U regionu gdje je prošlost tako često ispričana kroz suprotstavljene, međusobno isključive priče, četvrta Omladinska akademija „Stanje mira” krenula je od drugačije misli: da različita iskustva prošlosti ne moraju nužno proizvesti odvojene budućnosti.
U organizaciji Evropske unije u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Centrom za postkonfliktna istraživanja (CPI), program je okupio više od 45 mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore na filmovima, radionicama i razgovorima izgrađenim oko jedne ideje – da inkluzivna memorijalizacija i namjerno pripovijedanje pozitivnih priča, mogu učiniti nešto što narativi podjela nikada neće moći.
Heroji, a ne podjele
Ta ideja svoje glavno utjelovljenje pronašla je u dokumentarnoj seriji Obični heroji, koju su producirali CPI i Pinch Media, a koja je prikazana učesnicima u Vitezu, nakon čega je uslijedila diskusija sa rediteljem Mirkom Pincellijem. Filmovi pričaju istinite priče o građanima BiH koji su tokom rata odlučili spasiti „onog drugog” – postajući heroji u trenutku kada se veći dio njihovog društva urušavao zbog podjela.
Za Amilu iz Crne Gore, film i sama ideja „običnog heroja” preoblikovali su način na koji razmišlja o herojstvu. „Heroji nisu samo ljudi na određenim pozicijama, sa određenim mogućnostima,” rekla je. „Herojstvo može pripadati bilo kome od nas.”
Jedna priča sa Akademije posebno joj je ostala u sjećanju: priča o Tomi, čovjeku hrvatskog porijekla koji je, usred zločina počinjenih u Ahmićima, spasio mladog dječaka muslimana – dokaz, kako je rekla, koliko daleko takvo herojstvo može dosegnuti.
Veterani, dvadeset i pet godina kasnije
Ako su sesije o „Običnim herojima” postavljale pitanje kako hrabrost izgleda u prošlosti, program narednog dana postavio je pitanje kako izgleda suočavanje s prošlošću decenijama kasnije. Dokumentarni film Svjedočanstvo jednog vremena okuplja svjedočenja veterana iz tri različite vojske koje su se borile u Bosni i Hercegovini, koji nakon 25 godina razmišljaju o svojoj ulozi vojnika u prošlom ratu.
Nakon filma uslijedio je razgovor sa Spasojem Kulagom, bivšim veteranom koji je postao mirovni aktivista i osnovao „Pravi Požar” – organizaciju koja pruža podršku veteranima, porodicama i žrtvama rata, bez obzira na to kojoj su strani pripadali.
Na Samija iz Bosne i Hercegovine, rad na podršci svim veteranima i žrtvama ostavio je trajan utisak. „To je jedini način na koji se mi u Bosni i Hercegovini možemo pomiriti i krenuti naprijed,” rekao je, „ako sve tri strane u sukobu sjednu za isti sto, razgovaraju o tome šta se desilo, razumiju zašto, i traže put naprijed.”
Predaja baklje mira
Taj isti instinkt – da se zadrži kompleksnost umjesto biranja strane – nastavio se i u diskusiji o omladinskom aktivizmu. Za Ninu iz Srbije, granica između aktivizma i angažiranog građanstva nije uvijek jasna – ali, unutar tema Akademije, istakla je da su suprotstavljeni narativi i interpretacije posebno hitno pitanje.
„Naša društva su duboko fragmentirana i polarizovana,” rekla je Nina, „tako da kontrola narativa o tome šta je zapravo istina ima ogroman značaj.” Upitana da li njena generacija nosi drugačiju odgovornost prema prošlosti, ona ju je smjestila manje u velike geste, a više u svakodnevno ponašanje: govoriti kada nešto nije u redu, jer velike podjele rijetko počinju velikim skandalima – počinju normalizacijom malih stvari, uvreda i pogleda koji ostanu neizazvani.
Ljubav kao kontra-narativ
Kasnije te sedmice, učesnici su se susreli sa drugačijim načinom pripovijedanja – Ljubavne priče: fotografska izložba koja dokumentuje veze i brakove između ljudi različitog etničkog porijekla u Bosni i Hercegovini – stvorenom upravo s ciljem da izazove narativ da su takve veze rijetke ili neodržive.
Za Ivana iz Bosne i Hercegovine, ove priče nisu apstraktne. On sam dolazi iz etnički mješovitog braka i zna kako drugi na to često gledaju kao na sve samo ne normalno. „To je zapravo jedini način na koji Bosna i Hercegovina može normalno krenuti naprijed,” rekao je.
Kada je zamoljen da Akademiju sažme u jednu sliku, Ivan nije odabrao spomenik ili film. Odabrao je trenutak nakon jedne od radionica – kada su svi sjedili zajedno i smijali se. „Jer u tom trenutku svi vidimo da smo različiti,” rekao je, „ali istovremeno znamo i da smo toliko slični.”
Dok se ovogodišnji učesnici približavaju posljednjim danima Akademije, oni sa sobom nose nešto blisko onome što je opisao Ivan: sobu punu ljudi koji su svi jedinstveni i različiti i koji to znaju – a koji su, na dvije sedmice, ipak odlučili sjesti za isti sto.
