Ne sećam se kada sam je prvi put videla. Znam da je sedela u invalidskim kolicima i sakupljala novac za lečenje onih kojima je novac potreban. Nekoliko puta sam ostavila svoj prilog nadajući se da će ovog puta otiću u prave ruke.
U bosansko-hercegovačkom društvu osobe sa invaliditetom nisu prepoznate kao ravnopravni članovi, a vrlo često se prema njima odnose sažaljevački ili prestrašeno.
„Njegov pogled pun prezira, koji do tada bezbroj puta nisam tako shvatala, uvjeravao me je da bez mene ne može da živi. Ubjeđivao me je kako je to jedini način.“
Aida Šehović, je Banjalučanka koja se suočila sa realnošću rata u 15. godini kada je njezina porodica emigrirala u Tursku, kasnije Njemačku pa u SAD. Danas, Aidina misija je da se kroz umjetnost sjeća žrtava genocida i edukuje građane širom svijeta o posljedicama rata.
Ovo je trebala biti priča o nacionalnim manjinama, a prerasla je u manjkavost riječi pred veličinom čovjeka koji ne dozvoljava da se određuje prema tome šta je, već ko je on prema svim važnim parametrima, a koji nacionalnu pripadnost ne mjere.
Mnogi teoretičari tvrde da su mjesta na kojima dolazi do susreta različitih nacija, vjera i kultura najpovoljnija za izbijanje sukoba. Kao tačnost svoje teorije najčešće su za primjer navodili bivšu Jugoslaviju.