Arapsko proljeće u Siriji imalo je za rezultat preko 5 miliona izbjeglica u Evropi i desetine hiljada istih čije kosti je progutao Mediteran. Dok je Sirija gorila, a izbjeglice bježale u potrazi za sigurnim životom, ruku spasa im je pružao Kostas Pinteris sa ostrva Lezbos.
Ostrvo Lezbos koje je decenijama ostavljalo ljude bez daha i posljednjih nekoliko decenija bila jedna od omiljenih turističkih destinacija, danas je Oaza spasa mnogobrojnih sirijskih izbjeglica koje glavom bez obzira bježe od ratnog vihora u njihovoj domovini. Rat u Siriji je izazvao velike migracije ljudi ka Evropi, pokazao humanost Turske, podijelio Evropsku Uniju i slobodno možemo reći bio jedan od okidača ka „Brexit-u“.
Tokom svih ovih dešavanja u mjestu Skala Sikiminia živi Kostas Pinteris, skromni grčki ribolovac koji je živio i preživljavao od ribolova. Dane je provodio na svojoj brodici sa koje je bacao mrežu i zatezao štapove za ribolov, noću bi spavao u porodičnoj kući u kojoj živi sa roditeljima. Njegov mirni ribarski život poremetila su dešavanja u svijetu. Njegov telefon bi dostizao usijanje i to jako često u pola noći, a njegova porodična kuća postala je centar za volontere. Ribarska brodica postajala je utočište za davljenike u moru, a njegova nominacija za Nobelovu nagradu udarila je šamar svim „Europejcima“ koji su se pobunili protiv pomoći izbjeglicama.
Kada se Kostas pojavio među nama, nismo uopšte znali o kome se radi. Vidjeli smo ogromnog, ali mirnog i staloženog čovjeka, u čijim očima nije bilo ničega drugog do tihe živosti, ali i zbunjenosti od svih nas koji smo došli iz različitih dijelova Evrope da učimo o Interkulturalnosti. Njegove ruke su bile snažne, a dlanovi izbrazdani i izderani od konopca njegovog sidra. Sjedio je blizu mene i staloženo posmatrao kako se čitava grupa razmaženo buni jer nam večera kasni.
Kako bih prekinuo dokolicu upitao sam ga odakle je i čime se bavi. Kratko je odgovorio da je ribar iz malog sela Sikimini na sjeveru Lezbosa, udaljenog oko 10 kilometara morem od Turske.
„Dok sam bio dijete bavio sam se poljoprivredom. Zajedno sa svojim roditeljima dane smo provodili na plantažama maslina. Slobodne dane bih provodio kod bake i djeda. Oni su najveći razlog moje pasije prema morskim valovima i ribarskim mrežama. Tada sam zavolio brodice i poželio da kada porastem i ja posjedujem jednu“ govori Kostas, a onda sa ponosom u glasu nastavlja: „Već nekoliko godina imam svoju brodicu od koje sam nekada mogao pristojno da živim.“
Tih dana turska usluga u restoranima, na sreću, je bila izuzetno spora, a Kostas velikodušan i spreman da odgovori mojoj radoznalosti. Kako sam bio začuđen jer je govorio u prošlom vremenu, krenuo mi je potresno pričati svoju herojsku priču.
„Sve je počelo sa ratovima u svijetu, kad su mnogi poželjeli se domoći evropskog tla jer su vjerovali da je to njihova karta za spas. U malim čamcima dolazili su u sve većem i većem broju. Moram priznati da sam u početku bio jako skeptičan. Onda je počelo da ih dolazi sve više, u sve manjim čamcima i brodicama.“
Uz uzdah pravi kratku pauzu, a onda nastavlja: „Prestao sam da pecam ribe, moj život se promjenio za 180 stepeni! Pecao sam ljude, ponekad sam i mrtva tla izvlačio iz mora.“
Na moj uzrujani pogled, ovaj živi superheroj nastavlja: „Da. To je moj život! Spasio sam hiljade unesrećenih migranata. Nažalost, za neke je bilo kasno, ali davao sam sve od sebe. Tokom takvih perioda danima ne bih imao vremena da privređujem za sebe, a moj život je bio pomaganje unesrećenih. Živio sam isključivo od roditelja“, završavajući poslednju rečenicu, kratko se osmjehnuo kao da se je pribojavao osude sa moje strane.
Naišao je na moj nijemi pogled i sebičnost koja se ogledala u iščuđivanju kako ga nije bilo strah za sebe.
Usljedila je burna i emotivna reakcija, kao reakcija kada poželite da se odbranite: „Plašio? Naravno da sam se plašio! Pozivi su stizali u gluho doba noći i to često kada je more od silnih vjetrova bilo razjareno. Obalska straža nije smjela reagovati, kolege koje su do tada sa mnom odlazili u „Pecanje ljudi“ ostajali bi njemi, što sam razumjevao obzirom da su porodični ljudi.
I šta onda vi da radite? Znate da možete pomoći nekoj majci, djetetu ili starcu, a vi se okrenete na drugu stranu i nastavite da spavate? Ne bih mogao nikada živjeti sa takvom spoznajom. Ponekad je bilo toliko ljudi na mojoj brodici da sam čak i ja sumnjao u njenu izdržljivost“.
Danima i noćima iz roditeljskog doma je izlazio i pomagao ljudima, bez da je zauzvrat ikada išta dobio. Međutim, skroman kao i prvog trenutka kada sam ga upoznao, dodao je:
„Kada sam se iscrpljen vraćao kući bilo mi je dovoljno što sam znao da sam spasio živote tog dana ili noći“.
Onda je sa dozom ponosa i nevinim dječijim osmijehom prisjetio se jedne noći kada je spasao veliki broj ljudi :
„Kada smo došli na kopno, spaseni su stali u red i čekali mene. Neko me je pozvao, a onda su redom prilazili da me grle i ljube, zahvaljivali su se! Bilo je čudesno, starci i starice su željeli da mi ljube stope i na taj način iskažu svoju zahvalnost. Taj momenat, tu noć i taj osjećaj neću nikada zaboraviti.“
Iako je večera uveliko bila poslužena, nisam se previše obazirao. Mojoj radoznalosti i želji da čujem što više od ovog heroja nije bilo pomoći. Duboko u sebi sam znao da bi bilo primjereno sačekati da se večera završi i da obuzdam svoju radoznalost, međutim izjedala me pomisao na nepravdu da čovjek koji spasava i koji je spasavao ljude je prepuštan sam sebi, bez ikakve pomoći od nadležnih vlasti. Kostas je na trenutak odložio svoj pribor za jelo i započeo:
„Evropska unija nikada nije pomogla ni meni, a ni mom selu ni sa jednim jedinim centom tokom ove krize. Ruku na srce, moram priznati da je Vlada Grčke u februaru ove godine nakon kvara na mojoj brodici kupila mi mehaničke djelove za brod, koji sam sam popravio.“
Nakon par trenutaka tišine u kojima mi se činilo kao da razmišlja, dodao je:
„Pa da. To bi bilo to. Nikakvu drugu pomoć nisam dobio.“
Nedaleko od nas sjedio je i gospodin Gurkan, organizator čitavog događaja na čiji nagovor je Kostas i došao. Čitavu noć se trudio da umiri učesnike zbog večere koja je kasnila, te mi se nije činilo da prati čitav naš razgovor. Onda je u jednom trenutku, taman kada se je naš heroj spremao da ponovo uzme pribor za jelo, rekao:
„Kostas, zašto se nisi pohvalio svojom nominacijom“?.
Kako nisam bio upućen o čemu je riječ, šutio sam i pogledom uperenim prema Kostasu čekao odgovor. Negodujući u tom trenutku, više što mora to uopšte da spominje, nego što smo ga omeli tokom večere rekao je:
„Iako mi to nije nešto posebno bitno, neko se je sjetio da me nominuje za Nobelovu nagradu. U tim trenucima bilo mi je mnogo draže što se je u svijetu govorilo o mom selu, o Skali Sikiminiji kao mjestu dobrih ljudi. Zaista nisam obraćao previše pozornosti na nominaciju. Pomagao sam i pomagaću jer sam čovjek i jer smatram da svi ljudi zaslužuju pravo na život!“
Ubrzo nakon toga, spori turski konobari su počeli da pospremaju tanjire koje je razjarena rulja brzinom bljeska počistila. Iako je običaj nalagao da nakon večere svi učesnici imaju zajedničko druženje, nisam im se pridružio. Otišao sam u svoju sobu i razmišljao dugo o čovjeku koji pomaže i ne traži ništa zauzvrat, o čovjeku koji je spreman rizikovati svoj život i svoju najveću ljubav, brodicu, kako bi pomogao nepoznatim ljudima o kojima evropska štampa bruji u negativnom kontekstu.
O čovjeku koji me je svojom dobrotom zapitao da li sam sebičan, svojom smirenošću podsjetio na sve trenutke kada nisam pomogao, čovjeku koji me je nadahnuo da o njemu pišem, znajući da ni hiljade stranica nisu dovoljne da se u njima pokaže njegova veličina!
Autor posebnu zahvalnost za izradu ovog članka upućuje: Athanasioss Dimou, za nesebičnu pomoć koju je pružio u izradi teksta i Gospodinu Gurkan Akcaer, organizatoru događaja.
Ova publikacija odabrana je kao dio omladinskog takmičenja Srđan Aleksić. U pitanju je regionalno takmičenje koje animira mlade da se aktivno angažuju u svojim lokalnim zajednicama i pronađu, dokumentuju i podijele priče o moralnoj hrabrosti, međuetničkoj suradnji i pozitivnoj društvenoj promjeni. Ovo takmičenje dio je nagrađivanog programa „Obični Heroji“ Centra za postkonfliktna istraživanja čiji je primarni cilj korištenje međunarodnih priča o spasiocima i moralnoj hrabrosti da promoviše međuetničko razumijevanje i mir među građanima Zapadnog Balkana.
Realizacija programa za omladinske dopisnike Balkan Diskursa je omogućena kroz sredstva fondacije Robert Bosch i Nacionalnog fonda za demokratiju.
