U Sarajevu ratni ostaci ne samo da se pamte, već se i prenamjenjuju, prodaju i čuvaju kao suveniri, što otvara pitanje gdje završava sjećanje, a počinje potrošnja.
Dok šetaju sarajevskom Baščaršijom (Starim gradom), posjetitelji su okruženi brojnim detaljima koji podsjećaju na višestoljetnu tradiciju obrade metala u ovom gradu. Bakreni setovi za kafu, gravirane tacne i ručno izrađeni nakit ispunjavaju izloge duž Kazandžiluka, odnosno „Ulice bakra“. Među ovim tradicionalnim zanatima nalaze se i predmeti koji nose mnogo noviju historiju, kao što su hemijske olovke napravljene od čahura metaka, minijaturni avioni i tenkovi izrađeni od municije te saksije napravljene od ostataka artiljerijskih granata.
Za turiste, ovi predmeti su jednostavno neobični suveniri iz Bosne i Hercegovine. Međutim, za mnoge Bosance oni predstavljaju nešto složenije.
Tokom skoro četverogodišnje opsade Sarajeva, hiljade granata i metaka padale su na grad, ubijajući civile i trajno mijenjajući pejzaž ovog grada. Danas, decenijama kasnije, neki od tih ostataka, ili replike inspirisane njima, postali su suveniri koji se prodaju u historijskom jezgru grada. Njihova transformacija postavlja teška pitanja, “mogu li predmeti koji su nekada bili namijenjeni ubijanju postati simboli otpornosti?” ili njihova prodaja riskira komercijalizaciju jednog od najmračnijih poglavlja u historiji Bosne i Hercegovine?
Sarajevska tradicija obrade metala seže stoljećima unazad. Mnogo prije rata u BiH 1992–1995. godine, generacije kazandžija izrađivale su predmete za domaćinstvo, prenoseći svoje vještine s jedne generacije na drugu. Nakon završetka rata, obilje istrošenih čahura i vojnih ostataka stvorilo je neočekivan izvor sirovine. Neki zanatlije počeli su ove ostatke ugrađivati u ukrasne i funkcionalne predmete, spajajući višestoljetni zanat s materijalnim naslijeđem sukoba.
Jedan vlasnik radnje na Baščaršiji iz Kazandžijske radnje Hidić, opisao je ovu transformaciju kao namjeran čin vraćanja nasilja u novi oblik, a to je „pretvaranje nečeg negativnog u nešto pozitivno, poput saksije.“
Za njega je simbolika jednako važna kao i sam predmet.
„Moćno je kako nešto opasno poput metka možete pretvoriti u nešto poput olovke“, kazao je on.
Objasnio je da su odmah nakon rata mnoge trgovine koristile originalne čahure prikupljene iz okoline Sarajeva. Danas su mnogi predmeti koji se prodaju uvezene reprodukcije, a ne autentični ostaci iz ratnog vremena.
Također je napomenuo da ove predmete kupuju gotovo isključivo posjetioci.
„Mještani zapravo ne dolaze ovdje. Ovo je za turiste“, kazao je.
Odmah iza ugla, drugi vlasnik trgovine ponudio je drugačiju perspektivu oblikovanu ličnim iskustvom. Kada je imao samo deset godina, tri puta je upucan u nogu tokom rata. Uprkos tome što je preživio nasilje koje ovi meci predstavljaju, sada prodaje originalne čahure iz opsade pretvorene u olovke, privjeske za ključeve i modele aviona i tenkova. Neki posjetioci se pitaju da li bi takvi predmeti uopšte trebali biti prodavani.
„Ljudi mi kažu da je čudno prodavati ih“, rekao je.
„Ali da bogata osoba dođe ovdje i plati da puca na nas je čudno“, izjavio je, referirajući se na slučaj “sarajevskog safarija”.
Za njega, predmeti nisu proslava rata, već simboli preživljavanja.
„Ovo je poruka obnove od nečeg lošeg u nešto dobro“, dodao je.
Prema njegovim riječima, kupci često dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, Italije i Ujedinjenog Kraljevstva. Njihova pitanja rijetko se odnose samo na zanat, „ljudi pitaju jesu li meci originalni, koja je priča koja stoji iza njih.“
Ovi razgovori sugeriraju da mnogi posjetitelji ne traže samo neobičan suvenir, već i opipljivu vezu sa historijom Sarajeva.
U međuvremenu, za mnoge mlade Bosance i Hercegovce rat nije bio iskustvo koje su lično proživjeli, već naslijeđe.
Dvadesetčetverogodišnji Amar Gradišić odrastao je u Švicarskoj prije nego što se kao tinejdžer preselio u Bosnu i Hercegovinu. Iako sam nije doživio opsadu, oba njegova roditelja bila su raseljena tokom rata. Njihove priče oblikovale su njegovo razumijevanje sukoba mnogo prije nego što je počeo studirati političke nauke i međunarodne odnose.
Prvi put kada se u Starom gradu susreo sa suvenirima napravljenim od metaka, nije bio siguran kako da reaguje.
„Prvi put kada sam vidio da se ti suveniri prodaju u Starom gradu, bilo mi je pomalo zbunjujuće. Stalno sam se pitao zašto bi neko prodavao nešto što te je prije nekoliko godina moglo ubiti?“, kazao je Gradiščić.
S vremenom je njegov pogled postao nijansiraniji.
„Shvatio sam da se to može posmatrati kao oblik otpornosti“, kazao je Amar.
Ipak, smatra da značenje u potpunosti zavisi od konteksta.
„Ako se suveniri prodaju uz poruku ili informacije o opsadi Sarajeva, to može pomoći turistima da bolje razumiju devedesete. Ali ako to nije slučaj, po mom mišljenju patnja postaje komercijalizirana, a suština poruke se gubi“, dodao je.
Ipak, ne misle svi tako.
Nora Haverić, koja je rođena nakon rata, ali su njeni roditelji kao tinejdžeri proživjeli rat, nikada nije čula da se čahure metaka prodaju kao suveniri sve dok nije upitana o ovoj temi.
„Kada sam saznala za ovo, ostala sam zatečena i šokirana“, kazala je Nora.
Iako razumije da se vlasnici radnji možda oslanjaju na turizam kao izvor prihoda, teško joj je prihvatiti da postoji umjetnička vrijednost u tim predmetima.
„Nemam nijednu čahuru metka niti suvenir napravljen od njih, jer u predmetima koji su korišteni za ubijanje ljudi ne vidim ništa umjetničko“, kazala je.
Brine i da bi ih međunarodni posjetitelji mogli posmatrati jednostavno kao neobične kolekcionarske predmete.
„Ako ih kupuju kao način da pokažu poštovanje i razumijevanje naše novije historije, to mogu razumjeti. Međutim, ako se radi samo o [kupovini] rijetkog i teško dostupnog komada oružja,onda ne“, dodala je Nora.
Ajna Lačević, čija je majka tokom rata izbjegla iz Sarajeva prije nego što se na kraju nastanila u Australiji, izrazila je sličnu zabrinutost.
„Osjećam da prodaja metaka kao suvenira umanjuje iskustvoonogašto su građani osjećali tokom rata“, kazala je Lačević.
Za nju se suveniri obično povezuju s pozitivnim uspomenama i poklonima koje dijelimo s porodicom i prijateljima.
„Nevjerovatno je osjetljiv predmet prodavati posjetiteljima., kazala je Ajla.
Ipak, također prepoznaje da ih neki turisti mogu kupiti s iskrenom namjerom da uče i educiraju druge.
Rasprava o sarajevskim suvenirima od metaka u konačnici odražava šire pitanje o tome kako društva pamte sukob. To uključuje one koji su preživjeli rat i nastavljaju živjeti u Sarajevu, zajednice dijaspore koje su otišle i sa sobom ponijele naslijeđeno sjećanje, kao i mlađe generacije rođene nakon rata Bosni i Hercegovini, ali i i izvan nje.
Za neke zanatlije, pretvaranje municije u predmete za domaćinstvo i svakodnevnu upotrebu simbolizira otpornost i obnovu. Granata koja je nekada predstavljala razaranje može postati saksija, olovka ili neki drugi predmet iz svakodnevnog života – fizički podsjetnik da nasilje ne mora određivati budućnost.
Za druge, nikakva vještina izrade ne može odvojiti materijal od njegove historije. Ti predmeti ostaju neraskidivo povezani s civilima koji su živjeli pod opsadom Sarajeva, zbog čega njihova prodaja može djelovati neugodno blisko komercijalizaciji patnje.
U sarajevskom Starom gradu, čahure metaka zauzimaju prostor negdje između artefakta, umjetničkog djela i robe. Da li predstavljaju sjećanje, otpornost ili komercijalizaciju ne zavisi samo od ljudi koji ih izrađuju i prodaju, već i od onih koji odluče ponijeti ih sa sobom.
