članci

Balkan s onog svijeta
Narative o Prvom svjetskom ratu se tako u stvari samo u detaljima razlikuju od onih o ratovima 90-ih. Priča se o velikosrpskom nacionalizmu i ugroženosti drugih naroda, te o nekoj koncepciji Jugoslavije koja s Jugoslavijom nema prevelike veze, dok je početak Prvog svjetskog rata samo još jedan izgovor za ponavljanje istih argumenata.
Preživjeti Srebrenicu: Senadova priča
U jednoj od posjeta Memorijalnom centru Potočari ugledala sam na ulazu čovjeka u invalidskim kolicima. Zatim sam upoznala tog čovjeka – Senada – i njegovu nevjerovatnu priču o hrabrosti i preživljavanju.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu