Iako se mladi često nazivaju budućnošću društva, pred izbore 2026. godine, koji će biti održani 4. oktobra, postavlja se pitanje koliko su zaista dio njegove političke sadašnjosti.
Na 18 kandidatskih lista za Skupštinu Tuzlanskog kantona nalazi se 519 kandidata, a građani će birati 35 zastupnika. Među njima su i mladi, ali samo prisustvo na izbornoj listi ne govori dovoljno o prostoru koji imaju u političkom životu. Pitanje je da li učestvuju u kreiranju politika i donošenju odluka ili njihova uloga najčešće ostaje vezana za predizborne aktivnosti i formalnu zastupljenost.
U javno dostupnim izbornim programima stranaka mladi se najčešće spominju kroz pitanja obrazovanja, zapošljavanja, ekonomske sigurnosti i ostanka u državi. Stranka za Bosnu I Hercegovinu (SBiH) u svom Izbornom programu za 2026. godinu ima posebno poglavlje „Mladi“, dok Socijaldemokratska partija (SDP BiH) izdvaja oblast „Posao i mladi“. Istovremeno, Stranka demokratske akcije (SDA) i Narod i Pravda (NIP) pitanja mladih povezuju s nekoliko širih programskih oblasti. Za Demokratsku frontu (DF) nije pronađen javno dostupan aktuelni izborni program za 2026. godinu koji bi se mogao uporediti na isti način.
Izborni programi, međutim, mogu pokazati šta stranke obećavaju mladima, ali ne i koliko im prostora zaista daju unutar vlastitih političkih struktura. Zato se pitanje njihove zastupljenosti ne svodi samo na broj imena na izbornim listama, već i na mogućnost da učestvuju u donošenju odluka, kreiranju politika i preuzimanju političke odgovornosti.
Između prisustva i stvarnog uticaja
Jedan od mladih kandidata Amer Jusić, smatra da politika nije prostor rezervisan za starije generacije. Njegova odluka da se politički angažuje, kako kaže, proizašla je iz želje da bude politički involviran nakon što je razmotrio različite političke opcije.
„Nije rezervisana za ‘brkate čike’, tj. tamo neke tipove koji su daleko od onoga što mi jesmo. Naprotiv, dostupna nam je svima“, navodi Jusić.
On smatra da mladi imaju prostor u donošenju odluka, ali da je takvih prilika još uvijek malo. Uzrok tome ne vidi prvenstveno u tome što ih stariji sprečavaju, već i u slaboj zainteresovanosti mladih za politički angažman.
„Mladi imaju adekvatan prostor u donošenju odluka, ali je takvih veoma malo. Doduše, to nije zato jer ih stariji sabotiraju u prilikama, već zbog manjka njihove involviranosti u politiku, pa čak i njihove političke apatije“, kaže Jusić.
Sličnu potrebu za aktivnijim učešćem mladih naglašava i Admir Smigalović, vijećnik iz SDP-a, koji iz vlastitog iskustva govori o tome da se mladima prostor danas daje, ali da taj prostor može biti veći.
„Iz svog ličnog iskustva mogu reći da se mladima danas djelimično daje više prostora nego ranije, ali mislim da uvijek možemo i moramo uraditi više. I sam sam relativno mlad čovjek koji je dobio priliku da bude dio političkog života i da preuzme odgovornost, i upravo zbog toga vjerujem da priliku treba pružati i drugim mladim ljudima“, navodi Smigalović.
Za njega, međutim, sama prisutnost nije dovoljna.
„Meni nikada nije bilo dovoljno da samo budem prisutan. Smatram da, kada već dobijemo priliku, treba pokazati da mladost može biti prednost kroz energiju, nove ideje, spremnost na rad i drugačiji pogled na probleme.“
Smigalović smatra da mladi trebaju biti uključeni u kreiranje politika i donošenje odluka, a ne samo u predizborne aktivnosti.
„Mislim da mladima treba davati sve više prostora da učestvuju u kreiranju politika i donošenju odluka, a ne samo da budu dio predizbornih aktivnosti. Naravno, ta prilika nosi i odgovornost. Mladi moraju pokazati da su spremni raditi, učiti i preuzeti odgovornost za ono što predlažu“, kazao je.
Zato, kako kaže, godine ne bi trebale biti jedino mjerilo.
„Ja bih volio da dođemo do toga da se mlad čovjek ne posmatra prvenstveno kroz godine, nego kroz ono što može ponuditi zajednici“, poručio je Admir.
„Mladi su nezaobilazan dio svakog dokumenta“
Admir Karić, politički funkcioner, smatra da su mladi prisutni u programima i dokumentima političkih stranaka, ali da se njihovo učešće često ne razvije dalje od toga.
„Mladi su nezaobilazan dio svakog pisanog dokumenta svih političkih stranaka. Nažalost, većinom se i završi na tome – u planovima su“, navodi Karić.
Kao jedan od problema vidi i to što se mladi često zadovolje manjim prostorom unutar političkih struktura, dok njihove ambicije, kako kaže, mogu biti potisnute od strane iskusnijih političara.
Govoreći o vlastitoj stranci Narod i Pravda, Karić navodi da su mladi prepoznati kroz kongresne dokumente i programe, ali i da su se za konkretno pozicioniranje morali izboriti kroz politički angažman.
„Konkretno i na izbornim listama mladi su zastupljeni, i ne zbog forme nego često i kao nosioci procesa“, kaže Karić.
Ipak, broj mladih kandidata za njega sam po sebi nije dovoljan pokazatelj njihovog političkog značaja. Smatra da prilikom određivanja kandidata trebaju biti važni i stručnost i moralni kredibilitet, bez obzira na godine.
„Nisam zagovornik da neko treba da bude negdje samo zato što je mlad i da se zadovolji forma“, ističe Karić.
Zalaže se za kombinaciju iskustva i mladosti, upozoravajući da samo postavljanje mladih na određene pozicije ne mora nužno značiti i promjenu načina političkog djelovanja. Kako kaže, uvijek bi povjerio poziciju mladoj osobi, a za savjetnike bi postavio iskusne osobe,
,,Kod nas u BiH često je praksa da su na pozicijama stariji, a mlade “postave” kao savjetnike, dok na taj način dobijaju simpatije javnosti“, smatra on.
Ko mladima treba otvoriti prostor?
Na lokalnim izborima 2024. godine, prema podacima Centralne izborne komisije BiH, među 26.089 ovjerenih kandidata 21,39 posto bilo je mlađe od 30 godina. Istovremeno, mladi su činili 15,84 posto biračkog tijela prema starosnoj strukturi birača.
Na tu razliku ukazuje i Vehid Šehić, koji smatra da prisustvo mladih u političkim strukturama još uvijek nije na nivou koji bi odgovarao njihovom društvenom značaju.
Prema podacima kojima raspolaže, Šehić navodi da je učešće mladih u zakonodavnoj vlasti i dalje veoma nisko. Kao primjer izdvaja državni parlament, u čijem Predstavničkom domu nema nijednog zastupnika mlađeg od 30 godina, dok ih je u entitetskim parlamentima ukupno oko sedam.
Problem ne vidi samo u broju mladih na listama ili u parlamentima, već i u načinu na koji političke stranke otvaraju prostor novim generacijama.
„Volio bih da se mladi unutar političkih stranaka izbore za svoj status, a ne da služe kao izlog“, kaže Šehić.
Prema njegovom mišljenju, odgovornost je podijeljena: mladi moraju biti aktivniji i izboriti se za svoje mjesto, ali i rukovodstva stranaka moraju pokazati veću spremnost da im taj prostor daju.
„Moraju se i mladi izboriti, ali sigurno je i da rukovodstvo stranaka mora daleko biti odgovornije, i da oni mladim ljudima daju šansu i da ih šalju na javne tribine tog političkog subjekta ili konferencije“, ističe Šehić.
Istovremeno, odgovornost je i na onima koji kreiraju kandidatske liste, koji bi, smatra, trebali pokazati više odgovornosti prema različitim starosnim kategorijama.
Za Šehića, uključivanje mladih ne znači isključivanje iskusnijih političara.
,,Znanje mora biti glavna referenca“ poručuje on, smatrajući da bi različite generacije trebale djelovati zajedno, pri čemu mladi donose novu energiju.
„Politika je kao fudbalski tim. Tamo imate iskusne igrače, srednje i mlade koji su nosioci nove energije. Tako treba i u politici razmišljati, pa imati taj miks“, kaže Šehić.
S druge strane, iskustvo Admira Smigalovića pokazuje kako taj prostor može izgledati na lokalnom nivou. Kao vijećnik, on političko djelovanje vidi i kao neposredan rad sa građanima.
„Prije svega, rekao bih mladom čovjeku da ne odustaje od svojih ideja i da se ne plaši napraviti prvi korak. I ja sam u politiku ušao sa željom da svojim radom doprinesem zajednici i vrlo brzo sam shvatio da se konkretne stvari mogu mijenjati i na lokalnom nivou. Kao vijećnik, kroz razgovor sa građanima, vijećnička pitanja i inicijative, čovjek može direktno ukazati na probleme i pokušati pronaći rješenja“, tvrdi Smigalović.
Zato, dodaje, politički angažman mladih ne mora početi tek kandidaturom za viši nivo vlasti.
„Mlad čovjek može uticati na odluke kroz lokalne institucije, omladinske organizacije, savjete mladih, javne rasprave, građanske inicijative, ali i kroz aktivno djelovanje unutar političkih stranaka. Važno je da ne čeka da mu neko drugi otvori prostor, nego da bude spreman da se angažuje, predlaže rješenja i istraje kada naiđe na prepreke“, kaže Smigalović.
Nije samo pitanje koliko ih ima
Pitanje političkog sudjelovanja nije samo pitanje prostora koji stranke daju mladima. Ono otvara i šire pitanje zbog čega građani, a posebno mladi, uopće biraju da se politički angažuju.
Problem motivacije građana za političko učešće, smatra Kenan Efendić, nije izražen samo među mladima niti je specifičan samo za Bosnu i Hercegovinu. Kako navodi, demokratsko uređenje i samo „obećanje demokratije“ poljuljani su i u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, koje se smatraju kolijevkama demokratije. Prema njegovom mišljenju, u tim društvima postoji raskorak između formalne mogućnosti pojedinca da slobodno uređuje vlastiti život i da o širim društvenim životom i resursima odlučuju uski krugovi najmoćnijih.
Slične odnose, dodaje, u određenoj mjeri možemo prepoznati i u Bosni i Hercegovini. Ipak, smatra da kao manje društvo u kojem se ljudi međusobno poznaju, još uvijek imamo mogućnost stvaranja autentičnih mreža saradnje, glasača i građanskih inicijativa. Uz to, Efendić kao problem vidi i dugogodišnje stvaranje osjećaja da država ne funkcioniše i da će rješenje doći tek sa nekom „boljom“ državom, umjesto kroz djelovanje u sadašnjosti.
„Smatram da je razlog u najmanju ruku dvojak. Manjak nade da se izborima utječe na neku vrstu oligarhijske vlasti i manjak uvjerenja u vlastitu ulogu, u vlastitu djelatnu moć, tzv. agency“, navodi Efendić.
Prema njegovom mišljenju, mladi ipak imaju mogućnost da djeluju i na lokalnom nivou.
„Šta sprečava desetak aktivista u nekoj manjoj sredini da jednog između sebe pripreme i izguraju kao općinskog vijećnika? Potrebno je možda i manje od hiljadu glasova. Na to pitanje odgovor znaju mladi ljudi“, kaže Efendić.
Međutim, pitanje političke participacije mladih ne završava se njihovim brojem na izbornim listama. Sugovornik upozorava da se već decenijama politička zastupljenost posmatra kroz prebrojavanje kandidata i kandidatkinja, dok se manje govori o tome kakve ideje i političke vrijednosti oni donose.
„Mislim da je važnije pitanje kakvi su mladi kandidati i kandidatkinje, a ne koliko ih ima“, ističe.
Podsjeća da sama mladost ne znači nužno i novu političku ideju. Prostor za političko djelovanje mladih neće se otvoriti sam od sebe. Najveća odgovornost za njihov politički proboj, smatra, upravo je na njima.
„Politika i društveni život su polje velikih bitki, niko nikome neće pokloniti prostor za rad“, poručuje.
Mladi se, kaže, moraju boriti za prostor najprije unutar političkih stranaka ili čak „pred njihovim vratima“, a potom u široj političkoj areni.
Od programskih dokumenata, preko mjesta na kandidatskim listama, do stvarnog učešća u kreiranju politika, između formalne prisutnosti i političkog uticaja postoji više koraka. Sagovornici odgovornost za taj prostor različito raspoređuju. Pored pitanja koliko je mladih na izbornim listama, jednako se nameće i pitanje šta se događa nakon što se njihova imena nađu na njima: da li postaju dio političkog odlučivanja ili ostaju dio predizborne slike.
