Jedan od oblika memorijalizacije je podizanje spomenika i spomen-obilježja. Primarna uloga im je informiranje i obrazovanje ljudi o kršenju ljudskih prava.
Osim toga, funkcija im je i trajno veličanje ili obilježavanje onoga što prikazuju, očuvanje javnog sjećanja, poticanje svijesti o zloupotrebama moći, te razvoj kritičke demokratske rasprave o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
U Bosni i Hercegovine se spomenici ili spomen obilježja najčešće podižu po etničkoj pripadnosti žrtava ili pripadnosti određenoj vojsci. Tek nekoliko ih je koji odaju počasti svim civilnim žrtvama rata. Tako se u Brčkom i Varešu nalaze spomenici, a u Žepču spomen-obilježje svim civilnim žrtvama rata. Služe za podsjećanje na stradanje, priznanje i poštovanje prema žrtvama, okupljanje građana i doprinose protiv umanjivanja ili poricanja zločina.
Osim borbe protiv umanjivanja ili poricanja zločina kroz spomenike ili spomen obilježja za sve civilne žrtve rata, u Bosni i Hercegovini postoji i spomenik miru i toleranciji u Bosanskom Petrovcu koji prikazuje opredijeljenost za zajednički život bez obzira na razlike.
Vrijeme liječi neke rane, ali ne sve, stava je dr. sc. Marko Romić, specijalista traumatske psihologije. Pojasnio je: „S vremenom ljudi nauče živjeti s ranama ili se dogode neke okolnosti koje pomognu da lakše prebolimo zadobivene rane.“
Spomenike i spomen-obilježja svim civilnim žrtvama rata, Edvin Kanka Ćudić ispred Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) smatra napretkom za zajednicu koja je i nakon rata zadržala multietnički karakter. A koliko su to trenutno efikasna rješenja, Ćudić smatra da je teško reći, ali „ako posmatramo na duže staze samo postojanje jednog takvog spomenika može se postići mnogo u ujedinjenju jedne zajednice.
Napredak za multietničku zajednicu
S ciljem pomirenja izgrađeno je spomen-obilježje svim civilnim žrtvama rata u Žepču. Otvorenje na kojem je prisustvovao veliki broj međunarodnih zvaničnika upriličeno je 2021. godine. Spomen-obilježje je podignuto za 109 civilnih žrtava, bez ikakvih vjerskih i nacionalnih obilježja, a simbol mu je polomljeni cvijet ruže.
Autor spomen-obilježja je Udruženje civilnih žrtava rata Općine Žepče koje je iniciralo izgradnju, ponudilo idejno rješenje te konačni izgled spomenika.
„Članovi – odnosno obitelji žrtava – kontinuirano su konsultirani, imali su priliku iznijeti svoje stavove, prijedloge i sugestije, te su aktivno učestvovali u cijelom procesu donošenja odluka,“ naveli su u uredu Mate Zovka, načelnika općine Žepče.
Osim obitelji žrtava koje su bile izravno uključene u proces, svoj doprinos dala je i lokalna zajednica osobito po pitanju lokacije za postavljanje spomen-obilježja. U financiranju projekta ukupne vrijednosti 12.000 maraka, ali i njegovoj realizaciji sudjelovali su Općina Žepče, resorno ministarstvo Vlade Zeničko-dobojskog kantona te Misija OSCE u Bosni i Hercegovini.
Prilikom otkrivanja spomenika načelnik Zovko je rekao kako je izgrađeno spomen-obilježje nešto najmanje što se moglo učiniti prema civilnim stradalnicima iz proteklog rata, ističući kako ono treba da bude opomena svima da se više nešto slično nikada na ovim prostorima ne ponovi.
Kathleen Kavalec, tadašnja šefica Misije OSCE-a prilikom organiziranog otkrivanja spomen obilježja 2021. navela je da događaj omogućen zahvaljujući bliskoj saradnji sa tadašnjom rezidentnom koordinatoricom Ujedinjenih nacija (UN-a), Ingrid Macdonald.
„OSCE i UN imaju dugogodišnje strateško partnerstvo o temi promicanja pomirenja. Ovo je jedan primjer našeg zajedničkog rada“, navela je tada Kavalec.
U planu je izgradnja spomen-obilježja svim civilnim žrtvama rata tijekom opsade Sarajeva sa svrhom prenošenja težine stradanja civilnog stanovništva grada Sarajeva i Kantona Sarajevo. Ne može se sa sigurnošću reći kada će njegova izgradnja biti gotova, međutim, projekt je u fazi pribavljanja urbanističke suglasnosti, a onda preostaje – dobivanje potrebnih dozvola, izgradnja glavnog projekta, osiguranje budžetskih sredstava te organizacija i realizacija radova.
Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo pokrenula je inicijativu za izgradnju spomen-obilježja. Ta organizacija, kako su pojasnili iz Službe za urbano planiranje, investicije, stambene i komunalne poslove Grada Sarajeva, predstavlja hiljade registrovanih članova (žrtava i njihovih porodica), aktivno učestvuje u iniciranju i zagovaranju projekta te zastupa interese porodica žrtava u institucionalnom procesu.
Autori spomen-obilježja su Asmir Šabić i Zulejha Šabić-Zatrić. Spomen-obilježje nalazit će se u sklopu Skenderije, a lokacija je određena natječajem. Šabić o lokaciji iznosi sljedeće: „Izbor lokacije je dobar jer je na tom mjestu bila snajper zona i mnoge slike stradanja Sarajlija na toj lokaciji su obišle svijet.“
Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo potvrdila je suglasnost s tekstom koji će pisati ispod naslova na spomeniku, a koji glasi ovako: “Tijekom opsade Sarajeva ubijen najmanje 11.541 građanin, od čega više od 5.564 civila“, kao i da su “Grad 1.425 dana pod opsadom držale vojne i policijske snage Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i samoproglašene Republike Srpske.“
Spisak imena ubijenih građana Sarajeva bit će istaknut u skladu sa evidencijom udruženja. U potpisu teksta bit će istaknut Grad Sarajevo i QR kod putem kojeg će se pristupiti sadržaju koji osigurava Udruženje – Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo sa relevantnim podacima Haškog tribunala.
Zajedništvo i prihvaćanje svih vrijednosti i naroda
Od 2021. u Bosanskom Petrovcu je smješten spomenik miru i toleranciji – djelo autora Ismeta Kasumovića kojim je prikazao opredijeljenost stanovnika za zajednički život koji se temelji na miru i toleranciji bez obzira na razlike. Spomenik simbolizira mir, slobodu i prosperitetnu budućnost, a svečano je otkriven u sklopu Manifestacije koja je održana u organizaciji OSCE-a BiH povodom Međunarodnog dana mira – 21. rujna. „Pozitivan primjer možemo biti svim lokalnim zajednicama da je ipak u Bosanskom Petrovcu moguć život zajedništva i prihvaćanje svih vrijednosti i naroda“, naveli su iz općinskog ureda Bosanskog Petrovca.
Od završetka rata devedesetih u Bosni i Hercegovini do danas, izgrađeno je više od 2.500 spomenika s ratnom tematikom. Melisa Forić Plasto, viša asistentica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u znanstvenom radu iz 2019. – Podijeljena prošlost za podijeljenu budućnost!? Rat 1992-1995. u aktuelnim bosanskohercegovačkim udžbenicima historije – piše da memorijalizaciju najčešće uvjetuje većinska etnička skupina s ciljem stvaranja kolektivnog identiteta, učvršćivanja narativa o vlastitoj žrtvi i tuđoj krivnji, označavanja teritorija i etničkih granica te signaliziranja nepoželjnosti drugih skupina na tome području. Manjine se najčešće isključuje iz bilo kakvih dogovora. Takva praksa vodi memorijalnoj tiraniji – pojmu koji je oblikovao UN, a odnosi se na nepriznavanje alternativnih narativa koji ljude zarobljava u stalnom ponavljanju prošlosti.
Zašto dolazi do poricanja vlastitih zločina ili zločina počinjenih u „naše ime“, dr.sc. Marko Romić pojasnio je da to proizlazi iz činjenice da nam je bolno i neprihvatljivo vjerovati da smo mi sami počinili neko zlo, da smo mi sami zli. Također, dodao je da priznavanje vlastitih zločina podrazumijeva i odgovornost koju mnogi nisu spremni prihvatiti, a koja je ponekad izražena i u obliku grižnje savjesti.
Prof.dr.sc. Goran Šimić, profesor kaznenog i međunarodnog kaznenog prava i tranzicijske pravde, u svom radu Bosnia and Herzegovina: The Perils and Pitfalls of Memorialization in Divided Post-Conflict Societies iz 2024. naglašava da na donošenje odluke o podizanju spomenika često utječe i etnonacionalistička politička elita čime se otvara prostor selektivnom tumačenju prošlosti.
Na nivou države Bosne i Hercegovine ne postoji Zakon o spomenicima. U Republici Srpskoj (RS) na snazi je Zakon o spomenicima i spomen obilježjima RS-a oslobodilačkih ratova usvojen 2011. godine, dok se u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) procedura oslanja na zakone o prostornom uređenju i zaštiti civilnih žrtava rata, te usklađivanje s općinskim i kantonalnim propisima.
Najsrodniji zakoni onome o spomenicima u Federaciji BiH i Republici Srpskoj su Zakon o zaštiti dobara koja su odlukama Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika proglašena kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine i Zakon o kulturnim dobrima Republike Srpske. S druge pak strane, Brčko distrikt Bosne i Hercegovine još 2003. donio je Zakon o spomenicima i simbolima kojim je utvrđena procedura postavljanja spomenika i simbola na javnim površinama.
Urbanistička služba pojedine lokalne samouprave daje suglasnost za podizanje spomenika, ali ta zakonska regulativa nema određene relevantne kriterije i standarde za podizanje memorijala kad je riječ o tranzicijskoj pravdi. Strategija tranzicijske pravde je dokument koji nikad nije usvojen, a nacrt je bio dovršen još 2011. U njoj se nalaze okvir za suočavanje s prošlošću, reparacije žrtvama, institucionalne reforme itd. Između ostalog, Strategija tranzicijske pravde predviđala je i izgradnju spomen-obilježja svim žrtvama rata u BIH koja bi svakoj zajednici omogućila pravo na vlastite oblike sjećanja uz poticanje međusobnog poštovanja, dijaloga i kompromisa, ali bez vrijeđanja drugih. Šimić se u znanstvenom radu poziva na rad Janine Clark iz 2013. u kojem ona spominje mogućnost pojave tzv. problema previše sjećanja koji sprečava napredak društva i učestalo ga usmjerava prema sukobu.
„Pokloni se na svoj način“
Kad su u pitanju popratni elementi na spomeniku ili spomen-obilježju, nužno je izbjeći poruke ili simbole koji vrijeđaju ili ponižavaju druge zajednice. Na primjer, sintagmom „srpski zločinci“ samo se još više produbljuje podjela jer se krivnja usmjerava prema cijelom narodu. Međutim niti izostavljanje činjenica nije poželjno. U Brčkom je 2023. otkriven prvi spomenik svim civilnim žrtvama rata u BiH bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost u periodima od 1939. do 1945. i od 1992. do 1995. Na njemu pak nigdje ne pišu broj i imena žrtava. Na spomeniku u Varešu koji je posvećen svim civilnim žrtvama rata nema religijskih ili etničkih oznaka, ali je napisano: „Pokloni se na svoj način.“ Unatoč poželjno oblikovanom tekstu, spomeniku je prijetilo uklanjanje zbog manjkavosti u provođenju procedure. Na kraju krajeva – nije uklonjen.
Dr. sc. Melisa Forić Plasto u znanstvenom radu nadalje piše da je gotovo nemoguće izbjeći kontroverze ako je riječ o nacionalnim simbolima jer se oni različito interpretiraju kao što je to slučaj s ljiljanom, šahovnicom ili dvoglavim orlom. Nisu samo simboli podložni interpretaciji. Razdoblje od 1992. do 1995. u BiH označava se kao agresija u bosanskim i hrvatskim udžbenicima, a u srpskim udžbenicima povijesti taj je period interpretiran kao građanski rat. Time se, prema njezinim riječima, otvara put minimiziranju ili negiranju zločina, na kraju i lažiranju činjenica. Neutralni nazivi su prošli rat, protekli rat i posljednji rat. Nadalje, nesuglasice postoje i oko nazivlja pojedinih događaja – neki ih smatraju genocidom, drugi pak ratnim zločinom.
Proces memorijalizacije suprotstavlja vizije, ciljeve i strategije više interesnih skupina. On zbog toga može biti neadekvatan za pomirenje među skupinama – posebno u duboko podijeljenim postkonfliktnim društvima. Osim toga, proces memorijalizacije je sporan element simboličke politike nakon sukoba jer je sklon nacionalističkoj manipulaciji što može prouzročiti međuetničke napetosti. Tamnu stranu memorijalizacije čine jačanje suprotstavljenih narativa žrtve i krivnje, naglašavanje etničkih ili vjerskih razlika te promicanje ideologija poput etničkog nacionalizma. Romić dodaje i transgeneracijsku traumu koja ostavlja velike posljedice te navodi primjer: „Generacija dvadesetogodišnjaka koja je ratovala devedesetih godina slušala je priče svojih očeva i djedova o ratu u kojem su oni bili i s njima „proživljavali“ njihove traume. Ta ista generacija sada priča ratne priče svojoj djeci, tako da ta trauma nastavlja živjeti u novim generacijama.“
S obzirom na navedeno, i dalje ostaje otvoreno pitanje kako proces memorijalizacije kao bitan aspekt tranzicijske pravde učiniti prihvatljivim za sve i izbjeći etno nacionalne podjele i doprinijeti zajedničkom suživotu i suočavanju s prošlošću.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.
