U tišini planinskih pejzaža i napuštenih parkova širom Bosne i Hercegovine, monumentalne betonske forme i apstraktne skulpture svjedoče jednoj od najvažnijih epoha evropske istorije, borbi protiv fašizma.
Nakon Drugog svjetskog rata antifašistička borba postala je centralni temelj identiteta socijalističke Jugoslavije. Kroz spomenike, muzeje, filmove i obrazovni sistem nastojala se izgraditi zajednička kultura sjećanja koja bi prevazišla nacionalne podjele nastale tokom rata. Memorijalna arhitektura imala je važnu političku i društvenu funkciju – da podsjeća na žrtvu, ali i promoviše ideju zajedništva i kolektivne odgovornosti prema budućnosti.
Spomenici poput Nacionalnog parka Kozara, Doline heroja Tjentište, Partizanskog spomen-groblja Mostar i Spomen-parka Vraca nisu samo arhitektonska djela, oni su materijalizovana sjećanja na kolektivni otpor, žrtvu i ideju zajedništva koja je nekada nadilazila etničke i nacionalne podjele.
Svi su redom djela tada vrsnih domaćih kipara i arhitekata, poput Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Bogdana Bogdanovića, Ivana Sabolića, Svetislava Ličine, Gradimira Medakovića, Miodraga Živkovića, Jovana Grabulovskog, Janeza Lenassija, Petra Krstića, i mnogih drugih.
Nastali uglavnom tokom perioda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ovi spomenici činili su temelj zvanične politike sjećanja, koja je kroz umjetnost i javni prostor nastojala oblikovati zajednički identitet zasnovan na antifašizmu. Njihova estetika, futuristička, apstraktna i simbolična, bila je svjesno lišena nacionalnih obilježja kako bi naglasila univerzalnost borbe i stradanja.
Pored toga, jugoslavenski spomenici često su odbacivali doslovne prikaze vojnika i ratnih scena. Umjesto herojske figuracije, koristili su apstraktne forme, organsku geometriju i simboličke pejzaže koji su trebali izazvati emociju, a ne propagandnu identifikaciju. Upravo zbog toga danas privlače pažnju historičara umjetnosti, arhitekata i fotografa širom svijeta.
Mnogi od ovih memorijala građeni su na mjestima masovnih stradanja civila i partizanskih boraca tokom Drugog svjetskog rata. Spomenik Revoluciji na Kozari kod Prijedora je simbol otpora tokom velike njemačko-ustaške ofanzive 1942. godine, Spomenik „Bitka na Sutjesci“ na Tjentištu obilježava jednu od najkrvavijih bitaka Narodnooslobodilačke borbe dok Spomen-park Vraca u Sarajevu i Partizansko groblje u Mostaru predstavljaju prostore kolektivnog sjećanja na antifašistički otpor u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine.
Međutim, decenijama nakon raspada Jugoslavije i ratova devedesetih na Zapadnom Balkanu, ovi prostori sjećanja nalaze se između zaborava, politizacije i fizičkog propadanja. Mnogi od njih su devastirani, prepušteni vandalizmu ili institucionalnom nemaru. Posebno upečatljiv primjer jeste mostarsko Partizansko groblje, koje je više puta bilo meta uništavanja, uprkos svojoj izuzetnoj arhitektonskoj i istorijskoj vrijednosti.
Nakon ratova devedesetih, odnos prema antifašističkom nasljeđu postao je izrazito fragmentiran. U različitim dijelovima Bosne i Hercegovine memorijali se često reinterpretiraju kroz nove nacionalne narative, dok su pojedini spomenici potpuno zapostavljeni jer ne odgovaraju dominantnim politikama identiteta. Time su memorijalni prostori izgubili svoju nekadašnju funkciju zajedničkih mjesta sjećanja.
U društvu u kojem je prošlost i dalje predmet političkih borbi, stanje ovih spomenika postaje ogledalo odnosa prema istoriji, ali i prema budućnosti.
Nadvremenski spomenici lišeni političkih i ideoloških obilježja
Očuvanje antifašističkih spomenika za Jasmina Imamovića, zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (Socijaldemokratska partija (SDP)) nije samo lokalno već pitanje evropskog nasljeđa. Simbolika ovih prostora, kako naglašava, direktno je povezana sa vrijednostima koje baštini Evropska unija, koja svoj dan obilježava 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom. Upravo zato, kako je dodao, antifašizam predstavlja temeljnu civilizacijsku vrijednost koja prevazilazi nacionalne granice.
Dan pobjede nad fašizmom u evropskom kontekstu ne predstavlja samo kraj Drugog svjetskog rata, već i simbolički početak savremene ideje evropske saradnje, složnosti i mira. U tom smislu, kako je pojasnio Imamović, očuvanje antifašističkih memorijala u Bosni i Hercegovini može se posmatrati i kao dio šire evropske kulture sjećanja, koja nastoji upozoriti na posljedice ekstremizma, nacionalizma i totalitarnih ideologija.
Poseban značaj pridaje djelu poznatog arhitekte Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg gradonačelniku Beograda, čiji su spomenici, prema njegovim riječima, „nadvremenski i lišeni političkih i ideoloških obilježja“. Dodaje da njegova arhitektura ne govori jezikom ideologije, već univerzalnog humanizma, oslanjajući se na duboke kulturne slojeve, uključujući simboliku srednjovjekovnih stećaka.
Imamović naglašava i važnost konkretnih lokaliteta, poput mostarskog Partizanskog groblja, Garavica kod Bihaća i Smrika kod Novog Travnika, kao ključnih tačaka ne samo kulturne, već i društvene harmonizacije. Prema njegovim riječima, Bosna i Hercegovina je nosivi stub Balkana, kada je harmonija ovdje, harmonija je i u regionu.
U organizaciji zastupnika Imamovića u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine (BiH) 11. maja 2026. godine održana je konferencija pod nazivom „Jedinstvena i univerzalna vrijednosti djela Bogdana Bogdanovića u BiH i odgovornost za njihovu zaštitu u zemlji i svijetu“. Otvarajući konferenciju, Imamović je kazao da je posvećena revitalizaciji, osiguranju trajne zaštite i nominaciji djela Bogdana Bogdanovića za upis na UNESCO – ovu listu svjetske baštine.
Imamović je istaknuo činjenicu da je inicijativa, koju je podnio zajedno sa zastupnikom Sašom Magazinović (SDP) za pokretanje procedure za serijsku nominaciju djela arhitekte Bogdana Bogdanovića u BiH za upis na UNESCO-ovu listu svjetske baštine i to za Partizansko spomen – groblje u Mostaru, Spomen – park Garavice u Bihaću i Nekropolu žrtava fašizma Smrike u Novom Travniku, uz preporuku da se pozovu i druge zemlje bivše Jugoslavije u kojima se nalaze djela ovog autora da da se pridruže, dobila ubjedljivu većinu u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.
„Pozitivno smo šokirani. Sve stranke su glasale za. Od 42 poslanika samo je jedan bio protiv“, rekao je Imamović, ocijenivši da takva podrška pokazuje postojanje snažne političke i društvene volje za očuvanje antifašističkog naslijeđa.
Memorijalno arhitektonska vrijednost Garavice
O značaju ovakvih lokaliteta govori i dr. sc. Dino Dupanović, direktor Muzeja Unsko-sanskog kantona, koji ističe da Spomen-područje Garavice predstavlja jedno od najvažnijih mjesta kulture sjećanja u BiH, kako zbog historijskog konteksta masovnog zločina nad srpskim, jevrejskim i romskim stanovništvom tokom Drugog svjetskog rata, tako i zbog svoje izuzetne memorijalno-arhitektonske vrijednosti.
Prema njegovim riječima, činjenica da je autor kompleksa Bogdan Bogdanović dodatno potvrđuje njegovu umjetničku i kulturnu važnost, jer Garavice nisu samo lokalitet stradanja, nego i jedno od ključnih djela moderne memorijalne arhitekture u regionu.
Iako je spomen-područje proglašeno nacionalnim spomenikom BiH, Dupanović upozorava da institucionalna briga još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou. Formalna zaštita, kako navodi, nije praćena kontinuiranim ulaganjima u restauraciju i održavanje, zbog čega su pojedini dijelovi kompleksa izloženi propadanju i devastaciji.
Istovremeno, ističe da Garavice nisu zapostavljene u potpunosti – u akademskom i kulturnom smislu postoji kontinuiran interes kroz naučne radove, muzejske izložbe i edukativne programe koji problematiziraju kulturu sjećanja i značaj ovog lokaliteta.
On naglašava da Garavice ne predstavljaju izolovan slučaj, već dio šireg problema odnosa prema memorijalnom nasljeđu u Bosni i Hercegovini, gdje se veliki broj spomenika iz perioda antifašističke borbe nalazi između formalne zaštite i stvarnog zanemarivanja, uslijed nedostatka strategije, finansija i složenih političkih odnosa prema nasljeđu socijalističkog perioda.
Uprkos tome, posebno važnim smatra činjenicu da je kompleks preživio rat 1992–1995. godine, što dodatno povećava moralnu i institucionalnu obavezu njegove zaštite i restauracije. Prema njegovom mišljenju, Garavice bi trebale zauzeti znatno važnije mjesto u kulturnim politikama i obrazovnim strategijama BiH, kao prostor koji istovremeno čuva historijsko pamćenje i razvija kulturu sjećanja.
Između memorije i revizionizma
U analizi savremenog odnosa prema ovim spomenicima, Vjeran Pavlaković, profesor kulturalnih studija na Univerzitetu u Rijeci, ukazuje na složenu „postživotnu“ sudbinu antifašističkih memorijala.
Prema njegovim riječima, ovi prostori danas istovremeno funkcionišu kao mjesta sjećanja i mjesta zaborava. Iako su mnogi spomenici uništeni ili transformisani u skladu sa novim nacionalnim narativima nakon raspada Jugoslavije, oni i dalje imaju značaj za lokalne zajednice i organizacije koje njeguju antifašističku tradiciju.
U pojedinim dijelovima regiona istorija je gotovo izbrisana i zamijenjena novim interpretacijama, dok su u drugim sredinama spomenici reinterpretirani kroz etnonacionalne okvire. U Bosni i Hercegovini taj kontrast je posebno izražen: dok postoji snažna kultura sjećanja, mnogi lokaliteti ostaju zapušteni ili izloženi vandalizmu.
Takva situacija dovodi do stvaranja složenog „memorijskog pejzaža“, u kojem se nasljeđe Drugog svjetskog rata sve više prepliće sa narativima o ratovima devedesetih i savremenim političkim interpretacijama istorije.
Estetika, globalizacija i gubitak konteksta
Jedan od ključnih paradoksa jeste činjenica da su jugoslavenski spomenici danas globalno popularni zbog svoje futurističke estetike, često potpuno odvojeni od svog istorijskog konteksta.
Pavlaković smatra da ova „estetizacija“ ima dvostruki efekat. S jedne strane, ona doprinosi očuvanju spomenika kroz međunarodnu vidljivost i interesovanje. S druge strane, postoji rizik depolitizacije i gubitka njihove izvorne antifašističke poruke.
„Iako vidim opravdanost nekih argumenata koji kritikuju ‘globalizaciju’ spomenika, smatram da njihovo uključivanje u međunarodni diskurs pomaže njihovom očuvanju“, kazao je Pavlaković, upozoravajući i na potrebu očuvanja njihovog izvornog značenja: „Ne bi trebali biti potpuno odvojeni od svoje izvorne svrhe – stvaranja revolucionarnog i antifašističkog sjećanja.“
Transformacija značenja ovih spomenika nije neobična, svi spomenici kroz istoriju mijenjaju način na koji se tumače ali, kako Pavlaković govori, ključno je da se uz turistički i umjetnički potencijal razvijaju i edukativni programi koji čuvaju njihovu istorijsku suštinu.
Arhitektura kao ogledalo društva
Arhitektica Senada Demirović, predsjednica organizacije Urban kuća IDEAA, dodatno otvara pitanje odnosa savremenog društva prema antifašističkom nasljeđu.
Govoreći o radu Bogdana Bogdanovića, ona ističe da je apstrakcija u njegovoj arhitekturi omogućila univerzalnost, prostor za lično tumačenje i emocionalni doživljaj. U tom smislu naglašava: „Apstraktni modernizam kod antifašističkih spomenika zapravo je pokušaj da se izađe iz uskog okvira ideologije i govori univerzalnim jezikom. Apstrakcija ne nameće jedno značenje, ona otvara prostor za lično tumačenje, emociju i iskustvo.“
Međutim, kako dodaje, savremeni posmatrač često nema kontekst koji bi mu omogućio da razumije te slojeve značenja.
Poseban fokus stavlja na Partizansko spomen-groblje u Mostaru, gdje se jasno vidi raskorak između arhitektonske ideje i današnje društvene realnosti. Nekada zamišljen kao prostor zajedništva, danas reflektuje duboke društvene podjele.
„Spomenik nije samo relikt prošlosti, on je ogledalo sadašnjosti“, naglasila je Demirović.
Kao arhitektica, navela je da vidi izuzetno sofisticiran dijalog sa terenom, topografijom i svjetlom. „To je prostor koji nije samo oblikovan, nego je ‘izrastao’ iz pejzaža. Kao građanka, osjećam nelagodu jer prostor koji je zamišljen kao zajednički, danas reflektuje podjele,“ kazala je Demirović.
Prema njenim riječima, naš odnos prema Partizanskom spomen-groblju u Mostaru govori više o nama nego o vremenu u kojem je nastao.
Partizansko spomen-groblje u Mostaru projektovano je kao „grad mrtvih“. Bogdanović ga je osmislio poput simboličnog mediteranskog grada sa kamenim terasama, ulicama i prolazima koji se spuštaju niz padinu brda. Svaka kamena ploča predstavlja individualni život, dok cijeli kompleks simbolizuje kolektivnu memoriju i zajedništvo.
Odgovornost i budućnost sjećanja
I Imamović i Pavlaković saglasni su da očuvanje ovih spomenika zahtijeva širi, regionalni i međunarodni pristup. Antifašizam, kao univerzalna vrijednost, može predstavljati osnovu za saradnju i dijalog u regionu.
Posebno se ističe značaj obrazovanja, kritičkog mišljenja i transnacionalne saradnje, naročito među mladima koji su izloženi savremenim izazovima poput dezinformacija, revizionizma i uticaja digitalnih medija.
U tom kontekstu, digitalne inicijative, mapiranje, arhiviranje i virtuelna rekonstrukcija spomenika, mogu igrati važnu ulogu. Međutim, kako upozorava Pavlaković, digitalna dokumentacija ne može biti zamjena za fizičku obnovu, već njen komplement.
S druge strane, Demirović zaključuje da arhitektura posjeduje određenu otpornost uprkos političkim i društvenim promjenama: „Arhitektura može opstati fizički, ali pitanje je da li može opstati kao značenje.“ Ipak, dodaje: „Prostori ostaju, slojevi ostaju, i uvijek postoji mogućnost njihovog ponovnog čitanja.“ Upravo u toj sposobnosti ponovne interpretacije, ona vidi potencijal za budućnost – ali i odgovornost društva da ga prepozna.
Spomenici kao test savremenog društva
Na upit kako tumačiti poruku antifašističkih spomenika u društvu koje se i dalje suočava s prošlošću, iz Udruženja antifašista i boraca Narodno – oslobodilačkog rata (UABNOR) Mostar ističu da njihovo značenje više nije jednoznačno.
Sead Đulić, predsjednik Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR BiH), naveo je da su spomenici poput Memorijalnog kompleksa Kozara i Dolina heroja Tjentište nastali kao simboli kolektivnog otpora fašizmu i ideje zajedništva koja je nadilazila etničke i nacionalne podjele. „Njihova izvorna poruka bila je univerzalna, borba protiv zla koje prijeti čovječanstvu“, kazao je Đulić.
Danas, međutim, u društvu obilježenom posljedicama ratova devedesetih i fragmentiranim narativima prošlosti, ovi spomenici dobijaju složeniju ulogu. „Oni više nisu samo simboli pobjede, nego i test naše sposobnosti da priznamo višeslojnu historiju“, naglašava on. Njihova poruka, dodaje, može se tumačiti kao poziv na ponovno uspostavljanje zajedničkog etičkog minimuma, vrijednosti poput slobode, solidarnosti i otpora nasilju ne bi smjele biti predmet političkih pregovora.
Govoreći o mogućnosti da antifašističko nasljeđe postane zajednička vrijednosna tačka, Đulić navodi da ono u svojoj suštini ima takav potencijal. „To nije ideologija jedne nacije, nego civilizacijski stav protiv totalitarizma, rasizma i isključivosti“, kazao je on. Ipak, upozorava da problem nastaje kada se antifašizam reinterpretira kroz uske nacionalne okvire ili svodi na ideološki relikt. „Potrebno ga je (antifašizam) osloboditi političke instrumentalizacije i vratiti njegovim univerzalnim principima“, naveo je Đulić.
Kada je riječ o memorijalnoj kulturi, Đulić naglašava da ona može imati ključnu ulogu u procesima pomirenja, ali i produbljivanju podjela. „Može biti most, ali i zid“, upozorava. Prema njegovim riječima, inkluzivan pristup, koji priznaje sve žrtve i složenost prošlosti, otvara prostor za empatiju i izgradnju povjerenja. Nasuprot tome, selektivno sjećanje učvršćuje paralelne istine i onemogućava dijalog.
Poseban problem, kako je naveo, predstavlja stanje brojnih memorijalnih lokaliteta, uključujući Partizansko spomen-groblje Mostar i Spomen-park Vraca. Njihova zapuštenost, kako kaže, nije samo pitanje nedostatka sredstava već simptom dubljeg problema – odsustva konsenzusa o tome šta naša prošlost znači. U takvom kontekstu, devastirani spomenici postaju simboli zaborava, ali i nelagode društva prema vlastitoj istoriji.
Govoreći o mladima, Đulić ističe da ovi spomenici ne bi trebali biti samo mjesta istorijske edukacije, već i moralni orijentiri. „Njihova poruka je da sloboda nikada nije data, nego izborena, i da ideologije mržnje uvijek imaju konkretne posljedice“, kaže on, dodajući da oni mogu služiti kao upozorenje, ali i inspiracija.
Obnova i aktivacija memorijalnih prostora, kako smatra Đulić, predstavljaju ključnu priliku za njihovu novu društvenu ulogu. Kroz edukaciju, umjetnost i javni dijalog, ovi prostori mogu postati mjesta susreta i kritičkog promišljanja. „Njihova najveća vrijednost danas nije u tome da daju gotove odgovore, nego da postavljaju važna pitanja“, kazao je Đulić.
Antifašizam kao savremeni politički princip
Igor Stojanović, potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, naglašava da antifašizam ne predstavlja isključivo historijsku kategoriju, već ,,živ, svakodnevni princip“ i osnovni demokratski okvir savremenog društva.
„Za mene antifašizam nije muzejski eksponat niti samo priča iz 1945. godine. Danas, kada imamo politike koje se temelje na prebrojavanju krvnih zrnaca, antifašizam je jedini istinski odgovor“, kazao je Stojanović, ističući da antifašizam predstavlja branu nacionalizmu i podjelama u društvu.
Prema njegovim riječima, antifašističko nasljeđe je temelj modernog identiteta Bosne i Hercegovine i direktno je vezan za principe ZAVNOBiH-a. „Ako se odreknemo principa ‘i srpska, i hrvatska, i muslimanska’, mi gubimo državu“, upozorava on, naglašavajući da se savremena borba protiv fašizma odvija kroz institucije, škole i javni prostor.
Govoreći o stanju memorijalne baštine, Stojanović posebno izdvaja Spomen-park Vraca u Sarajevu, ocjenjujući ga kao „ogledalo društvenog poraza“.
„Vraca su za mene ogledalo našeg poraza kao društva. To nije samo kamen, to je spomenik ljudima koji su dali živote da bismo mi danas bili slobodni“, kazao je Stojanović.
Odnos prema takvim spomenicima, kako je naveo, često je kontradiktoran, jer se istovremeno deklarativno baštini antifašizam, dok se u praksi dopušta njihovo propadanje. „Kada vidim grafite mržnje na partizanskim grobljima ili na Vracama, to mi govori da fašizam nije umro, on je samo promijenio dres“, navodi Stojanović.
Kao ključne korake u zaštiti antifašističkog naslijeđa ističe potrebu sistemskog pristupa države, zabranu veličanja kolaboracionističkih politika u javnom prostoru, te reformu obrazovnog sistema.
„Ne može postojati ulica sa imenom bilo koga ko je sarađivao sa fašistima. Dok god imamo takve nazive ulica, naša priča o antifašizmu je licemjerna“, poručuje Stojanović.
On dodaje da briga o spomenicima poput Partizanskog groblja u Mostaru ili kompleksa na Vracama mora biti državna obaveza, a ne prepuštena lokalnim politikama. „To mora biti strateški interes države“, naglasio je Stojanović, ističući da antifašizam mora ostati zajednički okvir svih naroda u Bosni i Hercegovini. „BiH će biti onoliko država koliko u njoj bude antifašizma. Bez te osnove mi ostajemo samo tri plemena koja se stalno sukobljavaju. Ja na to ne pristajem“, ustvrdio je Stojanović.
Između sjećanja i zaborava, umjetnosti i politike, lokalnog i globalnog, ovi spomenici nastavljaju da postoje kao tiha, ali snažna svjedočanstva jednog vremena i jedne ideje. Njihova budućnost, međutim, ne zavisi samo od njihove materijalne obnove, već od spremnosti društva da ponovo prepozna vrijednosti koje oni predstavljaju – solidarnost, otpor i zajedništvo, jer način na koji se odnosimo prema ovim mjestima ne govori samo o istoriji, već o tome kakvo društvo želimo da budemo.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.
