Poslijeratni spomenici u Bosni i Hercegovini predstavljaju političke i etničke snage gradova u kojima se nalaze i potiču narativ u kojem obično žene nemaju glas.
Iako spolna odrednica nije primarni faktor za izgradnju spomenika, uglavnom su podignuti muškarcima, vojnicima, ili civilnim žrtvama rata, u koje se ubrajaju i žene. Trideset i jednu godinu kasnije, napravljeni su mali koraci u obilježavanju ženskog iskustva u ratu, sa spomenikom bosanskohercegovačkoj ženi i heroini koji je otvoren 19. juna 2026. godine na Gradskom bulevaru u Živinicama. Ostaje još nada da 8. decembar bude Dan sjećanja na patnju ženskih žrtava.
Nakon rata 1992-1995., potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma počela je obnova infrastrukture u Bosni i Hercegovini ali i spomenika kao spomen na one koji nisu ostali živi. Memorijalizacija koja uključuje i druge načine sjećanja prisutna je i za muškarce i za žene, ali ono što se može zaključiti jeste da se spomenici odobravaju i češće grade muškarcima, vojnicima. U periodu od 1996. do 2016. godine izgrađeno je više od 2100 spomenika, a oko 90 posto spomenika između 2016. i 2020. odaje počast vojnim žrtvama.
Edvin Kanka Ćudić, osnivač Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), bosanskohercegovačke nevladine organizacije koja prikuplja istraživanja o genocidu, ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, potvrđuje da su „spomenici vojnim jedinicama uvijek velikih dimenzija i prvenstveno se finansiraju iz lokalnog ili entitetskog proračuna“. Ovi spomenici obično odaju počast vojnim snagama lokalne dominantne etničke grupe kojoj je spomenik izgrađen. Ćudić dodaje da su spomenici civilnim žrtvama obično spomen-ploče koje su uvijek manje veličine.
Iako su razlike često vidljive u veličini i obliku, arhitekti uključeni u dizajn memorijala tvrde da spol nije uvijek primarni vodeći faktor u kreativnom procesu. Zulejha Šabić Zatrić, arhitektica, objašnjava da razlike između „muških“ i „ženskih“ spomenika nisu namjerne u metodologiji dizajna. „Ne bismo rekli da su razlike između spomenika motivisane time jesu li ‘muški’ ili ‘ženski’ spomenici. U svakom slučaju koristimo sličnu, ako ne i istu, metodologiju…“, napomenula je. Dodala je da čak i Spomenik žrtvama seksualnog nasilja u ratu u Bosni i Hercegovini u Vogošći mora biti dizajniran bez ikakvih rodno specifičnih oznaka kako bi se uključile sve žrtve ratnih zločina.
Većina spomenika posvećenih ženama u Bosni izgrađena je prije rata 1992.-1995. i podignuti su u spomen na žene koje su igrale važne uloge tokom Drugog svjetskog rata. Primjer je Memorijalni park Vraca u Sarajevu, gdje 4 metra visok brončani kip žene s rukama visoko u zraku, kao da moli za slobodu od svijeta, stoji u spomen na žene koje su se borile i žrtve su iz Drugog svjetskog rata.
Ljiljana Siničković, direktorica njemačke nevladine organizacije ProPeace u Bosni i Hercegovini, naglasila je važnost spomenika posvećenih ženama: „To ne znači zanemarivanje drugih napora za memorijalizaciju, već dobivanje sjećanja na žene koje su stradale i koje su zaboravljene u raspravi o sukobu u Bosni i Hercegovini. Različitim pristupima identitetima u memorijalizaciji mogli bismo bolje razumjeti prošlost i učiti iz nje.“
Prema Ćudiću, stepen u kojem se obilježavaju žene uvelike ovisi o „snazi patrijarhata u određenoj zajednici i prostoru koji su žene uspjele zauzeti unutar društva“. Dok su neke žene bile borkinje, većina se, ako uopće, pamti kao civilne žrtve, objasnio je.
Lejla Gačanica, pravna savjetnica, dijeli isto mišljenje, rekavši da je reprezentacija spola tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini slijedila tipične patrijarhalne obrasce: „Ili je bila potpuno marginalizirana tokom rata i u neposrednom poslijeratnom razdoblju ili su žene pretežno smatrane žrtvama. Ovaj rat doveo je do novih, isključivih etničkih identiteta, a unutar službenih narativa malo je ili nimalo prostora za druge identitete ili oblike samodefinicije.“
Dodaje da je glavni razlog za to postojanje tri dominantna ratna narativa u zemlji.
„Zbog toga je rad na stvaranju, očuvanju i promicanju sjećanja vezanog uz iskustva žena u ratu, bilo u smislu prepoznavanja njihove patnje ili odavanja počasti njihovom doprinosu miru – marginaliziran. Ostaje na periferiji službenog kolektivnog sjećanja i još uvijek je uveliko dio alternativnog narativa“, rekla je Gačanica.
Siničković je pojasnila je da imamo nekoliko žena i ženskih organizacija koje su pokazale solidarnost proaktivnim radom s drugim ženama diljem zemlje, ali njihove napore rijetko ili nikada nisu prepoznali donositelji odluka – pri čemu se žene također zanemarene.
„Sve staje kada su u pitanju odluke političkih institucija“, kaže Siničković.
Navela je da se ProPeace kontinuirano zalaže da 08. decembra bude Dan sjećanja na patnju ženskih žrtava 1990-ih.
Pomaci i ograničenja tokom vremena
Napori da 8. decembar bude proglašen Danom sjećanja na patnje ženskih žrtava, Ćudić smatra da jača ideju zajedništva, sjećanja na heroine, antifašizam i da bez obzira kojoj naciji pripadale, ženska solidarnost ne bi trebala imati granice. Ključ je, kako je istaknuo, u povezivanju i međusobnom razumijevanju.
Donositelji odluka u malom bosanskom gradu Živinicama mogli bi biti prvi koji će promijeniti narativ o spomenicima otvaranjem prvog spomenika u Bosni i Hercegovini posvećenog ženama. U gradu je podignut tulipan u bojama zastave BiH, s ciljem da predstavlja snagu i otpornost žena kroz vrijeme i kroz bogatu historiju zemlje.
Iako je vidljivost žena u procesima memorijalizacije porasla, ostala je na marginama. Ćudić primjećuje da su posljednjih godina rasprave o memorijalizaciji postale istaknutije, stvarajući prostor za žene da sudjeluju ne samo kao žrtve, već i kao aktivne akterke koje oblikuju memorijalizaciju. Smatra da su žene sve više osnažene da preuzmu odgovornost za procese sjećanja.
Krivični procesi, kao i presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), odigrali su ključnu ulogu u promjeni načina na koji se nasilje nad ženama povezano sa sukobima razumije i posmatra unutar društva. Kao što je Ćudić kazao, presuda MKSJ-a u slučaju Kunarac-Kovač-Vuković bila je posebno značajna, utvrdivši seksualno nasilje kao ratni zločin i oblikujući naknadne presude.
„Međutim, uprkos svim pozitivnim promjenama, mjesto poput hotela Vilina Vlas u Višegradu nije propisno označeno. Turisti borave na tom mjestu, a mnogi od njih nisu svjesni zločina koji su se tamo dogodili“, dodao je Ćudić.
Kada pogledamo međunarodne okvire, jedan od najznačajnijih je Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1325 o ženama, miru i sigurnosti. Ova rezolucija prepoznaje nesrazmjeran i jedinstven uticaj koji oružani sukobi imaju na žene i djevojčice, a istovremeno priznaje i njihov vitalni doprinos sprečavanju i rješavanju sukoba, održavanju i izgradnji mira.
„Dnevni red ove Rezolucije naglašava potrebu za jednakim i punim sudjelovanjem žena u svim naporima za mir i sigurnost te se bavi pitanjima poput seksualnog nasilja povezanog sa sukobima, odgovornosti i pristupa pravdi“, objasnila je Gačanica.
Bez spomenika posvećenih ženama u Bosni, iskustva i priče žena bit će osporene ili zaboravljene. Siničković dodaje da bi „spomenici i druge komemorativne aktivnosti za druge identitete, uključujući rod, otvorili prostor za rasprave o biti doživljavanja rata, kao i o putu naprijed za zemlju.“
Gačanica je zaključila da rješavanje rodne perspektive u memorijalizaciji, bilo kroz spomenike ili šire prakse sjećanja, znači izravno suočavanje sa strukturnom nejednakošću spolova i diskriminacijom. „Ovdje se ne radi samo o podizanju jednog spomenika u čast žena; radi se o promjeni temeljnih društvenih normi, vrijednosti i sistema koji su kroz historiju marginalizirali žene iz javnog sjećanja i formalnog priznanja.“
