Teret sjećanja: Kako muzeji pristupaju prikazivanju prošlosti

Mnogi muzeji pristupaju narativima o ratu u Bosni i Hercegovini (BiH) iz devedesetih na jedinstven i veoma kreativan način. U ovom članku predstavljamo tri institucije koje su u središtu ovog rada. Riječ je o “Galeriji 11/07/95” i “Muzeju ratnog djetinjstva” u Sarajevu, i Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima. Naši razgovori uronili su u kustoske izbore iza svakog muzeja, izazove svojstvene ovoj vrsti rada i etičku težinu prikazivanja tako teške prošlosti.

Galerija 11/07/95 smještena je u samom srcu Sarajeva, prekoputa Katedrale Srca Isusova. To je prva memorijalna galerija u Bosni i Hercegovini, osnovana s ciljem očuvanja i zaštite sjećanja na genocid u Srebrenici. Stalna postavka pod nazivom Srebrenica sastoji se od crno-bijelih fotografija čiji je autor osnivač galerije, Tarik Samarah. Izložba je zasnovana na njegovoj istoimenoj knjizi. Na pitanje o odluci da izbjegne fotografije u boji, Samarah je objasnio kako je smatrao da bi „boja unijela višak vizuelnih informacija u samu temu“.

,,Taj izbor ilustruje način na koji muzeji pažljivo ograničavaju informacije predstavljene posjetiocima, istovremeno osiguravajući da oni dobiju dovoljno podataka za razumijevanje teme“, kazao je Samarah.

Samarah dalje pojašnjava da se „crno-bijela fotografija nametnula kao prirodan izbor jer omogućava da fokus ostane na emociji i suštini, bez ometajućih faktora“. Upravo taj naglasak na emociji izdvaja ovu galeriju od tradicionalnijih memorijalnih mjesta, budući da se ona više fokusira na osjećaje nego na objektivne činjenice ili brojke.

Jedan od najupečatljivijih dijelova izložbe nalazi se odmah na ulazu, gdje se posjetioci susreću sa 640 portreta žrtava genocida u Srebrenici. Svako lice priča svoju priču: razigran osmijeh, trenutak smijeha, ozbiljan izraz lica, muškarac u uniformi ili dječak u svom porodičnom domu. Odluka da se izloži ova posebna kolekcija portreta imala je za cilj da se „prevaziđe puka statistika“ i „podsjete posjetioci da iza svakog broja stoji osoba s imenom, licem i životom koji je nasilno prekinut“. Portreti prekrivaju sve zidove prve prostorije galerije i raspoređeni su po cijelom prostoru. Posjetioci ne mogu, a da ne osjete kako ih prikazane osobe gledaju direktno, pozivajući ih da prouče svako od tih 640 lica.

Galerija one koji ulaze u taj prostor opisuje kao „svjedoke“, a ne kao pasivne posmatrače. Samarah objašnjava da posjetioci po završetku izložbe odlaze s jednom mišlju, a to je da sve što je potrebno za trijumf zla jest da obični ljudi ne čine ništa. ,,Na taj način, posjetioci napuštaju galeriju uz poziv na djelovanje. Nada je da će oni postati „odgovorni svjedoci – ljudi koji neće okretati glavu od nepravde“.

Memorijalni centar Srebrenica u Potočarima smješten je u bivšoj bazi holandskog bataljona Ujedinjenih naroda – zgradi koja je prije rata služila kao fabrika akumulatora. Nalazi se preko puta mezarja u kojem se svake godine, 11. jula – na Međunarodni dan sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici iz 1995. godine – ukopavaju žrtve srebreničkog genocida. Almasa Salihović iz Memorijalnog centra objasnila je izazove vezane za očuvanje i razvoj memorijala, kao i dugoročne ciljeve tog rada.

Fizička lokacija Centra – nekadašnja baza holandskog bataljona – posebno je značajna jer su hiljade bošnjačkih izbjeglica tu potražile zaštitu UN-a dok je genocid bio u toku. Prema riječima Salihović, Centar ima „posebnu odgovornost da očuva svoj integritet“ jer je riječ o autentičnom historijskom lokalitetu. Umjesto opsežnog preuređenja unutrašnjosti, Centar je „nastojao omogućiti da sam prostor ostane svjedok historije“. Taj pristup je očigledan dok posjetioci obilaze zgradu, koja je i dalje prepoznatljiva kao stara fabrika. Fotografije snimljene unutar baze u julu 1995. godine prikazuju prostor koji uveliko podsjeća na onaj s kojim se posjetioci danas susreću.

Jedan od upečatljivih dijelova novijih muzejskih postavki je rekonstrukcija masovne grobnice i naknadnog arheološkog procesa tokom kojeg se lociraju i ekshumiraju posmrtni ostaci žrtava. Ova rekonstrukcija povezuje zločine iz prošlosti sa savremenim nastojanjima da se dođe do istine i pravde nakon genocida iz 1995. godine.

Govoreći o uvrštavanju ovog sadržaja, Salihović je objasnila da „taj proces pomaže posjetiocima da shvate, ne samo kako je genocid počinjen, već i zašto je identifikacija žrtava trajala decenijama i zašto su mnoge porodice sahranile samo djelomične posmrtne ostatke svojih najmilijih“.

,,Rekonstrukcija pokazuje da porodice i trideset godina nakon genocida nastavljaju patiti jer nisu mogle dostojanstveno i u potpunosti sahraniti svoje najmilije. Specifični su i zločini počinjeni u Srebrenici: hiljade žrtava prvobitno su sahranjene u primarnim masovnim grobnicama, da bi ih počinioci kasnije ekshumirali i ponovo sahranili u sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama u pokušaju da sakriju dokaze“, pojašnjava Salihović.

Salihović je objasnila da je „vodilja Centra oduvijek bila dostojanstvo“. Ipak, njegovi kustosi morali su pronaći ravnotežu između sjećanja i edukacije. Odavanje počasti žrtvama i njihovim porodicama, uz istovremenu edukaciju javnosti o genocidu u Srebrenici, zahtijeva posebnu osjetljivost. Kako bi to postigao, Centar je „blisko sarađivao s preživjelima, porodicama žrtava, istraživačima i historičarima kako bi osigurao da svaki eksponat bude historijski tačan, pun poštovanja i fokusiran na ljudskost žrtava, a ne na počinioce“. Saglasnost i odobrenje porodica žrtava ključni su za očuvanje dostojanstva kako preživjelih, tako i žrtava, dok se genocid i ratni zločini predstavljaju na edukativan način.

Na kraju smo razgovarali s Maidom Salkanović iz Muzeja ratnog djetinjstva. Muzej je osnovao Jasminko Halilović nakon rada na svojoj knjizi Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992–1995. Za potrebe knjige, razgovarao  je sa preživjelim iz opsade Sarajeva, na temu ‘kakvo je bilo njihovo iskustvo odrastanja tokom rata’. Njihovi odgovori uključivali su lične priče, kao i razgovore o predmetima koji su im u tom periodu mnogo značili. Iz tog projekta proizašla je ideja o osnivanju muzeja koji bi čuvao te predmete i istraživao rat iz perspektive djece i mladih.

Izložba obuhvata 40 predmeta odabranih na rotacijskoj osnovi iz muzejske arhive koja broji na hiljade eksponata. Kolekcija je prvobitno sadržavala predmete iz Sarajeva i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, ali je u međuvremenu proširena predmetima vezanim za druge sukobe, poput onih u Ukrajini i Palestini.

Objašnjavajući način odabira predmeta za izlaganje uz nastojanje da se izbjegne pristrasnost, Salkanović je izjavila:

„Ne izdvajamo određene predmete ili priče u odnosu na druge. Svako sjećanje u našoj kolekciji povjerila nam je osoba koja je odlučila podijeliti dio svog djetinjstva, a svakom doprinosu pristupamo s jednakom pažnjom i poštovanjem. Iako neke priče prirodno izazivaju snažnije emocionalne reakcije zbog iskustava koja opisuju, ne nastojimo uzdizati određene predmete iznad drugih.“

Na taj način, svaki posjetilac može ostvariti ličnu vezu s predmetima, jer oni „služe kao snažne polazne tačke za saosjećanje.“

Po ulasku na izložbu, posjetitelji nailaze na interaktivni dio koji uključuje aktivnosti poput zapisivanja jedne od najsretnijih uspomena iz djetinjstva. To im omogućava da „stupe u emocionalni i mentalni prostor potreban za dublje povezivanje s muzejskim predmetima i ličnim pričama“. Ovaj segment podstiče posjetitelje na razmišljanje o vlastitim iskustvima iz djetinjstva, vraćajući ih u mladost i pozivajući ih da razmotre kako su doživljavali svijet u toj dobi. Također, ovaj dio nudi trenutak predaha od gradske vreve prije ulaska u prostor u kojem se pripovijedaju osjetljive priče.

Glavna nada Muzeja ratnog djetinjstva jeste da će ovo iskustvo podstaći empatiju kod posjetilaca.

„Ako ih izložba podstakne na sukobe – kako prošle tako i sadašnje – posmatraju iz ljudske perspektive i prepoznaju važnost zaštite djece od posljedica rata, onda smo postigli svoj cilj. Izloženi predmeti su veoma lični, čak i intimni, te svjedoče o tome kako je dječija nevinost još jedna žrtva rata“, pojasnila je Salkanović.

Možda je upravo to nit koja povezuje sve tri institucije, njihovo insistiranje na tome da posjetioci ne odlaze samo kao posmatrači, već kao svjedoci. Crno-bijeli portret, gotovo netaknuta fabrika, dječiji crtež pod staklom – svaki od tih elemenata predstavlja svjesno odbijanje da se rat i genocid pretvore u apstrakcije. Prošlost koju ove institucije prikazuju teška je, ali one osiguravaju da se taj teret nikada ne nosi sam.