Kontekst tranzicije i post-jugoslavenstva je iznjedrio različite i dosta kompleksne odnose prema prošlosti.
Novonastali historijski narativi često u sebi sadrže dozu političkih agendi sa fokusom na velike sukobe u prošlosti dok su aspekti ljudskosti, naše ostavštine, navika i ranjivosti gurnuti u stranu. Ipak, posljednjih godina svjedočimo pojavi novih muzeja koji na različite načine obrađuju lično sjećanje izgrađujući drugačiji narativ koji se fokusira na mikro razinu predstavljajući makro kontekst u datom vremenskom okviru.
Osnivanje novih muzeja koji nemaju karakteristike klasičnih muzeja koje smo navikli obilaziti kao djeca na ekskurzijama je doprinijelo redefiniciji muzeja kao mjesta spajanja. Iako obrađuju historijat društvene stvarnosti na svoj način, svaki od tih muzeja daje glas pojedincu i svakodnevnici čime u prvi plan stavlja kultura običnog čovjeka. Muzej mamurluka u Zagrebu, Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu i Muzej 80-ih u Sarajevu, su klasični primjeri takvog pristupa. Temeljni prekid sa klasičnim muzejskim pristupom leži u samom odabiru artefakata koji unatoč tome govore tonom s kojim se mnogi od nas identificiraju.
Azem Heljić, pomoćnik direktora za rad Muzeja 80-ih, pojasnio je da je najznačajniji dio muzeja centralna prostorija svakodnevnog života – dnevni boravak, mjesto okupljanja porodice, druženja, razgovora, gledanja televizije, slušanja muzike i doživljavanja kućne atmosfere, zajedno sa autentičnim predmetima koji su i u 80-im činili taj prostor svakodnevnog života.
„Identitet muzeja čine svi njegovi sadržaji: svaka zbirka posebno, svaki predmet u zbirci, i sveukupno, u okviru autentičnog ambijenta, stvaraju jedinstvenu cjelinu i identitet su muzeja“, naveo je Heljić.
Dodao je da posjetitelj ne stoji samo pred vitrinom već samim ulaskom i razgledavanjem artefakata on postaje dio ovog nekada modernog prostora. Cilj je bio, kako je istaknuo Heljić, sačuvati i predstaviti svakodnevnicu u vremenu modernizacije, urbanog razvoja i kulturnog samopouzdanja u deceniji koja je oblikovala generacije za one koji dolaze.
Svakodnevni život 80-ih
Prema njegovim riječima, nije riječ samo urediti prostor na starinski način, već je fokus stavljen na pričanje priče svakog artefakta koji spaja dvije realnosti, individualnu, kroz identifikaciju svih nas sa mnogim pojedinačnim predmetima unutar muzeja, i kolektivnu, kroz pričanje priče o jednoj deceniji koja je razdvojila dvije ere.
„Posjetilac prepoznaje stvarne obrasce života osamdesetih – način stanovanja, komunikacije, zabave i kulture – i ulazi u životno iskustvo jednog vremena. Ključni narativ je svakodnevni život – druženje i susret u domu, obrasci stanovanja, društveni odnosi, sistem obrazovanja i rada, kulturna produkcija i društveni obrasci zajedništva toga vremena. Narativ pokazuje kako je svakodnevica izgledala i šta ju je činilo mogućom. Sve to se čita u ambijentu, a ne u apstrakciji”, pojasnio je Heljić.
S druge strane, Muzej mamurluka u Zagrebu pretvara naizgled trivijalnu temu kao temelj za otvaranje zrele i konstruktivne rasprave uz unikatan i zanimljiv način. Ovo potvrđuju sve recenzije koje je moguće pročitati na samoj stranici muzeja.
„Edukativni program s psihologom koji održavamo za školarce te simulatori otežane percepcije i koordinacije – posebne naočale koje iskrivljuju vid i ravnotežu, hodanje po crti i simulator vožnje u alkoholiziranom stanju. Posjetitelji iz prve ruke dožive kako se percepcija mijenja i zašto to postaje opasno u prometu i svakodnevnim situacijama”, kazao je Rino Dubokić, osnivač i direktor Muzeja mamurluka.
Duhovito ali i odgovorno
S obzirom na sveprisutnost kulture pijenja, nije teško postići ambijentalnost samog prostora kroz participaciju posjetioca. Upravo element sudjelovanja pojedinca kroz obilazak muzeja je ono što ga razdvaja od klasičnih iskustava obilaska muzeja.
“Od ostalih se izdvajamo po balansu i formatu. Muzejska postava je interaktivna i duhovita, ali je poruka jasna i odgovorna. Ne guramo ekstremni “party” narativ, ali i ne negiramo društvenu ulogu zajedničkog druženja. Umjesto crno-bijelih poruka nudimo iskustvo i znanje koje pomaže u donošenju boljih odluka”, objašnjava Dubokić.
Tema mamurluka i svih iskustava koji se vežu za njega je univerzalna i lako razumljiva. Kako navodi Dubokić, turisti i lokalna publika prepoznaju humor, fotografičnost postava i interaktivnost. Ovaj muzej sve to zaokružuje kroz otvorenu konverzaciju na ovu temu bez stigme.
“Koristimo interaktivne stanice, kratke AI interakcije i QR sadržaje na HR/EN. Analiziramo anonimizirane obrasce ponašanja posjetitelja – gdje se ljudi zaustavljaju, gdje se fotografiraju i što najviše fotografiraju, koliko se gdje zadržavaju – i prema tome stalno prilagođavamo sadržaj i putanju kroz postavke. Posjećuju nas uglavnom turisti između 18 i 35, kao i lokalna publika između 18 i 45 uz snažan rast školskih i organiziranih edukativnih posjeta”, istaknuo je Dubokić.
Oštar zaokret u odnosu na službenu historiju postiže Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu. U ovom prostoru je prije svega postignuto uspješno izbjegavanje politizacije sukoba koja je zauzela svoje mjesto u poslijeratnom balkanskom narativu. Umjesto toga, fokus je stavljen na ratnu traumu i ranjivost djece čija se iskustva često prešućuju ili zanemaruju.
Izgradnja empatičnog društva
“Muzej ratnog djetinjstva se izdvaja po svom jedinstvenom konceptu i fokusiranosti na lična iskustva i iskustva onih čiji se glas najčešće ne čuje u ratnim narativima: djece. Kada govorimo o ratovima, dominantni diskurs obično se bavi generalima, vojskama, teritorijama i brojkama poginulih. U obrazovnom sistemu, a često i u medijima, gotovo da nema prostora za priče onih koji nisu imali nikakav izbor, ali su rat nosili i nose kroz cijeli život”, ističe Amina Krvavac, direktorica Muzeja ratnog djetinjstva.
Ovaj muzej danas sadrži kolekciju od 6.000 ličnih predmeta a osnovan je na temelju knjige Jasminka Halilovića “Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992 -1995” koja je bila glas djece i njihovih iskustava. Muzej ratnog djetinjstva je ne samo obogatio sarajevsku muzeologiju, nego joj je dao i jedan drugačiji karakter čime je pojedinac stavljen u fokus.
“Glavni stubovi našeg djelovanja su istraživanje, izlaganje i edukacija, a svi su čvrsto utemeljeni u našoj misiji i viziji. Upravo oni usmjeravaju svaki naš projekat i svaku aktivnost, od prikupljanja građe, preko produkcije izložbi, do rada s djecom, mladima i odraslima. Ovakav princip rada omogućava da sve što radimo bude međusobno povezano, dosljedno i usmjereno ka istom cilju: razumijevanju iskustava djece pogođene ratom i izgradnji empatičnijeg društva”, pojasnila je Krvavac.
Sam muzej je najviše oblikovan pričama i ličnim predmetima koji predstavljaju centralni aspekt muzeja. Svaka igračka, bilješka ili predmet sa sobom nose fragment jednog djetinjstva obilježenog ratom.
“Podjednako važni su i ljudi koji su nam povjerili svoja sjećanja. Njihova hrabrost da podijele intimne uspomene omogućila je da Muzej uopće postoji i da danas djeluje kao prostor empatije, učenja i razumijevanja”, zaključuje Krvavac.
Iako su postavke Muzeja 80-ih, Muzeja ratnog djetinjstva, ali i Muzeja mamurluka, na prvi pogled znatno različite i preobražavaju muzejske postavke na kakve smo navikli, dobijamo narativ koji se ogleda u kulturi običnog čovjeka i doprinosi izgradnji inkluzivnijeg i empatičnijeg društva što je bez dvojbe civilizacijska misija našeg doba.
