Mostar: Trideset godina nakon rata ruševine oblikuju svakodnevni život

Izvor fotografija u tekstu: Nejla Kukrica.

Tri decenije nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, ratom oštećene građevine i dalje odašilju ružnu sliku na period sukoba u istočnom dijelu centra Mostara.

U svojoj magistarskoj tezi iz oblasti urbanog i regionalnog planiranja na Univerzitetu u Stockholmu, Nejla Kukrica, autorica ovog teksta istraživala je šta te ruševine znače ljudima koji žive među njima i zašto su ostale netaknute.

Ruševine su više od napuštenih objekata, one su podsjetnici na prošlost, dio svakodnevnog života i pitanje o budućnosti grada. Mostar je od rata doživio veliku obnovu, ali hiljade fizičkih tragova sukoba i dalje su utkane u svakodnevni urbani pejzaž. Ovim tekstom istraživali smo šta znači živjeti među njima i zašto nisu uklonjene?

,,Mislila sam da poznajem Mostar budući da sam cijeli život tu dolazila iz Švedske, ali tek nakon sprovođenja ovog istraživanja mogla sam riječima opisati osjećaj da me proganja prošlost koju nisam iskusila“, kazala je autorica magistarskog rada. Ratno naslijeđe je veoma živo u sadašnjosti i vidljivo je u svakodnevnom urbanom pejzažu Mostara, na gotovo svakom uglu. Kaže da se šetajući ulicama, osjećala prestravljeno kada bih naišla na ove ruševine. Skeletne strukture nekadašnjih zgrada pričale su priče koje se odvijaju, izražavajući čežnju za oprostom usred dugog čekanja na promjene.

U gradskom pejzažu istočnog Mostara – dijela grada koji je tokom rata od 1992. do 1995. godine pretrpio najviše urbicida – i danas postoji prevelik broj ratnih ruševina. Zapravo, prema procjenama iz 2022. godine, u gradu je još uvijek bilo 1.300 neobnovljenih ruševina iz perioda rata. Oštećeni objekti stoje između obnovljenih kuća, poslovnih prostora, saobraćajnica i parkova. Neki su tek betonske ljušture, dok drugi još uvijek zadržavaju dijelove svojih izvornih fasada, ali su išarani tragovima metaka i oštećenjima od artiljerije, dok se kroz okvire prozora i vrata probija vegetacija. Ove ruševine dio su svakodnevnog okruženja.

,,Željela sam razumjeti ne samo fizički izgled tih ruševina, već i šta one znače ljudima koji se s njima svakodnevno susreću, te zašto, više od trideset godina nakon rata, toliki broj njih i dalje nije obnovljen,“ kazala je Kukrica.

Šetnja kroz grad obilježen ratom

,,Umjesto da ruševine proučavam isključivo na osnovu dokumenata ili fotografija, prošetala sam gradom i zabilježila ono na šta sam naišla“, kazala je.

,,Fotografisala sam preostale objekte, posmatrala kako se ljudi kreću oko njih te izradila mapirani popis ruševina na istraživanom području. Dobijena mapa pruža vizuelni prikaz učestalosti ovih ostataka u urbanom pejzažu. Ovakav prikaz je značajan jer, iako su ratne ruševine u Mostaru bile predmet ranijih istraživanja, ne postoji sveobuhvatan niti ažuran kartografski zapis o preostalim ruševinama u istočnom dijelu Mostara. Stoga, popis koji sam sačinila predstavlja presjek stanja ruševina u gradu u proljeće 2026. godine“, dodaje ona.

Prostorna organizacija ratnih ruševina istočnog Mostara.

Prošlost je još uvijek prisutna

Mapa može samo pokazati gdje se nalazi ruševina; ona ne može otkriti kakav je osjećaj živjeti pored nje. Kako bi to razumjela, provela je  intervjue u šetnji sa stanovnicima Mostara, kao i razgovore sa stručnjacima upoznatim s planiranjem i upravljanjem gradom. Kroz 14 intervjua otkrila je  da su ruševine mnogo više od napuštenih objekata; one su postale dio načina na koji ljudi doživljavaju život u Mostaru.

Jedan od najjasnijih nalaza ovog istraživanja jeste da su ruševine za mnoge stanovnike traumatični podsjetnici na rat.

,,Bolne rane za sve nas koji smo gledali kako te zgrade gore i koji smo izvlačili mrtve i ranjene upravo iz tih ruševina. Hiljade nas u Mostaru i dalje nosi strašne ratne traume, a te nas ruševine svakodnevno podsjećaju na ono kroz šta smo prošli tih devedesetih godina, tokom napada na Mostar i Bosnu“, jedan od učesnika opisao je ruševine ovako.

Ovakvo svakodnevno pridavanje značenja prošlosti jasno ukazuje na to da se ruševine tumače kao projekcije živih sjećanja na rat. Kako je naveo jedan drugi ispitanik: „svi ovdje samo pokušavaju da ostave rat iza sebe, iako su neprestano okruženi tim sjećanjima”. Posljedično, preostale ratne ruševine stvaraju neobičan odnos između prošlosti i sadašnjosti. Svakodnevni život se nastavlja, ali materijalni tragovi rata ostaju i bude traumu, čime se, u suštini, urušavaju vremenske dimenzije.

Svaki ispitanik, bez obzira na dob, okarakterizirao je ruševine kao projektore traumatičnih sjećanja. Nekoliko njih rođeno je nakon rata i stoga nije iz prve ruke iskusilo njegove teškoće, ali su ipak opisali ruševine kao nosioce transgeneracijske traume.

,,Živo svjedočanstvo ljudima u mojoj porodici, mojim roditeljima i nanama i dedama, koji su bili pogođeni. Ovdje vidite svaku rupu koju je granata napravila; vidite svako oštećenje i trag koji je uzrokovalo bombardovanje. Dakle, iako lično nisam doživio rat, mogu jasno zamisliti kako je to izgledalo,“ stoji u opisu jednog ispitanika u dvadesetim godinama života.

Ova povezanost s prošlošću dovodi u pitanje ideju da protok vremena umanjuje značaj fizičkih ostataka rata. Naslijeđe prošlosti nastavlja živjeti među mlađim generacijama kroz prostor u sadašnjosti. Istovremeno, ruševine su postale normalizirane. Ljudi prolaze pored njih na putu do posla, sjede u njihovoj blizini u parkovima i rekreiraju se u njihovom prisustvu.

,,Više ne obraćam pažnju na njih. Zato što su takvi godinama i sastavni su dio grada, ja ih i ne primjećujem toliko. Mislim, primjećujete ih samo zbog straha da će se srušiti“, kazao je jedan od ispitanika.

Očigledno, ruševine postaju gotovo nevidljive kao dio svakidašnjeg gradskog pejzaža. U opisima odnosa učesnika prema ruševinama prisutni su bili i elementi desenzibilizacije, melanholije i disocijacije, što je rezultiralo stvaranjem distanciranih urbanih identiteta. Propadanje i ruševnost ne bi trebalo prihvatati niti normalizovati. To stvara podsvjesni emocionalni teret – mješavinu tuge i bijesa – usmjeren prema stanju zapuštenosti.

Zašto su ruševine još uvijek tu?

Ruševine u Mostaru se smatraju dijelom trajnih problema ekonomske stagnacije, nesigurnosti i traume. Nejlino istraživanje je identificiralo tri međusobno povezane prepreke uklanjanju ruševina: političko zanemarivanje, neriješena pitanja imovinskih prava i složene poslijeratne strukture upravljanja. Očigledno je da prisustvo ruševina 30 godina nakon rata odražava tešku kombinaciju pitanja o vlasništvu nad imovinom, institucionalnoj odgovornosti i ovlaštenjima za intervenciju. U nekim slučajevima, na primjer, pojedinačne ruševine su bile u kolektivnom vlasništvu prije rata, što je ostavilo nejasnim njihovo trenutno vlasništvo. Jer rješavanje podjele vlasništva je spor pravni proces, prema riječima jednog od mostarskih građevinskih direktora.

,,Sve je u zastoju. Čak ni privatni investitori ne mogu kupiti ruševine bez jasnih imovinskopravnih odnosa. Zakon ne može tek tako izdati nalog, otkupiti ruševine i srušiti ih. Na kraju krajeva, riječ je o tuđoj imovini. Potrebna je zvanična odluka kako bi se ovo pitanje riješilo na pravno ispravan način“, kazao je on.

Postoji želja javnosti za daljnjom obnovom ruševina kako bi se Mostar usmjerio na put modernosti i izbrisali urbani ožiljci rata. Međutim, obnova je veoma komplikovana i neefikasna u politički segregiranom gradu. Etnički podijeljena politička klima i politička nespremnost za urbane promjene koje su motivirane ličnom koristi i korupcijom predstavljaju ozbiljne probleme i ukazuju na nedostatak brige kako za okoliš tako i za dobrobit stanovnika, prema riječima jednog intervjuiranog političara.

Ipak, stanovnici Mostara nadaju se drugačijoj budućnosti. Obnova ožiljcima obilježenog urbanog pejzaža direktno je povezana s ekonomskim razvojem, sigurnošću, dobrobiti, revitalizacijom i modernizacijom. Ispitanici su zamišljali su obnovljene zgrade kao hotele, restorane, škole, biblioteke i ambulante.

,,Nekako, kad vidite šta bi se ovdje moglo uraditi, pomislite: pa, možda će jednog dana ovdje biti nečega – nečega što ima svoju svrhu – kako ovo mjesto ne bi postalo samo stara ruševina koja čeka da se sruši, da bude uništena, da se u njoj izgubi život“, izjavio je jedan od ispitanika, osvrćući se na potencijal Mostara.

Pogled u budućnost

Ovo istraživanje šalje hitnu poruku zvaničnicima i političarima u Mostaru da ruševine stvaraju nezdrave uslove za život i da su promjene potrebne u vrlo bliskoj budućnosti. Ako je već prošlo više od 30 godina, a obnova stoji u mjestu, koliko će još vremena proći prije nego što sve mostarske ruševine budu obnovljene?

,,Sve je bolje od ruševina s kojih pada kamenje. Sve je bolje od ruševina koje predstavljaju opasnost za starije osobe u Mostaru, za stanovnike, za domaće goste, za turiste. Sve je bolje od ovih strašnih ratnih ožiljaka koji nas i dalje podsjećaju na taj užasan period razaranja Mostara. Sve je bolje od toga, a ipak – sve stoji u mjestu“, kazao je jedan od ispitanika, naglašavajući važnost promjena.

Danas, šetnja Mostarom znači kretanje između različitih vremenskih trenutaka: nailazak na modernu zgradu pored ruševine, svakodnevni život koji se odvija pred oronulim fasadama zamrznutim u vremenu. Mostar je obnovio mnogo toga što je bilo uništeno, ali ne i sve.

,,Ako Bog da, stvari će krenuti nabolje. Za budućnost mladih, za budućnost djece, za budućnost svih nas, bilo bi bolje kada bismo imali što više perspektiva za zapošljavanje, prilika za rad, škola i svega ostalog“, kazao je jedan od ispitanika, nadajući se boljoj skorijoj budućnosti.

Ruševine su postale dovoljno obične da se stope sa svakodnevicom, a opet dovoljno snažne da vrate prošlost u sadašnjost. Možda ih upravo to čini tako teškim za rješavanje. One nisu tek građevine koje čekaju na obnovu. One su podsjetnici na historiju koja nije nestala, čak i dok Mostar nastavlja graditi svoju budućnost.

Iz magistarskog rada „Odnos prema ruševinama u poslijeratnom gradu: Slučaj Mostara, Bosna i Hercegovina”, autorice Nejle Kukrice sa Univerziteta u Stockholmu (Odsjek za humanu geografiju, urbano i regionalno planiranje).

Cijeli rad možete pronaći ovdje.

Nejla je magistrica urbanog i regionalnog planiranja na Univerzitetu u Stockholmu. Njeno porijeklo i jaka povezanost s Bosnom i Hercegovinom inspirisali su je da svoj magistarski rad posveti Mostaru, gradu koji zauzima posebno mjesto u njenom srcu. Posebno je zainteresovana za život u postkonfliktnim gradovima i načinima na koje urbanističko planiranje može doprinijeti njihovom prevazilaženju traumatične prošlosti. U svom članku donosi sažetak magistarskog rada, istražujući svakodnevni život u poslijeratnom Mostaru kroz prizmu ratnih ruševina koje su i danas prisutne u gradu i njihove uloge u oblikovanju njegovog urbanog pejzaža.

Vezani članci

Zatvoreno do daljnjeg: nestanak kineskih radnji iz Bosne i Hercegovine
Nakon rata u Bosni i Hercegovini, država je ostala u ruševinama. Sukob je unio haos u državnu ekonomiju i onesposobio njenu finansijsku infrastrukturu. Ipak, do početka 21. stoljeća, stotine kineskih imigranata su došli u BiH i otvorili kineske radnje tamo gdje su se doselili.
Žensko poduzetništvo: korak ka rodnoj jednakosti
Njih tri pokazuju snagu želje i sjajnu poslovnu inicijativu. Erna Šošević, osnivačica i izvršna direktorica tvrtke Bizbook.ba, Samra Bešlija-Ašćerić, doktorica dentalne medicine, te Ajla Aljić, osnivačica brenda DoolZee, vlasnice su uspješnih biznisa koji su primjer stabilnog ženskog poduzetništva u Bosni i Hercegovini.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu