Alimentacija u Bosni i Hercegovini zakonska je obaveza, ali u praksi hiljade djece godinama čekaju na sredstva koja im po presudi pripadaju, ali roditelj koji je to dužan, ne ispunjava svoje obaveze.
Institucija Ombudsmena bilježi porast žalbi, pravnici upozoravaju na slabosti u izvršenju, a majke poput Kate Šitum-Soldo, svakodnevno se bore same.
Kada je prije deset godina sud presudio da je njen bivši suprug dužan mjesečno izdvajati 150 KM za izdržavanje kćerke Antonele, Kata Šitum-Soldo pomislila je da je time riješeno barem jedno pitanje u nizu izazova koji je čekaju kao majku djeteta sa posebnim potrebama. Deset godina kasnije kaže, od tog novca nije vidjela ni marku.
,,Bivši suprug nikad nije uplatio ni jednu marku svom djetetu. Iako je sud donio presudu od 150 KM, od tada ima deset godina, do danas nikad nije plaćao niti pitao za dijete”, kaže Kata.
Njena priča nije izuzetak već ilustracija sistemskog problema koji prema podacima Institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH iz godine u godinu raste.
Porast žalbi 35 posto
Prema odgovoru koji je Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH dostavila na novinarski upit, u 2025. godini Odjeljenje za praćenje ostvarivanja prava djeteta zaprimilo je 404 žalbe, što predstavlja povećanje od čak 35,12 posto u odnosu na prethodnu godinu. Značajan dio tih žalbi, odnosi se na takozvane visokokonfliktne razvode, u kojima se pored brojnih spornih pitanja često javlja i problem neizvršavanja zakonske obaveze plaćanja izdržavanja.
Ombudsmeni međutim upozoravaju na važnu činjenicu, da ne postoji precizan podatak o tome koliko roditelja u Bosni i Hercegovini uopšte ne plaća alimentaciju niti koliko se žalbi odnosi isključivo na taj problem, budući da se u konfliktnim razvodima prava djeteta krše na više načina istovremeno.
,,Ombudsmeni izražavaju sumnju da ti podaci nisu dostupni javnosti”, stoji u odgovoru institucije koja ukazuje da prvostepeni sudovi raspolažu statistikom o broju predmeta prinudnog izvršenja sudskih odluka o izdržavanju. Naglašavaju da tužilaštva imaju podatke o istragama zbog krivičnog djela izbjegavanja davanja izdržavanja, a centri za socijalni rad evidentiraju prijave roditelja.
Prema navodima institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH, problem je što se ti podaci ne objedinjuju niti sistematski prate na nivou države, čime se gubi cjelovita slika o razmjerama problema.
„Postoji određen broj roditelja koji uopšte ne pokreću postupke kako bi drugi roditelj bio sankcionisan krivično niti građanskopravno, što znači da je stvarni broj slučajeva neplaćanja izdržavanja vjerovatno znatno veći od broja evidentiranih žalbi i postupaka“, navodi se u odgovoru Ombudsmena.
Problematikom se Institucija Ombudsmena ranije bavila i u okviru Specijalnog izvještaja “Djeca u konfliktnim razvodima”, koji sadrži i konkretne preporuke institucijama, a tema je detaljnije obrađena i u poglavlju o pravima djeteta unutar Godišnjeg izvještaja ombudsmena za 2025. godinu.
Dok institucije govore jezikom statistike iza svakog broja stoji porodica poput Kate Šitum-Soldo iz Mostara koja sama brine o kćerki Antoneli, djevojci sa posebnim potrebama, kojoj je potrebna doživotna terapija.
,,Moja Antonela ima doživotnu terapiju koju pije, te lijekove dobija na recept. Isto tako, od prošle godine joj je uvedena nova terapija poslije teške operacije. Tu terapiju kupujem u Hrvatskoj jer u BiH je nigdje nema”, kaže Kata, dodajući da je riječ o dodatnom, značajnom trošku za porodicu koja živi bez ikakve finansijske podrške drugog roditelja.
Osim medicinske terapije njena kćerka treba i fizikalnu terapiju, logopeda, defektologa i psihologa, usluge koje kako kaže Kata, mnogi roditelji djece sa poteškoćama u razvoju jednostavno ne mogu priuštiti.
Kao primjer navodi desetodnevnu rehabilitaciju u Fojnici, za koju je potrebno izdvojiti najmanje dvije hiljade maraka. Na pitanje da li je imala podršku centra za socijalni rad, Kata odgovara da se institucijama nije ni obraćala jer je proces prikupljanja dokumentacije za jednokratnu pomoć sam po sebi zahtjevan i skup. Jednom je, kaže, tražila jednokratnu pomoć od grada i dobila odbijenicu, uz obrazloženje da grad nema sredstava.
“Nema novca za našu djecu, ali zato za luksuzne večere imaju”, kaže ogorčeno.
Na pitanje osjeća li se zaštićeno od strane institucija, njen odgovor je kratak i jasan: “Iskreno, jedno veliko „ne“”.
Kata opisuje i predrasude s kojima se kao majka djeteta sa invaliditetom svakodnevno suočava.
Posebno upečatljiva je njena ocjena sistema. Prema njenom iskustvu, administrativne prepreke i dugotrajni postupci teže padaju na roditelja koji savjesno brine o djetetu nego na onog koji izbjegava svoju obavezu.
“Nažalost, često imam osjećaj da sustav više opterećuje roditelja koji savjesno brine o svom djetetu nego onoga koji izbjegava svoje obveze”, kaže Kata.
Ne traži privilegije, traži razumijevanje i sistem koji funkcioniše, veću dostupnost terapija, manje administracije, veću finansijsku sigurnost i usluge koje bi porodicama poput njene omogućile makar kratak predah. Njena najveća briga, kaže tiče se budućnosti. Šta će biti s Antonelom kada ona i njen suprug ostare i više ne budu u stanju brinuti o kćerki.
Šta kaže zakon
Da bismo razumjeli zašto se ovakve situacije uopšte dešavaju i zašto sudske presude poput one u slučaju Kate Šitum-Soldo ostaju godinama neizvršene razgovarali smo s pravnikom Adnanom Pobrićem.
Prema njegovim riječima, ne postoji jedinstven pouzdan prosjek trajanja postupka utvrđivanja alimentacije za sve sudove u Federaciji BiH. On zavisi od toga je li očinstvo sporno, imaju li roditelji prijavljena primanja i koliko je konkretan sud opterećen predmetima. Problem je i u tome što se radi o postupku koji se tiče osnovnih životnih potreba djeteta, a dijete ne može čekati godinama da ostvari pravo koje mu pripada.
Upravo zbog toga Porodični zakon FBiH predviđa mogućnost određivanja privremenih i prethodnih mjera izdržavanja, kako dijete ne bi ostalo bez sredstava dok redovni postupak traje. Na pitanje zašto se alimentacija često ne naplaćuje, Pobrić ističe da problem rijetko leži u samom zakonu, već u njegovom izvršenju.
,,Kada roditelj nema formalno zaposlenje, prijavljuje minimalna primanja ili prihode drži izvan dohvata izvršenja, naplata postaje znatno teža”, govori Pobrić.
Pobrić napominje da roditelj ne može jednostavno tvrditi da nema novca i time izbjeći obavezu, jer zakon nalaže da se prilikom određivanja izdržavanja gledaju i stvarne mogućnosti roditelja da ostvaruje veću zaradu, ne samo zvanična platna lista.
Prema Pobrićevim riječima pouzdane javno dostupne statistike o tome koliko često roditelji prijavljuju niže prihode od stvarnih za Federaciju BiH ne postoje, ali pravni problem je stvaran.
,,Sudovi ne bi smjeli visinu izdržavanja određivati isključivo prema platnoj listi ako postoje indicije da su stvarne finansijske mogućnosti roditelja drugačije”, dodaje Pobrić.
Kada je riječ o dugogodišnjem izbjegavanju plaćanja, poput slučaja Kate Šitum-Soldo, Pobrić je jasan.
,,To ne bi smjelo proći bez posljedica. Krivični zakon FBiH predviđa krivično djelo “Izbjegavanje izdržavanja” za koje je zapriječena kazna zatvora do tri godine onome ko izbjegava izdržavanje osobe koju je na osnovu izvršne sudske odluke ili nagodbe, dužan izdržavati“, objašnjava Pobrić.
On naglašava da alimentacija nije obično privatno dugovanje već zakonska obaveza koja uživa i krivičnopravnu zaštitu.
Iako krivična sankcija formalno postoji, Pobrić upozorava da je pitanje koliko se ona zapravo primjenjuje u praksi i koliko djeluje odvraćajuće. On smatra da bi sistem trebalo urediti tako da roditelj koji svjesno izbjegava obavezu vrlo brzo osjeti pravnu posljedicu, umjesto da godinama računa na sporost postupka što se dogodilo u slučaju Kate i njene kćerke.
Kada je riječ o retroaktivnoj naplati, Pobrić pravi važnu razliku između utvrđivanja obaveze za raniji period i naplate već dospjelih rata na osnovu postojeće pravosnažne odluke.
“Ako odluka o alimentaciji nikada nije postojala, ne treba obećavati automatsku naplatu za prethodnih deset ili dvadeset godina – to zavisi od pravnog osnova, perioda i pravila o zastari, pa je za svaki dugogodišnji slučaj neophodno pojedinačno pregledati dokumentaciju”, govori Pobrić.
Sistem kažnjava odgovorne
Problem neplaćanja alimentacije u Bosni i Hercegovini nije samo pravno, već i sistemsko pitanje. Zakonski okvir uključujući krivičnu odgovornost za izbjegavanje izdržavanja, formalno postoji, ali ono što nedostaje je efikasno, brzo i dosljedno izvršenje sudskih odluka i krivičnopravnih sankcija predviđenih zakonom.
Podaci Institucije Ombudsmena pokazuju rast broja žalbi vezanih za prava djece u razvodima, ali i odsustvo centralizovane evidencije koja bi pokazala stvarne razmjere problema neplaćanja izdržavanja na nivou cijele države. Bez takve evidencije teško je mjeriti efikasnost postojećih mehanizama, a još teže predlagati ciljane zakonske izmjene.
Priča Kate Šitum-Soldo pokazuje ljudsku cijenu ove pravne i administrativne praznine, majku koja deset godina sama snosi troškove liječenja i terapija svog djeteta, dok se, prema njenom iskustvu sistem prema njoj odnosi strožije nego prema roditelju koji je u potpunosti zanemario svoju zakonsku obavezu.
Kako su i sami ombudsmeni i pravnik Pobrić istakli, rješenje ne leži nužno u novim zakonskim odredbama koliko u jačanju mehanizama kontrole, ubrzanju postupaka izvršenja i dosljednijoj primjeni postojećih krivičnih sankcija kako djeca poput Antonele ne bi morala čekati deset i više godina na ono što im po zakonu odavno pripada.
