,,Ja na skuteru, prijatelj se vozi iza, spuštam se nizbrdo kroz Garčiće, moj rodni grad, kuće sa crvenim krovovima s obje strane, planine iza mojih leđa i mjesec koji je izašao ranije nego što sam očekivao. Sve što je bitno u vezi mene je tu.“
To je slika koje se Alen Đokić, poznat na sceni kao “Doppelgänger”, prisjeća kada ga zamole da sumira svoju muziku. Na slici koju zamišlja neko se spušta kroz pejzaž bez potrebe da se ikome objašnjava. Ona prikazuje, bolje nego što bi bilo koja biografija mogla, šta za njega znači biti Bosanac i Italijan istovremeno. Nije to sukob koji treba riješiti, već krajolik kojim se prirodno kreće.
Alen je rođen 2000. godine u Rimu u porodici porijeklom iz Kotor Varoši (blizu Banje Luke). Muzikom se počeo baviti 2020. godine, vođen potrebom za afirmacijom i željom da ispriča priču za koju je osjećao da je niko drugi ne priča. Posljednjih deset godina, Italija je svjedočila stalnom usponu repera druge generacije koji su dospjeli u “mejnstrim”, ali gotovo svi oni vuku korijene iz sjeverne Afrike. Niko, sve do Alena, nije govorio u ime Balkana. Želio je dokazati da je više od “klinca iz komšiluka”, a odgovor je pronašao u muzici. Ne samo u novoj priči o identitetu, već i u novom načinu njenog pričanja.
„Želim pokazati da možemo na lijep način ispričati vlastitu priču“, kaže Alen.
Za njega muzika upravo tome i služi. Ona je „sredstvo za ponovno definisanje samog sebe, za preuzimanje situacije koja je uvijek bila definisana umjesto vas i za njeno konačno definisanje vlastitim riječima“.
Njegov izbor umjetničkog imena – njemačke imenice “Doppelgänger” – ima za cilj naglasiti dvojnost njegovog identiteta.
„Nisam želio ime koje bi bilo isključivo italijansko ili bosansko, već nešto što bi na neki način moglo prizvati oba. U to vrijeme sam učio njemački jezik i naišao na taj izraz, za koji sam osjetio da me savršeno opisuje. U svojim pjesmama i na društvenim mrežama često naizmjenično koristim i ime “Doppeltata” – lakšu, razigraniju varijantu koja odražava moju šaljivu i vedru stranu”, kazao je Alen.
“Rappresento quella generazione che per anni è stata messa al margine, figli di immigrati, troppo italiano per essere bosniaco, troppo bosniaco per essere italiano. Un cuore a metà, lontano da tutto e da tutti, senza sapere chi sono. Io sono ‘Doppelgänger’”.
– Predstavljam generaciju godinama guranu na margine – djecu imigranata, previše Italijane da bismo bili Bosanci, a previše Bosanci da bismo bili Italijani. Srce podijeljeno na pola, daleko od svega i svakoga, ne znajući ko sam. Ja sam Doppelgänger [Dvojnik]. –
Doppelgänger, “DIASPORA (feat. Turbolento),” DIASPORA (feat. Turbolento), G. Lemon Records, 2025.
Da bismo razumjeli zašto ta podjela djeluje tako specifično, korisno je znati odakle ona potiče. Bosna i Hercegovina, srazmjerno broju stanovnika, ima jednu od najvećih dijaspora na svijetu, odmah iza malog broja zemalja poput Gvajane. Procjene o broju osoba bh. porijekla koje žive izvan granica zemlje kreću se od dva do četiri miliona, što je brojka koja se može mjeriti s brojem stanovnika koji žive u samoj Bosni i Hercegovini ili ga čak nadmašuje.
To raseljavanje nije se dogodilo odjednom i uglavnom nije bilo stvar izbora. Najveći talas uslijedio je tokom rata 1992–95, kada su etničko čišćenje i masovno nasilje gotovo preko noći prisilili stotine hiljada ljudi da napuste svoje domove, neke u susjednu Hrvatsku i Srbiju, a neke mnoge dalje, u Njemačku, Austriju, Švedsku i druge dijelove Zapadne Evrope koji su otvorili svoje granice za izbjeglice.
Raniji talasi radne migracije, koji datiraju još iz 1960-ih i 70-ih, već su bili uspostavili bh. zajednice u Njemačkoj i Austriji prije rata. Devedesete su taj tok naglo proširile, a tuga i raseljenost postale su jednako dio identiteta dijaspore kao i sama domovina. Italija, iako nije bila među najvećim zemljama domaćinima, primila je svoj dio tog egzodusa kroz zahtjeve za azil, spajanje porodica i sporiju, tišu migraciju ljudi koji su jednostavno željeli ponovo izgraditi svoje živote.
Djeca te generacije sada odrastaju u Italiji i drugdje kao Bosanci druge generacije, suočavajući se sa stvarnošću koju njihovi roditelji nisu doživjeli na isti način, stalnim pregovaranjem o pripadanju dvama svjetovima, od kojih nijedan sam po sebi ne djeluje potpuno. Zato se dijaspora gotovo univerzalno naziva „naši, jednom toplom, namjerno neodređenom riječju koja okuplja sve koji dijele to iskustvo, bez obzira na to u kojoj su zemlji odrasli. To je riječ koja kaže, “tvoje podijeljeno srce nije mana, ono je članska karta”.
“Questa è la mia storia, fra me cresciuto a Roma, lontano dalla Bosnia, lontano da ogni cosa. Per ogni strofa una lacrima che sa di verità, per quelli che come me son divisi in due metà.”
– Ovo je moja priča, rastrgana, odrastao sam u Rimu, daleko od Bosne, daleko od svega. U svakom stihu suza koja ima okus istine, za one koji su, poput mene, odrastali podijeljeni na dvije polovine.-
Doppelgänger, “Alen,” Alen – Singl, G. Lemon Records, 2022.
Njegovi korijeni prisutni su ne samo u njegovim tekstovima, već i u samoj muzici. „Dok su ritmovi čvrsto ukorijenjeni u repu“, objašnjava on, „semplovi uveliko crpe iz tradicije balkanskog folka i popa, često nastali od fragmenata vinilnih ploča koje pronađem na buvljacima“. Fizički, polovni dijelovi mjesta u kojem nije odrastao, ali kojem nikada nije prestao pripadati. Italijanski, bosanski i engleski prolaze kroz njegove pjesme bez mnogo ceremonije, pri čemu je svaki jezik odabran zbog onoga što može izraziti bolje od drugih.
Čak i kada je pjesma uglavnom na italijanskom, bosanska fraza rijetko je udaljena više od jednog stiha.
„To je stilski izbor, ali i zato što bosanski jednostavno zvuči drugačije“, kazao je.
„Iako je rep u Italiji postao sve više usmjeren prema popu, s pristupačnijim refrenima, ja ga i dalje vidim kao nešto što je u osnovi društveno“, kaže on, te dodaje: „To je razlog zbog kojeg rep uopće postoji.“
Za Alena je autentičnost u srcu ovog žanra način da se govori istina, a on namjerava nastaviti govoriti svoju. Ipak, nije svaka istina u njegovim pjesmama ona koju je lično proživio.
Rat se pojavljuje i u njegovim tekstovima, ali uvijek samo usputno, kao jedan detalj, a ne kao tema sama po sebi. Alen je premlad da bi ga lično doživio i ne pretvara se da jeste.
Bosnu poznaje kroz porodicu i lične posjete, naslijeđena sjećanja i priče koje se prenose s generacije na generaciju, a ne kroz svakodnevni život u njoj. Ono što nosi sa sobom jesu fragmenti, napuštena kuća u blizini Kotor Varoši, znak za minsko polje koji i decenijama kasnije još stoji na istom mjestu, tihi način na koji njegovi rođaci dijele vrijeme na „prije“ i „poslije“. Sve to unosi u svoju muziku, a da se na tome ne zadržava, pazeći pritom da ne dozvoli da rat postane zamjena za cijelu zemlju.
„Želim pokazati Bosnu onakvom kakva zaista jeste, sa sve tri njene stvarnosti, jer nijedna nije vrednija od drugih“, kaže Alen, misleći na bošnjačku, srpsku i hrvatsku zajednicu čije je podjele rat produbio.
Manje je to zahtjev da se sam rat pamti, a više želja da ljudi jednostavno znaju da se dogodio, pojasnio je.
Ipak, većina njegovih pjesama ne počinje opisivanjem tih stvari. Svoje pisanje pjesama vraća nečemu gotovo nimalo glamuroznom, dugim noćima provedenim u razgovoru s prijateljima i ljudima koji su mu najbliži.
„Riječi ljudi oko mene me inspirišu“, objašnjava on.
Za Alena, pisanje pjesama ne počinje određenom temom niti svjesnim pokušajem da napiše pjesmu. Ono proizlazi jednostavno iz življenja njegovog života u svim njegovim oblicima, obraćanja pažnje na razgovore, iskustva i trenutke koji mu ostaju u sjećanju. Sve kroz šta prolazi na kraju pronađe svoj put u njegovoj muzici, često na načine koje u početku ni sam ne očekuje. Rezultat možda nije ono što drugi od njega očekuju u smislu količine ili učestalosti, ali on to vidi kao snagu, a ne kao ograničenje. Na kraju, upravo taj lični proces, živjeti, upijati, a zatim ta iskustva pretvarati u muziku, daje njegovim pjesmama njihovo značenje i autentičnost.
Njegova muzika ne rješava udaljenost između Italije i Bosne. Ona čini tu udaljenost podnošljivom, čak i podsticajnom. U prostoru između te dvije zemlje, druga generacija prestaje izgledati kao grupa koja je zarobljena između porijekla i sadašnjosti i počinje izgledati kao generacija sposobna da izgradi jezik potpuno svoj, ne birajući između dvije polovine, već ih pripovijedajući zajedno, poput one vožnje kući na skuteru, s planinama iza leđa, dok mjesec već izlazi.
Na kraju, sasvim je prikladno što je Alen odabrao ime koje nosi značenje „dvostrukost, dvojnik“, umjesto da bira stranu. “Doppelgänger” nikada nije trebao predstavljati svođenje na jedan ili drugi identitet. Stvoren je da istovremeno obuhvati oba, baš kao što to čine njegove pjesme. Ono što je počelo kao privatna potraga za riječju koja mu odgovara, preraslo je u nešto mnogo šire, a to je dokaz za sve one koji širom Evrope pripadaju tom rasutom “naš”, da srce podijeljeno na dva dijela ne treba popravljati da bi bilo cjelovito. Gdje će ga ta spoznaja dalje odvesti, Alen kaže da još uvijek otkriva, jednu po jednu pjesmu, jednu po jednu istinitu priču.
