Hodanje je najmanji problem: Marš mira 2026

Učesnik Marša mira nosi majicu s oznakom „2026“ i prikazom rute trodnevnog putovanja. Foto: CPI.

Od 8. do 10. jula hiljade učesnika 22. Marša mira prepješačili su više od 100 kilometara od Nezuka do Memorijalnog centra u Potočarima.

Ovaj marš se, od 2005. godine, održava tradicionalno  u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, prateći rutu kojom se deset  do 15 hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka probijalo kroz šume u događaju poznatom kao „Marš smrti”.

Nakon što su general Ratko Mladić i Vojska Republike Srpske ušli u Srebrenicu u julu 1995. godine, ovi Bošnjaci su iz Srebrenice krenuli na dugi put pješice ka slobodnoj teritoriji do Tuzle. Tokom tog puta izbjegavali su srpske vojne snage i snage bosanskih Srba, koje su ih pokušavale namamiti na predaju, predstavljajući se kao mirovnjaci UN-a ili nudeći lažna obećanja o sigurnosti. Nailazili su na zasjede i vatru iz vatrenog oružja. Do kraja tog mukotrpnog puta preživjelo je samo tri hiljade muškaraca.

Prema riječima Envera Sečića, preživjelog koji je tom rutom prošao kao tinejdžer, mnogi izvori vode bili su otrovani. Učesnici marša koji su prethodno služili u bivšoj jugoslavenskoj vojsci morali su upozoravati ljude da ne piju žutu vodu.

Čizma pronađena u blizini planine Udrč. Foto: CPI-jeva izložba „MEMENTO: Fragmenti srebreničkog genocida”.

Danas su volonteri Crvenog križa i medicinski timovi raspoređeni duž rute kako bi pružili prvu pomoć i omogućili hitne evakuacije. Također, učesnici slijede jasne upute kako bi izbjegli neeksplodirane mine i opasnosti od požara, dok lokalno stanovništvo na usputnim odmorištima osigurava hranu i pomoć.

Sestre Zuković iz Švicarske, čiji su roditelji izbjegli iz Bosne i Hercegovine tokom rata, kazale su da „kada pomislite kako su to ljudi tada izdržali, bez hrane ili čak s povredama, to ljudima daje snagu da nastave.“

Ruta je označena znakovima koji ukazuju na primarne i sekundarne masovne grobnice, kao i mjesta pogubljenja, a učesnici se ohrabruju da se na svakoj lokaciji zaustave i pomole. Preživjeli koji predvode Marš mira pružaju svjedočenja i kratak historijski kontekst, čime se on razlikuje od sportskog ili rekreativnog događaja i utemeljuje u sjećanju na ono što je na tim mjestima počinjeno.

Jedna od članica gorskih službi spašavanja, Velma Mustafić, čiji je svekar bio žrtva genocida, ponavlja ovaj stav.

„Sve je emotivno, sve je stresno, ali hodanje je ovdje najmanji problem“, kazala je Mustafić.

Navodi primjer neuobičajeno hladne noći 9. jula, ali naglašava da je, uprkos ovim izazovima, svima cilj završiti putovanje.

Ovogodišnji Marš mira održan je godinu nakon 30. godišnjice, koja je privukla dosad nezabilježenu međunarodnu pažnju na Srebrenicu. Broj 31 ne nosi simboliku okrugle godišnjice, ali za one koji hodaju – dijasporu, preživjele i volontere – broj nikada nije bio suština.

„Svaki Marš je drugačiji“, kaže Mustafić, koja je upravo završila svoj treći Marš.

Zapravo, broj učesnika Marša godinama raste. Prije dvije godine učestvovalo je 1.400 ljudi, prošle godine prijavljeno je 6.600 ljudi, a ove godine prijavilo se 6.300 ljudi. Kada se uračunaju Marševi na ATV vozilima, motociklima i biciklima, kao i drugi maratoni, ovogodišnji broj premašuje 9.000 učesnika.

Hiljade ljudi marširaju ka Potočarima trećeg dana Marša mira. Foto: CPI.

Adna Jeleč, projektna koordinatorica Centra za razvoj omladinskog aktivizma, koja je prvi put učestvovala na Maršu mira u Žepi, bila je iznenađena brojem ljudi na Maršu gdje je nisu poznavali, ali su brinuli o njoj. Posebno je upoznata sa grupom od više od 200 prijatelja koji su se upoznali tokom jednog Marša i nakon toga se svake godine vraćali na Marš. Brinu jedni o drugima i mogu primijetiti kada neko nedostaje.

Aida Musić iz Austrije, čija je majka živjela u Srebrenici, čekala je u Memorijalnom centru da njen sestrić završi Marš. Izrazila je duboku zahvalnost što sve više ljudi iz različitih zemalja iskazuje svoje poštovanje i ne zaboravlja tragedije Srebrenice.

Učesnici, zapravo, ne moraju imati ličnu povezanost kako bi učestvovali na Maršu mira, čime on opravdava i svoj drugi naziv, „Protestni marš“, čiji je cilj mobilizirati sve relevantne aktere na lokalnom i međunarodnom nivou.

„Aktivizam i volonterizam su dio nas o kojem trebamo brinuti.,. To je poput biljke.“, ističe Jeleč.

U osnovi, Marš može podići svijest ne samo o historiji već i o sadašnjem svijetu i njegovim izazovima.

Kevser iz Turske, koja se ove godine prvi put pridružila maršu sa vršnjacima iz iste organizacije političkog aktivizma, kaže da želi razumjeti atmosferu u Srebrenici i prisjetiti se historije žrtava.

Jedna od Kevserovih vršnjakinja, Seymi, ističe da, iako se genocid u Srebrenici „dogodio u prošlom vremenu“, problemi koji su do njega doveli i dalje su prisutni i tiču se svih ljudi. Emocije koje Marš izaziva stoga mogu poslužiti kao snažan podsjetnik na cijenu genocida.

Za mnoge učesnike, pojavljivanje na maršu nije samo oplakivanje mrtvih, već i aktivno odbijanje narativa koji minimiziraju ili osporavaju ono što se dogodilo u Srebrenici i šta se dešava u zonama sukoba širom svijeta.

Za Jeleč, učešće u maršu je predstavljalo „obavezu“, jer kada čovjek sazna za jedan sukob ili rat, lakše razumije mir i zalaganje za njega bilo gdje u svijetu.

Tokom završne dionice marša, hiljade ljudi, uključujući i neke od majki Srebrenice, okupljaju se duž puta koji vodi ka Memorijalnom centru u Potočarima. Izrazi njihovih lica odražavaju emocije tog trenutka dok svjedoče završetku marša – godišnjem podsjetniku na ono što su proživjeli njihovi najmiliji.

Dan nakon završetka Marša, 11. jula, većina učesnika pridružila se hiljadama ljudi u Potočarima kako bi obilježili godišnjicu, tokom koje su u Memorijalnom centru ukopani posmrtni ostaci osam novoidentifikovanih i dvije ranije identifikovane žrtve.

Grobno mjesto određeno za jednu od novoidentifikovanih žrtava koje će biti ukopane. Foto: CPI.

Marš mira održat će se ponovo narednog jula, kao i onaj nakon njega. Kako preživjeli stare, a generacija koja se direktno sjeća 1995. godine postaje sve malobrojnija, organizacija Marša sve više pada na drugu generaciju dijaspore i na ljude koji nemaju lične veze sa genocidom, ali koji ipak smatraju da je sjećanje na genocid lična obaveza i važan korak ka sprečavanju sličnih zločina u budućnosti.

Elaine studira istoriju i humanističke studije, kao i evropske studije na Univerzitetu Princeton, gdje je urednica pravnog časopisa i suorganizatorica projekta usmene istorije o migracijama zbog religijskih uvjerenja. Njen istraživački interes leži u ulozi religije u postkonfliktnim društvima, što ju je i privuklo u Bosnu i Hercegovinu. Nakon dodiplomskog studija, planira upisati pravni fakultet i u budućnosti raditi u oblasti međunarodnih ljudskih prava.

Vezani članci

Zdravo starenje uz osmijeh na licu
Osobe starije životne dobi u Bosni i Hercegovini, točnije one koje imaju više od 60 godina, često nemaju dovoljno dostupnih aktivnosti kako bi upotpunili svoje slobodno vrijeme. Sve više se otvaraju Centri za zdravo starenje koji predstavljaju jedan vid ispunjenja potreba starijim osobama nudeći brojne radionice i aktivnosti koje mogu koristiti svaki dan, a da ne moraju izdvojiti velike svote novca. Nije riječ o gerijatrijskim centrima, kao što se to obično pretpostavlja.
Invaliditet je vidljiv tek kada je suočen s preprekama sistema
Uz trud i volju, naša sagovornica, Adisa Kišić pokazuje kako osobe s invaliditetom mogu biti aktivni akteri društva.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu