Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, u julu 2025. godine u Hagu je otkriven privremeni spomenik žrtvama genocida.
Njegovo otvaranje je važan korak u priznavanju veze Holandije sa genocidom u Srebrenici. Godinu dana kasnije, tokom trideset prve komemoracije 11. jula 2026. godine, na lokalitet je postavljen trideset prvi komad prirodnog kamena, po jedan za svaku godinu koja je prošla od genocida.
Hag je grad mira i pravde, dom Međunarodnog suda pravde i bivšeg Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Ipak, njegovo kolektivno sjećanje je također neodvojivo od misije holandskog bataljona i priznatih grešaka holandske države u vezi sa Srebrenicom. A kako je grad postao dom preživjelima i izbjeglicama iz bh. sukoba, treba postaviti pitanje, “kako spomenik ovdje može smisleno obilježiti ono što se dogodilo?”
Koalicija preživjelih, veterana i građana
Pokretačka snaga iza realizacije spomenika je Stichting Nationaal Monument Srebrenica Genocide ’95 (NMSG ’95), koju vodi Samir Hajdarević. Ideja o nacionalnom spomeniku, objašnjava on, razvijala se od 1996. godine, kada su u Hagu započele komemoracije za genocid u Srebrenici, uz pozive da se 11. juli zvanično prizna kao dan nacionalnog sjećanja.
Pokret je dobio na zamahu 2020. godine, tokom dvadeset pete godišnjice obilježavanja genocida. U sedmicama koje su prethodile 11. julu, radna grupa unutar Nacionalnog odbora za komemoraciju okupila je predstavnike udruženja preživjelih i holandskog bataljona III na zajedničkom sastanku s ministricom odbrane ove zemlje, Ank Bijleveld. Time su jasno stavili do znanja da dijele isti cilj uspostavljanja nacionalnog spomenika, čime su osporavali percepciju da ove dvije grupe nisu u stanju sarađivati. Oko 25. godišnjice komemoracije u julu 2020. godine, gradonačelnik Jan van Zanen izrazio je podršku općine izgradnji ovog spomenika. Od tog trenutka, dodaje Hajdarević, iza projekta je stala široka koalicija, uključujući ministarstva odbrane i vanjskih poslova, te općine Rotterdam i Hag.
“Od tog trenutka široka koalicija ujedinjena je iza projekta, uključujući ministarstva odbrane i vanjskih poslova, te općine Rotterdam i Hag”, kazao je Hadarević.
Cilj je bio trajni spomenik, idealno povezan sa zgradom MKSJ-a i dopunjen centrom za znanje i informacije. Međutim, osjetljivost lokacije uzrokovala je kašnjenja u njegovoj izgradnji. Umjesto čekanja u nedogled, početkom 2025. godine dogovoreno je da se krene dalje sa zamjenskim spomenikom, simboličnim objektom koji će zamijeniti budući spomenik i dokumentacijski centar. Dizajniran i realizovan za samo pet mjeseci, otkriven je 11. jula 2025. godine.
Spomenik
Način na koji se spomenik stvara jednako je važan kao i sama konačna struktura, tvrdi Sabina Tanović, arhitektica i naučnica fokusirana na kompleksno naslijeđe i memorijalnu arhitekturu. Tanovićeva je ujedno i članica savjetodavne grupe NMSG ‘95. Trenutni privremeno postavljeni spomenik, memorijalni artefakt inaugurisan ispred zgrade Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, sastoji se od tri elementa: vertikalnog spomen-kamena, sada trideset jednog kamena ugrađenog u pločnik ispred njega i informativne ploče koja objašnjava proces i značaj lokacije.
Proces samog stvaranja spomenika doprinosi njegovom značenju. Preostali materijal, napravljen od istog kamena koji je korišten za nadgrobne spomenike u Potočarima je ručno razlomljen u gradskoj vijećnici Haga na više od osam hiljada fragmenata od strane preživjelih, rodbine, veterana Holandskog bataljona, općinskih čelnika i prolaznika, pri čemu svaki komad predstavlja jednu osobu ubijenu u genocidu. Tanović opisuje ovaj zajednički čin kao uspostavljanje simbolične veze između onih koji su učestvovali i onih koji su komemorirani.
Privremeni spomenik, objašnjava ona, nije pasivan već aktivan: olakšava žalovanje u javnom prostoru, odaje počast i educira. Prilikom otkrivanja, Tanović je objasnila kako će spomenik funkcionirati i kao vremenska linija. „Trideset kmenova u pločniku“, napominje ona, „simbolizira trideset godina od genocida, što je ujedno i trideset godina bez službenog nacionalnog spomenika. Svake godine će se dodavati još jedan kamen dok se ne realiziraju planirani spomenik i informativno-dokumentacijski centar.“ 11. jula 2026. godine ta vremenska linija je prvi put pomaknuta naprijed kada je dodan trideset i prvi komad prirodnog kamena.
Radujemo se trajnom nacionalnom spomeniku
Trideset prvi kamen sada čini vidljivim protok još jedne godine. Ali koliko kamenja još treba dodati na pločnik prije nego što se realizuje trajna struktura? Odgovor na to pitanje nije tako jednostavan. Glavna prepreka posljednjih godina bila je lokacija, i to je prepreka koja ostaje, čak i sa postojećim privremenim mjestom.
Za preživjele, žrtve i rodbinu, objašnjava Hajdarević, ne postoji prikladnije mjesto za spomenik od područja uz bivšu zgradu MKSJ-a, idealno uključujući i samu strukturu. Ipak, zgrada ne spada pod općinsku vlast. U vlasništvu je centralne holandske vlade, a dio je trenutno iznajmljen instituciji Ujedinjenih naroda, Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove (IRMCT), koji se bavi preostalim radom MKSJ-a i MKSR-a. Kao što primjećuje David de Haan, općinski službenik odgovoran za vođenje politike spomenika u Hagu, ovo čini svaku intervenciju diplomatski i birokratski složenom.
Budući da na nacionalnom nivou nije donesena konačna odluka, NMSG ‘95 nije dobio ni jasno odobrenje ni odbijanje tokom svih godina lobiranja. Početkom 2025. godine, s približavanjem tridesete komemoracije, sve strane su se složile da nastave s privremenim spomenikom koji ne bi zahtijevao promjenu zemljišta pod kontrolom države. Spomenik je stoga postavljen na malom općinskom pločniku, pažljivo odabranom kako bi se izbjegle jurisdikcijske komplikacije.
Rezervni spomenik ima desetogodišnju dozvolu, stvarajući neformalni vremenski okvir za napredak ka trajnom nacionalnom spomeniku. Općina Hag sada čeka da nacionalna vlada poduzme sljedeće korake, dok parlamentarni prijedlog usvojen u martu 2026. poziva vladu da nastavi svoje napore kako bi osigurala uspostavljanje trajnog spomenika i podržala ambicije NMSG ‘95. Međutim, kasnije tog mjeseca, Predstavnički dom je odbacio amandman kojim bi se izdvojilo 500.000 eura za daljnju izgradnju spomenika.
Istovremeno, IRMCT radi na kraju svog mandata, a holandska vlada razmatra buduću upotrebu bivše zgrade Tribunala. Ova neizvjesnost oko terena bivše zgrade tribunala više je od pukog pitanja planiranja. Radi se o tome šta znači obilježavati Srebrenicu u Hagu, te o međunarodnoj pravdi i vlastitom suočavanju holandske države sa Srebrenicom.
Hag: Grad pravde i neuspjeha
Činjenica da se spomenik nalazi u Hagu dodaje još jedan sloj načinu na koji se obilježavaju žrtve genocida. Hag, “Grad mira i pravde”, dom je Međunarodnog suda pravde i bivšeg MKSJ-a, ali je i grad povezan s holandskim bataljnom, političkim promašajima i decenijama nacionalne introspekcije. Kako se ovdje smisleno obilježava genocid u Srebrenici? I kako holandska perspektiva može biti prisutna, a da se ne zasjeni bosanska?
Spomenik je, prije svega, namijenjen žrtvama genocida i njihovim rođacima. To je, prije svega ono što Hajdarević naglašava. Ipak, kako ističe Erna Rijsdijk – istraživačica na Holandskoj akademiji za odbranu (Netherlands Defence Academy) angažovana na projektu „Facing Srebrenica” (Suočavanje sa Srebrenicom), koji okuplja preživjele i veterane holandskog bataljona u participativnim oblicima sjećanja, te članica savjetodavnog odbora NMSG ’95 – priznavanje propusta na holandskoj strani može ojačati, a ne oslabiti uvažavanje žrtava, upravo zato što njihovu patnju smješta u širi sistem koji je nije uspio spriječiti. Ako je Holandija spremna suočiti se s vlastitom ulogom bez defanzivnog stava, to ne skreće pažnju s gubitka koji su pretrpjeli Bosanci. Naprotiv, taj gubitak se time smješta u moralni i institucionalni kontekst koji ga je omogućio.
Rijsdijk ovo direktno povezuje sa važnošću lokacije spomenika. Ona tvrdi da je postavljanje spomenika pored bivše zgrade MKSJ-a važno, ne samo zato što je to mjesto gdje je genocid procesuiran, već i zato što povezuje holandsko sjećanje s međunarodnom pravdom i podsjeća posjetioce da odgovornost ne završava na nacionalnim granicama. Prema njenim riječima, „dok se Holandija mora suočiti sa svojom ulogom, sam genocid je proizašao iz isključive nacionalističke ideologije čije opasnosti nisu ograničene samo na Balkan 1990-ih. One odjekuju i danas, kako ekstremistički pokreti dobijaju na značaju u mnogim zapadnim društvima.“ Ako spomenik u Hagu može da objedini ove istine, sugeriše ona, ima potencijal da pomakne sjećanje sa čisto nacionalnog samoispitivanja na zajedničku građansku odgovornost, a istovremeno da patnju žrtava zadrži u svom središtu.
Privremeni spomenik otkriven je 2025. godine kao važan prvi korak ka trajnom spomen-obilježju. Dodavanje trideset prvog kamena godinu dana kasnije pokazalo je kako ta lokacija može učiniti protok vremena vidljivim, ali i kako se čekanje nastavlja. Ostaje nejasno kada će i u kojem obliku uslijediti trajno nacionalno spomen-obilježje. Za sada, to privremeno obilježje čini tu neizvjesnost vidljivom – kamen po kamen, godinu po godinu.
