Profesori/ce Srpskog jezika i književnosti u tim konkursima ne vide ništa sporno, no podebljavaju epitete bola, metafore patništva, hiperbole odanosti, da se osvijestimo i da nam se nikada ne ponovi. Vrlo često razmišljam o tome kako nastaje historijski revizionizam. Kako je moguće da neko može preći preko činjenica stvarajući narativ(e) koji odgovaraju jednoj grupici, nipodaštavajući …
Profesori/ce Srpskog jezika i književnosti u tim konkursima ne vide ništa sporno, no podebljavaju epitete bola, metafore patništva, hiperbole odanosti, da se osvijestimo i da nam se nikada ne ponovi.
Vrlo često razmišljam o tome kako nastaje historijski revizionizam. Kako je moguće da neko može preći preko činjenica stvarajući narativ(e) koji odgovaraju jednoj grupici, nipodaštavajući uzroke i posljedice, te stradanja onih drugih, namećući svoju istinu.
Kada sam počela da se bavim temama suočavanja s prošlošću, naučila sam jednu jako važnu stvar, a to je da istina ne postoji. Postoje samo činjenice, a (re)interpretacija istih su istine. One koje vode kolektivnoj katarzi i pomirenju, kao i one ostrašćene, koje traže osvetu.
Historijski revizionizam nastaje zašto što dominantnim politikama odgovara kultura podijeljenosti, mržnje, nasilja, spinovanih naslova i fabriciranih istina, od kojih trebaju da nas štite, zaobilazeći činjenicu da su baš oni tvoritelji istih, uz pomoć obrazovnog sistema, medija, vjerskih zajednica i kućne oralne historije. Jer, ako se mi ne branimo od njih, oni će nas napasti (!).
Prošli mjesec sam bila na studijskom putovanju koje mi je djelimično dalo odgovore na pitanja vezana o nastanku i održivosti historijskog revizionizma u našim društvima. Koristim množinu, jer uglavnom imamo tri narativa za svaku temu, iako bih jako željela da kažem društvo.
Na studijskom putovanju smo saznali da Spomen područje Jasenovac i Spomen područje Donja Gradina nemaju institucionalnu saradnju i da se veze između ova dva memorijalna centra održavaju zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, kao da se ne radi o zajedničkom dijelu historije, čija bi memorijalizacija trebala da bude zajednički zadatak. No, podijeljenu historiju je lakše propuštati kroz filtere revizionizma. Saznali smo i da kustos u Donjoj Gradini nema problem sa historijskim revizionizmom, tvrdeći da je to pozitivan proces, zaboravivši da se praksa zvana revizija historije koristi za ponovno i dodatno utvrđivanje činjenica, a da je revizionizam to što rade on i oni, nemajući nikakvu moralnu dilemu da kao historičari stanu ispod brojke od 700 hiljada ubijenih, za koju već godinama znamo da je preuveličana.
U Memorijalnom kompleksu Kozara smo čuli da četnici i nisu bili tako loši momci i da je bilo onih lokalnih, koji su samo branili svoja ognjišta, što pod ruku ide narativu o izjednačavanju partizana i četnika, odnosno umanjivanju značaja NOB-a, koji već godinama pokušava da se uvriježi u javnosti, obrazovnom sistemu i zvaničnoj istini, te da je doktor Mladen Stojanović slučajno postao partizan, budući da je njegov primarni identitet obojen činjenicom da je dijete iz popovske kuće.
Boraveći u Donjoj Gradini i slušajući predavanje, naumpao mi je film “Dara iz Jasenovca” Predraga Antonijevića, koji žrtvama logora oduzima svaki mogući identitet i integritet do činjenice da su bili Srbi, a malenu Biljanu Čekić patronalizuje do te mjere da je degutantno gledati dijete u ulozi žrtve, naročito nakon što su mediji, htijući je proglasiti heroinom, isticali socio-ekonomski status i prilike njene porodice.
Sedmodnevno studijsko putovanje na kojem su bili ljudi iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine smo ipak završili činjenicom da smo se mi između sebe dogovorili, što mi je ulilo određenu nadu za bolju, zajedničku budućnost.
No, po povratku u Doboj me dočekalo splasnuće prethodnog entuzijazma. U holu Ekonomske škole Doboj sam vidjela pano posvećen Jasenovcu, na kojem u literarnim radovima srednjoškolci i srednjoškolke pišu sastave, neki/e i u prvom licu, o stradanjima i golgoti u ovom logoru smrti. U tim sastavima se ne spominje stradanje nesrpskih žrtava.
Nemoguće je tu bilo šta zamjeriti mladim literarcima/kama, budući da su ti konkursi česti i instruirani su od strane škola, ministarstava a nekada i Spomen područja Donja Gradina, gdje budu izložbe radova. Profesori/ce Srpskog jezika i književnosti u tim konkursima ne vide ništa sporno, no podebljavaju epitete bola, metafore patništva, hiperbole odanosti, da se osvijestimo i da nam se nikada ne ponovi.
Rečenice poput: „Neprijatelj je oformio svoju marionetsku državu s ciljem da iz nje istrijebi jedan narod“ ili „(…) Ustaše su, u skladu sa svojom varvarskom i divljačkom prirodom upravo tako i ubijale (…) Pedeset godina kasnije, sinovi i unuci tadašnjih ustaša su, po uzoru na svoje očeve i djedove, nastavili svoj krvavi zadatak agresijom na Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku“, iznesene u ovom srednjoškolskom sastavu naslovljenom “U meni teče njihova krv”, osim što su neistinite, vrlo su zlonamjerne i opasne, no srednjoškolka koja je to pisala, u rad je pretočila samo ono što je slušala na časovima historije i maternjeg jezika, ili gledala na TV-u.
U drugom tekstu susrećemo rečenice: „Samo je bog na našoj strani, mada naša prolivena krv svjedoči drugačije. Gore su naši preci, koji su svjedoci stradanja našeg roda. Ponosan sam na korijene svojih predaka koji mi daju snagu da se borim za pravdu“, koje su tipična autoviktimizacija, ma koliko znali da nas kult žrtve čini zlim. Ove rečenice se mogu tumačiti i kao određeni poziv da mi preuzmemo pravdu u svoje ruke kada su u pitanju stradanja našeg naroda u prošlosti, što je isto tako jako opasno.
U trećem tekstu autorica postavlja pitanja: „Zašto je naš maleni život ovakav? Gospode Bože šta smo ti mi zgriješili? Ma, od straha i muke nisi pri svijesti da razmišljaš o tome?“, stavljajući patnju jasenovačkih žrtava na vlastita pleća, jer pripadati kolektivu i snositi odgovornost znači biti zaštićen i samoaktualizovan makar samo na simboličkoj razini, ma koliko nas to koštalo u realnom životu.
Četvrti, meni lično najstrašniji sastav na panou, pripada autorici koja je drugi razred i koja u prvom licu, iz perspektive desetogodišnje djevojčice, piše fikcionalizovanu priču o svom jasenovačkom iskustvu, ističući kako je sinoć jedan ustaša silovao djevojčicu dvije godine mlađu od nje.
Dok prekucavam ove rečenice osjećam bol u stomaku, tugu i poraženost spram činjenice čemu obrazovni sistem uči mlade generacije i bez imalo odgovornosti ih odgaja u kakve nacionaliste, mrzitelje i one koji sebe pozivaju da preuzmu pravdu u svoje ruke. Važno je da svi narodi znaju činjenice o stradanju svojih predaka i važno je da im se omogući dostojanstveno komemoriranje, no neophodno je napraviti razliku između historijskih izvora i fikcionalizovanih djela nastalih na tumačenju istih, koja se kod nas uzimaju kao relevantna. Mladi treba da uče o vlastitoj historiji i tradiciji, ali na način da raspolažu činjenicama kojima su oduzeti poziv na osvetu i mržnju drugog i drugačijeg.
Ako margina koja se na ispravan način bavi memorijalizacijom i suočavanju s prošlošću, kao što je to ovaj put uradio Centar za nenasilnu akciju (Sarajevo | Beograd) koji je organizovao studijsko putovanje “Sadašnjost naše prošlosti”, uključujući sve strane zajedno i stvarajući prostor za dijalog uskoro ne nadglasa većinu, plašim se da ćemo postati društva kojima nema spasa.
