Razdvojeni ratom, ujedinjeni fudbalom

Ulice su bile ispunjene plavo-žutim zastavama, automobili su trubili u centrima gradova, a društvene mreže su bile preplavljene video snimcima navijača koji se grle. Posljednji put tome smo svjedočili 2014. godine, kada se fudbalska reprezentacija plasirala na prvenstvo u Brazilu.

Više od tri decenije  nakon što je rat u Bosni i Hercegovini raselio porodice širom regije i svijeta, mnogi igrači koji su osigurali mjesto BiH na najvećoj fudbalskoj sceni, su zapravo djeca onih koji su pobjegli od samog rata. Drugi, poput kapitena Edina Džeke, i sami su preživjeli rat. Zajedno, tim predstavlja generaciju čiji su životi oblikovani raseljavanjem, otpornošću i trajnom vezom s domovinom koju mnogi poznaju i kroz sjećanje i kroz naslijeđe.

Put Bosne i Hercegovine do Svjetskog prvenstva 2026. godine bilo je sve samo ne očekivan. Nakon brojnih godina razočaravajućih rezultata, čestih promjena trenera i nestabilnosti unutar nacionalnog fudbalskog programa, malo ko je predviđao da će se tim kvalifikovati na prvenstvo. Između 2022. i 2024. godine, Bosna je promijenila pet glavnih trenera, boreći se bezuspješno kroz uzastopne kvalifikacijske kampanje.

Sve se promijenilo kada je bivši kapiten reprezentacije Sergej Barbarez preuzeo ekipu 2024. godine. Iako je stigao bez prethodnog trenerskog iskustva, Barbarez je uz pomoć direktora Reprezentacije BiH Emira Spahića, obnovio ekipu mlađim igračima, uvodeći šesnaest novih igrača i preoblikujući identitet tima. Iako je novom selektoru malo ko vjerovao, rizik se isplatio. Bosna je iznenadila Wales prije nego što je pobijedila Italiju u doigravanju, osiguravši tako drugi nastup zemlje na FIFA Svjetskom prvenstvu.

Odlučujući penal protiv Italijana izveo je 21-godišnji Esmir Bajraktarević, rođen u Wisconsinu,  čiji su roditelji preživjeli genocid u Srebrenici. Imajući pravo da predstavlja Sjedinjene Američke Države nakon što je napredovao kroz njihove mlađe nacionalne timove, Bajraktarević je umjesto toga odabrao Bosnu i Hercegovinu kada je birao svoju seniorsku međunarodnu karijeru.

„Odluka je za mene bila vrlo laka“, objasnio je medijima nakon kvalifikacija. „To je nešto što sam znao da želim raditi još od malih nogu.Nije bilo dileme,morala je to biti Bosna“, kazao je Bajraktarević.

Njegova priča odražava priču mnogih igrača u trenutnom timu. Odrasli su u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Austrije, Švedske i Danske, govoreći više jezika i snalazeći se s više identiteta. Ipak, kada su dobili priliku da predstavljaju naciju, odabrali su zemlju koju su njihove porodice nekada bile prisiljene napustiti.

Slične emocije sa Bajraktarevićem dijeli i druga mlada nada bh. fudubala, Kerim Alajbegović. Iako je ovaj devetnaestogodišnjak rođen u njemačkom gradu Kelnu, njegovi roditelji od ratnih dešavanja devedesetih, iz BiH pobjegli su iz Bugojna.

,,Otišao sam sa Bosnom i Hercegovinom na Svjetsko prvenstvo. Ali ono što je ostalo isto, i što će zauvijek ostati, jeste ljubav prema mojoj zemlji. Gdje god da odem, kakve god puteve prošao, ovu državu nosim u srcu i u duši. Njene rijeke, planine, ljudi i borba, sve je to dio mene. To me oblikovalo i dalo mi snagu da idem dalje“, kazao je Alajbegović.

Za mnoge Bosance, ovo je veliko.

Nakon što se Bosna plasirala na Prvenstvo, Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, osvrnuo se na Bajraktarevićevo postignuće porukom koja je odjeknula daleko izvan fudbala. 

„Postojao je plan da se ovaj dječak nikada ne rodi, da se moja djeca nikada ne rode, da se nijedno naše dijete nikada ne rodi. Njihov smijeh je naša najveća osveta“, kazao je Suljagić.

Njegove riječi su oslikale ono što ovaj tim čini jedinstvenim. Rat u Bosni i Hercegovini nije imao za cilj samo uništiti zajednice, već i izbrisati budućnost. Tri decenije  kasnije, ta budućnost se vraća, ne kao žrtve ili izbjeglice, već kao veliki sportisti koji nose grb Bosne i Hercegovine na najvećoj sportskoj pozornici na svijetu.

Nijedan igrač ne utjelovljuje to putovanje bolje od Edina Džeke.

Sa samo šest godina, Džeko je iz prve ruke iskusio opsadu Sarajeva. U “Pismu djeci Bosne”, prisjeća se kako se skrivao iza ormarića za cipele sa svojom majkom sa zvucima prvih sirena, kako je proveo godine dijeleći mali stan sa širom porodicom i kako je rizikovao svoj život samo da bi igrao fudbal vani. Jednom prilikom, njegova majka mu nije dozvolila da izađe iz kuće kako bi se pridružio prijateljima. Nekoliko minuta kasnije, granata je pogodila mjesto gdje su njegovi prijatelji igrali fudbal, ubivši ih.

,,Ne volim pričati o opsadi Sarajeva“, napisao je Džeko. ,,Ali važno je da shvatite kako je to zaista bilo.“

Danas je kapiten jedne od najmlađih ekipa koja je učestvovala na turniru i za mnoge je više od najvećeg bosanskog fudbalera. On je most između generacije koja je proživjela sukob i one koja je odlučna da napiše drugačiju budućnost.

Iako su priče ovih igrača veoma lične, njihov značaj se proteže i van fudbalskog terena. U zemlji u kojoj političke institucije često pojačavaju etničke podjele, nacionalni tim je postao jedno od rijetkih mjesta gdje se Bošnjaci, bosanski Srbi i bosanski Hrvati, kako kod kuće tako i širom dijaspore, mogu trenutno okupiti oko zajedničkog simbola.

U Bosni i Hercegovini, fudbal nikada nije zaista postojao izolovano od politike. Kao i mnogi aspekti javnog života, sport odražava složenu poslijeratnu stvarnost zemlje, gdje su institucije, identiteti, pa čak i navijačke kulture često oblikovani etnonacionalnim podjelama.

Ipak, nacionalni tim zauzima jedinstveno mjesto.

Dok se politička neslaganja nastavljaju, međunarodne utakmice ponudile su rijedak trenutak kada mnogi građani odlučuju da se fokusiraju na zajedničko postignuće, a ne na podjele koje dominiraju svakodnevnim životom. Plasman  Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2026. godine još jednom je pokazao da, uprkos suprotstavljenim političkim narativima, i dalje postoji želja da se nešto kolektivno slavi.

Profesor Dino Abazović, sociolog na Univerzitetu u Sarajevu, tvrdi da značaj nacionalnog tima zavisi od toga kako Bosanci shvataju samu ideju „nacionalnog“ identiteta, a to je, „ako se shvati isključivo kao etno-nacionalni identitet“. 

„To je dio problema koji dovodi do podjela i stvaranja značajnog ‘drugog’. Ako se shvati kao supra-identitet, kao inkluzivni identitet, to je dio prevazilaženja svakodnevne realpolitike i prostora međusobnog priznanja uprkos razlikama“, dodao je Abazović.

U tom smislu, bh. nacionalni tim predstavlja nešto veće od fudbala. Umjesto da traži od navijača da napuste svoje individualne identitete, on nudi priliku da podijele jedan.

Međutim, Abazović upozorava na romantizaciju sporta kao rješenja za politički sukob. Umjesto toga, on opisuje sportski uspjeh kao „pozitivno polje zajedničke snage“, prostor u kojem se ljudi mogu nakratko prepoznati kroz kolektivno postignuće umjesto političkog neslaganja.

Ta razlika je važna.

Nogomet ne može riješiti ustavne izazove Bosne i Hercegovine, izbrisati sjećanja na rat ili poništiti decenije političke polarizacije. Ali, može stvoriti nešto jednako značajno, zajednička iskustva, mišljenja je AbazovićZa Nikolu Kandića iz Regionalnog ureda za saradnju mladih (RYCO), ta zajednička iskustva su ključna za samu izgradnju mira.

„Veliki sportski događaji mogu stvoriti rijetke trenutke kada ljudi dožive zajednički osjećaj ponosa i optimizma“, rekao je Kandić te dodao: 

„Iako ove trenutke ne treba preuveličavati niti predstavljati kao dokaz da su podjele nestale, oni mogu podsjetiti ljude da još uvijek postoje iskustva koja mogu okupiti građane preko društvenih, etničkih i političkih linija.“

Kroz razmjene mladih širom Zapadnog Balkana, RYCO već dugo koristi sport kao alat za pomirenje. Za razliku od formalnih dijaloških sesija, objašnjava Kandić, sport prirodno stvara saradnju.

„Sport stvara prilike za saradnju kroz zajedničke ciljeve, timski rad i međusobno poštovanje. Kada mladi ljudi treniraju zajedno, putuju na takmičenja, provode vrijeme u svlačionicama ili rade na ostvarenju zajedničkog cilja, oni se upoznaju kao pojedinci prije nego što se vide kroz prizmu etničke pripadnosti, nacionalnosti ili političkih narativa. Ova ljudska veza je posebno vrijedna u postkonfliktnim društvima, gdje se stereotipi često formiraju bez lične interakcije“, kazao je Kandić.

Drugim riječima, povjerenje dolazi prije razgovora.

Ista filozofija podupire rad PLAY Internationala, koji koristi sport za promociju društvene kohezije širom Zapadnog Balkana i drugih postkonfliktnih regija.

„Sport dopire do ljudi na mjesta do kojih riječi ne mogu doprijeti“, rekao je Vlorian Molliqaj iz PLAY Internationala. 

„U našoj regiji, slaganje o prošlosti je upravo ono što nemamo, ali ne morate se slagati oko rata da biste nekome dodali loptu. Saradnja može početi prije pomirenja, i to se događa u tijelu, a ne u raspravi. U društvu u kojem se čak i jezik i historija još uvijek osporavaju, to je pravo otvaranje“, dodaje on.

U PLAY Internationalu, opisuje Molliqaj, koristi se metoda, gdje igra namjerno iznosi ponašanje na površinu (neko bude izostavljen ili stereotipiziran) i vode se razgovori nakon toga, što pretvara taj trenutak u nešto o čemu grupa zapravo može razgovarati. 

,,Sport otvara vrata, a refleksija vodi ljude kroz njih. Vidim to na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, Srbiji i širom Zapadnog Balkana gdje god organizuju aktivnosti s mladima. Kada se djeca prvo igraju zajedno, a zatim razgovaraju, dolazite do mjesta do kojih godine govora i formalnog dijaloga nikada nisu mogle doći. To je, za mene, prava snaga sporta u postkonfliktnom okruženju. Počinje s ljudima, a ne sa stavovima“, kazao je Molliqaj.

To zapažanje obuhvata nešto fundamentalno u vezi sa bosanskohercegovačkom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu. Igrači ne brišu tešku historiju zemlje niti traže od navijača da je zaborave. Umjesto toga, oni nude drugačiju tačku povezivanja, posebno onu ukorijenjenu u zajedničkom iskustvu sadašnjosti.

Za Molliqaja, tu počinje pomirenje.

„Pomirenje nije samo tišina nakon što pucnjava prestane. To je spora izgradnja poštenih, povjerljivih odnosa, a taj relacijski sloj je upravo ono u čemu sport neobično dobro uspijeva. Najbolje funkcioniše kao dio nečeg većeg, uz pravdu i priliku, ali ljudske veze koje mir čine zamislivim, sport ih gradi bolje od gotovo svega što poznajem“, pojasnio je.

Mnogi od sadašnjih bh. igrača odrasli su izvan Bosne nakon što su im roditelji pobjegli od rata. Neki, poput Esmira Bajraktarevića, mogli su predstavljati i druge zemlje na međunarodnom planu. Umjesto toga, izabrali su Bosnu i Hercegovinu.

„Priča o dijaspori me najviše dotiče. Kada igrači čije su porodice protjerane ratom odluče predstavljati zemlju koju su njihovi roditelji morali napustiti, poruka je da pripadnost nadživljava raseljavanje. Rat je pokušao izbrisati odakle su ljudi došli, a obući tu majicu na najvećoj svjetskoj pozornici način je da se to vrati“, kazao je Molliqaj.

Kandić smatra da su te priče posebno važne za mlađe generacije.

„Mnogi igrači koji danas predstavljaju Bosnu i Hercegovinu dolaze iz porodica čiji su životi oblikovani ratom, raseljavanjem ili migracijama. Njihova putovanja pokazuju da pripadnost nije definisana samo time gdje je neko rođen ili gdje trenutno živi. Može biti oblikovana porodičnom historijom, ličnim vrijednostima, emocionalnom vezom i svjesnom odlukom da se doprinese zajednici“, kazao je Kandić.

U zemlji u kojoj se pitanja identiteta često filtriraju kroz političke i etničke kategorije, ta poruka nudi alternativno razumijevanje pripadnosti, ono koje se temelji na predanosti, a ne na okolnostima.

Međutim, za dijasporu, značaj ovog Svjetskog prvenstva proteže se izvan sporta. Ono također dodaje sloj vidljivosti, priznanja i prilike da vide svoja vlastita iskustva odražena na međunarodnoj sceni.

Lejla, Bosanka koja živi u Sjedinjenim Američkim Državama i pripravnica u Centru za postkonfliktna istraživanja, odrasla je balansirajući između dva identiteta nakon što su njeni roditelji, poslije rata, emigrirali u Sjedinjene Američke Države.

„Svi moji su iz Bosne. Moji roditelji su rođeni i odrasli ovdje, a u Sjedinjene Države su imigrirali nakon rata. Međutim, ostatak moje šire porodice i dalje živi u Bosni i Hercegovini“, kazala je Lejla. 

Kao i mnoga djeca izbjeglica, opisuje odrastanje osjećajući se uhvaćenom između dva svijeta.

„Odrastajući u inostranstvu nisam bila ni Bosanka ni Amerikanka. Moja generacija je prva generacija koja je rođena nakon rata. Mi smo djeca imigranata i izbjeglica i aktivno pokušavamo pronaći vlastiti identitet kroz lična iskustva, ali i vezu sa zemljom koju vrlo dobro poznajemo”, govori o svojim osjećajim Lejla.

Za Lejlu, kvalifikacije i učešće Bosne na Svjetskom prvenstvu „konačno su značili priznanje“. Objasnila je kako „mnogi ne znaju gdje se BiH nalazi na karti, ne znaju šta se dogodilo i ne shvataju da ima tako bogatu kulturu i historiju BIH zaslužuje pozitivno priznanje jer mediji često raspravljaju o njenim manama ili strašnoj prošlosti, mišljenja je Lejla.

Ta želja da se vidi izvan naslijeđa sukoba odjekuje u cijeloj sadašnjoj nacionalnoj reprezentaciji.

Decenijama se Bosna i Hercegovina često pojavljivala u međunarodnim naslovima zbog političkih kriza, ustavnih sporova ili sjećanja na rat 1992-1995. Svjetsko prvenstvo nudi drugačiju sliku, onu definirsanu otpornošću, talentom i mogućnostima.

Lejla vjeruje da je upravo zbog toga ova generacija igrača bliska mladim ljudima u dijaspori.

„Odrastajući, mnogi ljudi kroz generacije osjećali su se povezanima s Edinom Džekom. On je iz Sarajeva i iskusio je rat, tako da je u nekim aspektima on heroj u predstavljanju BiH u pozitivnom svjetlu. Međutim, ova nova generacija, moja generacija, mi smo djeca onih koji su proživjeli rat. Ovaj tim nisu samo oni koji imaju veze sa zemljom, već je to način da se pokaže taj identitet i ljubav koju moja generacija pokušava njegovati“, smatra Lejla.

Zastala je prije nego što je dodala nešto što možda bolje od bilo koje statistike ili rezultata turnira oslikava značaj tima. 

„U nekim aspektima, kao da vidim sebe i svoje nade unutar tog tima“, dodala je ona.

Taj osjećaj ilustruje zašto su igrači poput Esmira Bajraktarevića postali simboli izvan fudbala. Bajraktarević je odrastao govoreći engleski izvan svog doma, ali bosanski je ostao jezik njegove porodice. 

„Moja porodica je ovdje izgradila novi život, tako da sam veoma ponosan što sam Amerikanac. Ali moje ime je Esmir i to je bosansko ime. Odrastao sam u bosanskoj porodici. Svaki dan govorim bosanski sa svojim roditeljima. To je moja krv, to su moji korijeni“, kazao je mladi igrač holandskog PSV-a.

Njegova odluka da predstavlja Bosnu i Hercegovinu odražava širu istinu koju dijele mnogi članovi dijaspore ove zemlje, a to je, da identitet nije ograničen geografijom.

Kao što je profesor Abazović primijetio, formiranje identiteta oblikuju porodična sjećanja, odnosi i simbolična pripadnost koliko i mjesto rođenja. Priče o bosanskoj reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu ukazuju da raseljavanje nije prekinulo te veze. Umjesto toga, za mnoge porodice, ono ih je transformisalo.

Zato trenutni tim nosi takvu simboličnu težinu. To je grupa talentovanih fudbalera i generacije rođene iz posljedica rata, djece koja su naslijedila priče o preživljavanju, migracijama i gubicima, ali su ipak odlučila da te historije pretvore u nešto nadahnjujuće. Njihova odluka da nose dres Bosne i Hercegovine je, za mnoge navijače, potvrda da pripadnost može trajati preko granica i kroz generacije.

Istovremeno, ovo ne treba romantizirati.

Kao što su naglasili i Kandić i Molliqaj, fudbal ne može riješiti političku polarizaciju, zamijeniti institucionalne reforme ili zacijeliti rane koje je ostavio sukob. Strukturni izazovi s kojima se suočava Bosna i Hercegovina ostaju, a devedeset minuta na fudbalskom terenu ne briše decenijske podjele.

Ali možda je to prevelik zalogaj. Njegov najveći doprinos možda leži negdje drugdje.

Kao što je Kandić primijetio, pomirenje nije samo suočavanje s prošlošću. Ono je također i stvaranje novih sjećanja izgrađenih na „saradnji, ponosu i nadi“. Svaka zajednička proslava, svako dijete inspirisano igračem čija porodična priča podsjeća na njihovu vlastitu i svaki navijač koji navija uz nekoga koga inače nikada ne bi upoznali, postaje jedan mali korak ka zamišljanju zajedničke budućnosti.

Molliqaj je sličnog mišljenja. 

„Ne morate se slagati oko rata da biste nekome dodali loptu“, kazao je.

Taj osjećaj obuhvata ono što predstavlja reprezentacija Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu 2026. godine. Iako je putovanje Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu završeno 2. jula 2026. godine porazom od Sjedinjenih Američkih Država, sam plasman u nokaut fazu označio je najveći uspjeh zemlje na Svjetskom prvenstvu do sada.