U blizini naselja Petkovci kod Zvornika u istočnoj Bosni i Hercegovini, makadamskim putem posjetioci mogu skrenuti do lokalne brane.
Nakon dolaska na lokaciju i preskakanja metalne barikade, stiže se do šljunkovite visoravni prekrivene divljim cvijećem koja se proteže koliko oko seže. Bogata šuma graniči s ovim poljem s lijeve strane, a s desne strane, zemlja se oštro uzdiže u nebo formirajući bok brane Petkovci, poznate po svojoj crvenoj vodi.
Osim uvenulog cvijeća i raznog smeća, tamo se može pronaći malo znakova, koji prostor čine gotovo nebitnim, beznačajan rezultat većeg inženjerskog projekta koji danas nema veliku svrhu.
Ipak, ta pretpostavka zanemaruje stvarnu historiju ovog mjesta. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, vojnici Vojske Republike Srpske koristili su branu Petkovci kao centralno mjesto za pripremu genocida u Srebrenici. Tokom nekoliko sedmica u julu 1995. godine, kako je navedeno u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu “Tužilac protiv Radovana Karadžića”, odveli su najmanje 800 Bošnjaka, muškaraca i dječaka, koji su bili zatočeni u blizini, na to područje, vezali im oči, oduzeli dokumente kojima su mogli biti identifikovani i strijeljali ih – čime su ti pojedinci postali dio više od 8.000 žrtava genocida u Srebrenici.
U mjesecima koji su uslijedili, lokalne vlasti su njihova tijela, često raskomadana, ponovo ukopavali u različite obližnje masovne grobnice. Danas oko same brane postoji malo toga što bi podsjećalo na ratnu prošlost. Umjesto spomen-ploče ili spomenika, mjesto na kojem se dogodio pokolj označavaju stijene – iste one kakve su prije tri decenije bile krvave.
Brana Petkovci predstavlja samo jedno od glavnih mjesta pogubljenja tokom genocida u Srebrenici. Ostala uključuju polja u blizini mjesta Orahovac, Kozluk, Cerska i Tišća, kao i skladište u Kravici, Kulturni centar u Pilici i Vojnu farmu “Branjevo”. Druga mjesta uključuju objekte u kojima su bili zatočeni muškarci zarobljeni u Srebrenici, poput škola u Grbavcima i Petkovcima. Slična zapuštenost prisutna je na svim ovim mjestima, od kojih samo nekoliko ima spomen-obilježja ili slične oznake koje ukazuju na njihov status mjesta stravičnog nasilja.
Takva ograničena komemoracija ne proizlazi iz nedostatka znanja ili truda. U sudskim presudama MKSJ-a, uključujući i onu u slučaju Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog generala Vojske Republike Srpske za genocid, priznata je uloga koju su ova mjesta imala u genocidu u Srebrenici povezujući njihovu upotrebu s direktnim izvršenjem genocida. Grupe preživjelih i porodice žrtava Srebrenice dugo su se zalagale za izgradnju spomenika na mjestima pogubljenja kako bi odali počast svojim voljenima i osigurali, posebno onima koji još nisu pronašli tijela svojih najmilijih, da imaju mjesto za dostojno žaljenje.
Majke Srebrenice, na primjer, kako je izvještavao Balkan Insight, svake godine učestvuju u programu komemoracije nakon službenog obilježavanja genocida 11. jula u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. One putuju do glavnih mjesta pogubljenja i zatočenja, uključujući i branu Petkovci, kako bi položile cvijeće i pozvale na njihovo očuvanje.
„Važnost očuvanja ovih mjesta zaista se ogleda u činjenici da ona predstavljaju trajne svjedoke patnje Bošnjaka,“ tvrdi Ahmed Kulanić, direktor Memorijalnog centra u Sarajevu.
Međutim, njihovi pozivi suočili su se sa značajnim otporom regionalnih zvaničnika koji obavljaju funkcije u vlastima Republike Srpske. Zbog složenih zakona o zemljištu na tom području i ranijeg statusa mnogih objekata kao institucija kojima je upravljala država, vlasništvo nad lokacijama povezanim s genocidom u Srebrenici uglavnom je pripalo općinskim vlastima ili samoj Republici Srpskoj, zajedno s ovlaštenjem da dozvole njihovo memorijaliziranje, bilo kroz posjete ili spomenike.
U takvim okolnostima, posjetioci se također često suočavaju s proizvoljnim ograničenjima pristupa ovim lokacijama. Naprimjer, Majkama Srebrenice, lokalnom udruženju žrtava, kao i osoblju Memorijalnog centra Srebrenica, kako je Centar objavio, bio je uskraćen ulazak u Kulturni centar u Pilici po nalogu državnih institucija.
Lokalne vlasti postavile su obilježja u znak sjećanja na vojnike VRS-a pored mjesta pogubljenja koja nisu memorijalizirana. Osim toga, kako izvještava Anadolu Agency, renovirano je i skladište u Kravici, uklonivši rupe od metaka s njegove fasade, istovremeno odbijajući pokušaje da se ono pretvori u memorijalni kompleks. Načelnik općine Srebrenica iz reda bosanskih Srba govorio je o iznajmljivanju ovog objekta „poduzetnicima“.
David Pettigrew, profesor na Univerzitetu Southern Connecticut State, opisuje kao „zapanjujuću“ činjenicu da je „preživjelima zabranjeno postavljanje spomen-obilježja žrtvama na mjestima gdje su zločini bili dio genocida u Srebrenici, uključujući Kravicu, Pilicu, Petkovce i Vojnu farmu “Branjevo“”.
Ostavljena bez službenog priznanja, neka od ovih mjesta suočavaju se s ubrzanim propadanjem i prijetnjom nestajanja. Tokom posjete Kulturnom centru Pilica kao predstavnici Centra za postkonfliktna istraživanja, naišli smo na mjesto koje je u stanju propadanja. Smeće je bilo razbacano po tlu, od ulaza u zgradu do njene unutrašnjosti, uz zahrđale ostatke starog namještaja, krhotina i leševa golubova. Rupe od metaka i dalje su prekrivale zidove – posebno u području gdje su muškarci i dječaci iz Srebrenice bili nagurani, a zatim strijeljani, iako su sada okruženi grafitima, uključujući simbole i slogane srpskih nacionalista.
Sunčeva svjetlost prodire unutra s krova, koji se urušava i ostavlja drvene daske koje nesigurno vise sa stropa ili su nagomilane na podu. U međuvremenu, vanjski dio Centra pokazuje sličnu zapuštenost, s oronulom bojom, razbijenim prozorima i neuređenim korovom koji samo naglašava njegovu napuštenost. Nekoliko metara od zgrade stoji spomenik vojnicima VRS-a koji su poginuli tokom rata u BiH, kao podsjetnik na kontinuirane napore da se prikrije njegova prošlost.
Stanje Kulturnog centra u Pilici, kao i drugih mjesta pogubljenja povezanih s genocidom u Srebrenici, simbolizira širi problem s kojim se suočava bosanskohercegovačko društvo dok nastoji prevazići svoje ratno naslijeđe. Mjesta ratnih zločina ostaju neobilježena, prepuštena propadanju ili zamijenjena drugim objektima, čak i dok preživjeli zahtijevaju njihovo očuvanje. Takva mjesta mogu se pronaći širom zemlje, od Viline Vlasi u Višegradu – hotela koji je korišten kao logor za silovanje, a koji, kako New York Times navodi, danas prima goste, pa sve do Partizanove sportske dvorane u Foči, još jednog objekta za zatočenje koji je korišten za seksualno zlostavljanje Bošnjakinja.
Neadekvatan odnos prema ovim mjestima otežava napore da se u Bosni i Hercegovini dođe do pomirenja, da se onima koji su pogođeni ratom i genocidom omogući da na odgovarajući način tuguju, te da se osigura da se historija ispriča onako kako se zaista dogodila. David Pettigrew navodi da je „zbog ograničenja sudskog procesa važno provesti sveobuhvatnu politiku mehanizama tranzicijske pravde, uključujući ljudsko pravo na komemoraciju i memorijalizaciju”.
“Preživjeli imaju pravo na komemoraciju i memorijalizaciju. Štaviše, ako se pravilno provede, sveobuhvatna implementacija inicijativa tranzicijske pravde u podršci memorijalizaciji i borbi protiv negiranja i veličanja ratnih zločinaca pružila bi nadu za transformaciju kulture, podstičući inkluzivno demokratsko društvo koje poštuje ljudska prava“, kazao je on.
Bez obzira na širinu ovog problema, zagovornici su uporni u svojoj borbi za očuvanje takvih mjesta i garantuju da se teška prošlost koju ona kriju ne zaboravi. Iako je Bosna i Hercegovina od devedesetih napravila značajan napredak u obilježavanju mjesta sjećanja, taj napredak ne bi trebao zaslijepiti javnost i međunarodne posmatrače pred kontinuiranim uskraćivanjem sjećanja preživjelima, porodicama i zajednicama širom zemlje. Jer samo kroz takvo obilježavanje duhovi koji proganjaju Petkovce, Pilicu i druga mjesta mogu biti pravilno sahranjeni, a određeni osjećaj konačnosti može početi pratiti tugu koja se javlja na ovim prostorima.
Bilal Memišević, član općinskog vijeća u Višegradu, komentarisao je lokalne napore da se obilježi mjesto Vilina Vlas.
„Svjesni smo da je banja bila i da će biti magnet za turiste i ne tražimo da se zatvori. Sve što želimo jeste jedna rečenica na zidu koja bi glasila: ‘Na ovom mjestu počinjeni su ratni zločini između tog i tog datuma’“, kazao je Memišević.
