Grafiti u ime umjetnosti ili mržnje?

[:bs]‘’Mrtav gej je okej’’, jedan od nekoliko uvredljivih natpisa koji su tokom ljeta osvanuli širom Banja Luke (Foto: Natasa Kondic) [:en] “A dead gay is okay”. One of the several offensive graffiti, which appeared in Banja Luka during the summer (Credit: Natasa Kondic)

Profesor sociologije na Fakultetu političkih nauka u Banja Luci, Ivan Šijaković smatra da su grafiti izraz bunta, proizvod neke zarobljene svijesti.

“Ljudi slabijeg mentalnog sklopa, koji imaju određenu vrstu zarobljenosti ili nisu ostvarili svoje sopstvo, pa ne mogu da prihvate i razumiju druge su najčešće autori. Takvi ljudi su skloni pisanju uvredljivih grafita koji su usmjereni protiv nekoga, neke etničke ili religiozne grupe. Pokazuju svoj identitet da izraze protest protiv nečijeg identiteta”, ističe Šijaković.

Svjedoci smo da negativni grafiti koji pozivaju na diskriminaciju nadmašuju pozitivne, koji na šaljiv način predstavljaju viđenje stanja u društvu.

“Grafiti nemaju samo pozitivnu, humorističku poruku nego imaju i određene stavove pa se svako zaoštravanje u društvu, da li etničko, vjersko, nacionalno koristi da bi se napisao jedan grafit protiv nekoga.  Oni mogu da podstiču mržnju zato što su izrečeni na javnom mjestu. Oni sami ne mogu proizvesti govor mržnje koliko su sami izraz toga. Taj neko ko ispisuje grafite već ima u sebi tu vrstu mržnje koju kasnije napiše na javnom mjestu”, ističe Šijaković.

Išarane banjalučke fasade (Foto: Natasa Kondic)

On smatra da se njihove akcije trebaju kontrolisati i smanjiti. Kao pokretače takvih akcija najčešće se navode navijačke grupe, osobe koje svoje mišljenje i statove o određenoj situaciji nemaju smjelosti prezentovati jasno i glasno pred društvom, nego to rade na jedan podmukli način. To je, kako kaže Šijaković, jedna vrsta poruke primitivnog, zarobljenog ili ograničenog nivoa svijesti koja će ljudima biti prezentovana. Upravo takve osobe, kako dodaje, stavljaju u drugi plan osobe koji grafite stvaraju u cilju širenja jedne vrste umjetnosti.

Jedan od profesionalnih Tattoo majstora koji se u slobodno vrijeme bavi grafitima ističe da se trudi poslati što više pozitivnih poruka ljudima koji to gledaju sa strane. Smatra da je potrebno što više murala kojima bi smanjili broj prijetećih poruka na nacionalnoj osnovi. Svjestan je da se takvi sadržaji ne mogu spriječiti, jer takve osobe najčešće to rade kada na ulicama nema nikoga. Ističe da je velika razlika između crtanja grafita, murala i šaranja grafita običnim slovima po zidovima koji su uvredljivog sadržaja. To predstavlja vandalizam.

‘’Škola je zakon’’, zabavni grafit krasi zidove jedne od osnovnih škola u Banja Luci (Foto: Natasa Kondic)

Kada pitamo mlade o grafitima, odgovaraju da iako postoje pozitivni grafiti koji uljepšavaju građevine, više je onih negativnih koji skrnave ljepotu. Smatraju da je to izraz frustracija najčešće mlađe generacije, i prije svega, odraz nevaspitanja i nekulture.

Na pitanje da li grafiti mogu dovesti do mržnje a potom i do diskriminacije, jedna od studentica Fakulteta političkih nauka u Banja Luci ističe da razni oblici vandalizma, a najčešće su to grafiti, dovode do diskiminacije.

‘’Najčešće su to navijači raznih sportskih klubova, pripadnici različitih političkih partija i različitih nacionalnosti. Oni grafitima žele da prenesu svoju poruku mržnje i time zatruju  ostalo stanovništvo’’ dodaje ona.

Ono što je činjenica jeste da su grafiti postali neka vrsta kolektivnog izražavanja stavova. Moguće je da cijela grupa ima isti stav ali osoba koja ispisuje je prezenter i traga za istomišljenicima. Grafiti imaju dvostruku ulogu. Prije svega, imaju ulogu da čovjek  izrazi svoj stav dok je na neki način sakriven od očiju javnosti. Takođe, mogu da potaknu mišljenje onih koji ih gledaju kako bi vidjeli njihovu reakciju.

Natasa Kondic

Nataša Kondić je obučena dopisnica Balkan Diskursa iz Banjaluke. Nataša je studentica četvrte godine novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka. Pored istraživačkog novinarstva i kreativnog pisanja, u slobodno vrijeme se bavi fotografijom.

Vezani članci

Marina Adamović: Humanitarka bez granica
Ne sećam se kada sam je prvi put videla. Znam da je sedela u invalidskim kolicima i sakupljala novac za lečenje onih kojima je novac potreban. Nekoliko puta sam ostavila svoj prilog nadajući se da će ovog puta otiću u prave ruke.
Uprkos svim izazovima: Obrazovanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom u BiH
Dvje mlade žene diskutuju o izazovima i uspjesima u obrazovnim i profesionalnim karijerama, otkrivajući oblike diskriminacije sa kojima se suočavaju mnoge osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu