Bivši logori kao mjesta sjećanja na raskrižju sudskih procesa, politike i šutnje

Mnoga od tih mjesta su i dalje predmet političkih prijepora, iako su neka bila aktivna i nakon 1995. godine, sve do 1996. godine.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, prema podacima logoraša, bilo je više od  1.000 logora i drugih zatočeničkih objekata. Nalazili su se u različitim objektima (škole, prostorije vojne kasarne, fabrike, silosi za žito  i slično). Uslovi su u većini tih logora bili nehumani – ljudi su naguravani u objekte, bez osnovnih higijenskih uslova, sa minimalnom hranom a nekad i bez hrane po nekoliko dana, u stalnom strahu da će biti premlaćeni, zlostavljani, odvedeni na prinudne radove, koje su obavljali i na prvim linijama bojišnice, ili ubijeni.

Više od trideset godina kasnije, neki od tih logora ili zatočeničkih mjesta najčešće se obilaze na godišnjice kada su zatvoreni a logoraši pušteni ili razmijenjeni, ili tokom aktivnosti civilnog sektora u sklopu projekata koji se tiču memorijalizacije i tranzicione pravde.

Ovim tekstom obuhvaćena su četiri bivša logora – Silos kod Hadžića, Sušica u Vlasenici, Heliodrom u Mostaru i Stadion NK Iskra u Bugojnu. U Silosu su bili zatvoreni logoraši srpske i u manjem broju hrvatske nacionalnosti, u Sušici i na Heliodromu u većini slučajeva bošnjačke, a na Stadionu NK Iskra hrvatske nacionalnosti. Zajedničko za sva četiri logora su postojanje sudski utvrđenih činjenica, odnosno presuda koje potvrđuju ono što se dešavalo i šta su uspjeli preživjeti logoraši.

Unatoč tome, godinama kasnije u nekim od tih logora ili zatočeničkih objekata nije dozvoljen pristup kao mjestu sjećanja. Najčešće samo pripadnici iste etničke skupine kao logoraši obilježavaju godišnjice, polažu cvijeće, obavljaju molitvu i pale svijeće.  U lokalnim zajednicama se rijetko govori o onom što se desilo u tim logorima, odnosno sjećanje i priznanje zločina od prvih susjeda druge etničke pripadnosti u odnosu na žrtve i preživjele, gotovo da ne postoji.

Zašto je to tako, Ivo Josipović, bivši predsjednik Republike Hrvatske i profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, kazao je da još nije došlo do punog pomirenja a ni do svijesti kako nema naših i vaših zločina, već da je zločin jednako strašan, bez obzira tko ga je počinio, te da sve počinitelje treba kazniti po jednakim kriterijima.

O važnosti kulture sjećanja, koja uključuje i obilazak zatočeničkih objekata i logora, Fran Gregorić (25) iz Zagreba naveo je da je to način da se prisjetimo svih onih kojima su životi nasilno ugašeni i koji nisu imali prilike živjeti ostatak svojeg života kako žele jer su bili ‘krive’ nacionalnosti, vjeroispovijesti, seksualne orijentacije, boje kože ili pak političkih uvjerenja.

Sličnog je stava i Thomas Marku (32) iz Pule, koji navodi da posjećivanje mjesta stradanja iz raznih ratova i sukoba daje jednu skroz drugačiju dimenziju realnosti, koju ni knjige ni arhivske video snimke ne mogu nikada dokučiti.

„Važno je vidjeti ta mjesta uživo, pričati sa ljudima koji su bili svjedoci tim nemilim događajima, to daje jednu ogromnu težinu i ozbiljnost svemu tome i kasnije je teško zaboraviti takve susrete. Važno je odlaziti takva mjesta i vidjeti posljedice rata i trideset plus godina nakon, odnosno ozbiljnost rata i o tome kako stvarnih pobjednika u ratu nema“, kazao je Marku.

Važnost obilaska mjesta stradanja naglašava i Filip Ruškuc (19) iz Novog Sada:

„Naravno da je od suštinske važnosti da mladi, ma koje nacije ili vere, obilaze mesta stradanja, jer je to jedini način da svojim očima vide i shvate, da slučajno ne budu izmanipulisani ponovo od onih koji su to radili i devedesetih ili novih likova koji će to raditi na sličan način.“

Pet godina obilježavanja logora Silos

Prema istraživanjima nevladinih organizacija – Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje i Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu, a koja su predstavljena 2021. godine, a na osnovu više od 50 izvora koje su konsultovali, uglavnom su se složili da je oko 1.500 logora, zatvora ili drugih zatočeničkih objekata bilo za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Oko 300 do 350 ovih lokacija su navedene u predmetima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kasnije Međunarodnom Rezidualnom mehanizmu za krivične sudove (MRMKS). Neki od logora su sudski epilog dobili pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Na području općine Hadžići, u objektu nekadašnjeg silosa za žito, od svibnja /maja 1992. godine do januara /siječnja 1996. godine, zatvarani su civili i vojnici srpske i u manjem broju hrvatske nacionalnosti. Prema Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, u različitom vremenskom trajanju od jedan do 1.334 dana, u objektu Silos je bilo zatvoreno najmanje 500 civila srpske nacionalnosti, te najmanje 90 lica hrvatske nacionalnosti. Logor Silos je zatvoren u januaru 1996. godine, kada ga je napustilo posljednjih 46 zatočenika srpske nacionalnosti.

Za protivzakonito zatvaranje i nečovječno postupanje prema civilima srpske i hrvatske nacionalnosti zatočenim u Silosu, te kasarni Krupa u Zoviku i Osnovnoj školi 9.maj u Pazariću, Sud Bosne i Hercegovine osudio je Nezira Kazića, Fadila Čovića, Bećira Hujića, Mirsada Šabića, Halida Čovića i Nermina Kalembera na ukupno 42 godine zatvora.  Zajedno s njima bio je optužen i Šerif Mešanović ali njegov postupak zbog zdravstvenih razloga razdvojen i pravosnažno je osuđen na šest godina zatvora kao bivši upravnik logora „Krupa“ u Zoviku.

Zajedno sa njima bio je optužen i Mustafa Đelilović, bivši predsjednik skupštine općine Hadžići i u svojstvu predsjednika Kriznog štaba, kasnije Ratnog predsjedništva općine Hadžići, ali je preminuo tijekom postupka.

Pravosnažnom presudom, Kazić je kao bivši komandant 9. Brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine osuđen na deset godina zatvora, dok su na po osam godina zatvora osuđeni Fadil Čović, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti u Hadžićima, te Huljić koji je funkciju bivšeg upravnika logora Silos obavljao do augusta 1994. godine. Šabić, de facto komandir Policijske stanice u Pazariću je osuđen na šest godina, dok su na po pet godina osuđeni Halid Čović, bivši upravnik Silosa od augusta 1994. godine i Kalember, bivši stražar u ovom logoru.

Janko Samouković, bivši logoraš iz Silosa, kazao je da je riječ o jednom od najduže aktivnih logora tijekom i neposredno nakon rata u Bosni i Hercegovini. Dva mjeseca nakon potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma, 27. siječnja/januara 1996. godine, a kako tvrdi Samouković, Silos je raspušten  pod pritiskom međunarodne zajednice.

„Za vrijeme njegovog trajanja tamo je bilo zatočeno oko 650 Srba koji su živjeli na teritoriji Opštine Hadžići, od Hadžića do Bradine, koji su uglavnom odvedeni od svojih kuća, a neki tamo držani sve do njegovog raspuštanja i u svoj logoraški staž upisali nešto više od 1.350 dana“, kazao je Samouković, dodajući da su samo 11 logoraša bili vojni zarobljenici.

Najmlađi logoraš, prema njegovim riječima, imao je 14, a najstariji 85 godina starosti. Također, u logoru je bilo zatvoreno 11 žena, od kojih jedna u šestom mjesecu trudnoće.

„Zatvoreni Srbi – logoraši su tamo boravili u izuzetno teškim, nehigijenskim i nehumanim uslovima, mučeni glađu, zlostavljani, prebijani, vođeni na prve borbene linije u živi štit (najviše na područje Hrasnice ili Igmana). Njih 24 nije ni preživjelo logor“, naveo je Samouković, koji je napisao i knjigu o torturama u logoru Silos.

Obilježavanje i komemoracije zatvaranja logora Silos, kako je pojasnio, započete su skromnom inicijativom bivših logoraša 2021. godine. Godinu dana kasnije organizaciju je preuzeo Savez logoraša Republike Srpske. Početkom siječnja/januara ove godine obilježili su 30 godišnjicu od zatvaranja logora Silos.

Početkom siječnja/januara ove godine Savez logoraša Republike Srpske obilježio je tridesetu godišnjicu od zatvaranja logora Silos. Parastos je održan u Oseniku, a vijenci položeni kod Silosa.

Prema pojašnjenju Samoukovića, prilikom organiziranja komemoracije prvo osiguravaju potrebne dozvole, prijave se nadležnim službama i osiguraju policijsku pratnju.

„Obilježavanje se sastoji odlaskom u crkvu Sv. Petra i Pavla na Oseniku, nekoliko kilometara udaljenu od Tarčina, koja je u ratu bila zapaljena i donacijom parohijana poslije rata obnovljenja, gde se uz prisustvo sveštenika vrši parastos-pomen stradalim logorašima a poslije toga se odlazi pred kapiju logora Silos gdje se polažu ruže“, naveo je Samouković.

Prema njegovim riječima, a koliko je on upoznat do sada nije bilo nikakvih problema, odnosno institucije izdaju dozvole i potrude se da pruže adekvatnu zaštitu onima koji budu okupljeni na skupu, a što možda nekome i zasmeta zbog jačine te zaštite i upotrebe specijalne policije i policijskih transportera s obzirom da je mirno obilježavanje nečega što se tu nesporno dogodilo.

Korektan odnos između organizatora i nadležnih institucija postoji, ali nema napretka što se tiče odnosa građana koji žive na području gdje je bio logor Silos. Prisutna je, kako je pojasnio, doza
podozrenja i osporavanja svega što se dogodilo u logoru Silos. Smatra da je važno da se ovo mjesto stradanja ne zaboravi, navodeći da: „Ni jedno stradanje ljudi nije dobro i ne treba da se zaboravi, ali ne sa namjerom da stvara neke nove provokacije ili sukobe, već da se nikada ne ponovi“.

Sušica – između sjećanja i zaborava

Logor Sušica, otprilike oko jedan kilometar od Vlasenice, bio je glavni zatočenički logor u kojem su od kraja maja do kraja septembra 1992. zatvarani u najvećem broju civili Bošnjaci, uključujući žene, djecu, pa čak i male bebe, odnosno gotovo cijele porodice. Zatočenički logor sastojao se od dvije glavne zgrade i jedne manje kuće. Zatočenici su bili u hangaru koji je bio približnih dimenzija 50 sa 30 metara. Za četiri mjeseca postojanja, a kako je utvrđeno presudama, čak 8.000 Bošnjaka civila i drugih nesrba iz Vlasenice i okolnih sela na neko vrijeme bilo je zatočeno u hangaru Sušice. Odjednom je u hangaru bilo od 300 do 500 osoba. Zgrada je bila prenatrpana, a životni uslovi očajni.

Prema presudama, u Sušici su počinjeni neki od najtežih zločina – mučenja, premlaćivanja, seksualno nasilje, uključujući silovanja, ponižavanja i zlostavljanja, ubistva.

Žene i djeca, a neka su imala i samo osam godina starosti – obično su boravili u zatočeništvu kraće vrijeme i onda su bivali prisilno premješteni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, dok su muškarci ostajali u logoru do njegovog zatvaranja i onda su bili prebačenu u veći zatočenički logor Batković u blizini Bijeljine.

Dragan Nikolić, bivši upravnik logora Sušica, u MKSJ priznao je krivicu za zločine koji uključuju progon, ubistva, silovanja i mučenja Bošnjaka i drugih nesrba u Vlasenici. Osuđen je na 20 godina zatvora.

Optužbama koje uključuju i zločine u Vlasenici i zatočeničkom logoru Sušica pred MKSJ, a kasnije (MRMKS,bili su obuhvaćeni Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske (RS), Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske RS-a, Momčilo Krajišnik,  bivši predsjednik Skupštine RS-a, te Mićo Stanišić,  bivši ministar unutrašnjih poslova RS-a, kao i Stojan Župljanin, načelnik regionalnog centra policije. Također, zločini u Sušici i Vlasenici su stavljani na teret i Slobodanu Miloševiću, bivšem predsjedniku Srbije, ali je preminuo prije kraja suđenja.

Karadžić i Mladiću su osuđeni na doživotni zatvor, Krajišnik na 20 godina, Stanišić i Župljanin na po 22 godine zatvora.

U logoru Sušica bila je zatočena i Sadžida Hasić. U izjavi za Centar za postkonfliktna istraživanja  i Pinch media za arhiv Memorijalnog centra Srebrenica,  2020. godine navela je da su kroz logor Sušicu prošli muškarci, žene i djeca od sedam do 77 godina. „ (…) na mučki način su izmučeni, silovani, ispaćeni, isplašeni, poniženi. I izgubili su život svoj. Tu je ostala njihova patnja, njihova krv, njihova bol, njihove suze, sve ono što može jedna zločinačka ruka da učini nevinom čovjeku bila to žena ili dijete“, kazala je Hasić.

Za zločine u Vlasenici pred Sudom BiH osuđen je Predrag Bastah, bivši pripadnik rezervnog sastava MUP-a RS-a, SJB Vlasenica, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 35 godina,  Goran Višković, pripadnik vojne policije Vojske RS-a VP 7296 Milići, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Sud BiH je osudio Radeta Garića na 17 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima iz Vlasenice i Srebrenice, i izdržava kaznu u Srbiji. Zbog zločina u Vlasenici na 12 godina zatvora osuđen je Simo Stupar, nekadašnji pripadnik rezervnog sastava vlaseničke Stanice javne bezbjednosti, koji se nalazi u bjekstvu.

Zatvaranje logora Sušica obilježava se 21. rujna/septembra. Savez logoraša BiH u saradnji sa Savezom logoraša Vlasenica i Medžlisom islamske zajednice Vlasenica organizira obilježavanje, koje uključuje i Marš mira Turalići – Dobra Voda – Sušica, kao i odlazak na šehidsko mezarje Rakita u Vlasenici.

Seid Omerović, predsjednik Udruženja logoraša u BiH, pojasnio je da tokom marša, na značajnim mjestima (masovne grobnice, grupisanja logoraša, zasjede i slično) realizuju prikladan program uz pojašnjenja značaja tih mjesta na trasi kojom su se stanovnici Vlasenice i okolnih mjesta nakon pada Vlasenice izvlačili kroz šume prema slobodnoj teritoriji općine Kladanj.

Za logor Sušica, Omerović je tokom obilježavanja 33. godišnjice naveo da je za samo nekoliko mjeseci 1992. godine kroz logor prošlo više od 8.000 logoraša Vlasenice i okoline, a prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u logoru je ubijeno 1.617 ljudi.

Taj broj, prema njegovim riječima, nije konačan, jer su naknadna istraživanja Instituta za nestale osobe BiH i drugih agencija utvrdila kako je na području Han-Pijeska, tačnije lokacije Han Ploče – tzv. Jaruge, odvođeno i organizovano ubijeno oko 1.000 logoraša, upravo iz logora Sušica i okolnih mjesta.

Omerović je ukazao i na neriješen položaj logoraša koji su uspjeli preživjeti logore i zatočeničke objekte, odnosno da ne postoji zakon koji ih prepoznaje kao posebnu kategoriju civilnih žrtava rata, čime izostaje sustavna zaštita žrtava ratne torture.

Stadion u Bugojnu – šutnja i sudski procesi

Tokom oružanog sukoba Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a), 1993. godine formiran je logor Stadion NK Iskra u Bugojnu, u kojem je bilo  zatočeno više od 300 osoba hrvatske nacionalnosti.

Civili i pripadnici brigade „Eugen Kvaternik“  Bugojno koji su položili oružje jer im je garantirana sigurnost, bili su u prostoriji od oko 70 metara četvornih pod zazidanim betonskim stepenicama. Držani su u nehigijenskim uslovima, bez dovoljno hrane i medicinske pomoći, izvođeni su na radove gdje su im bili ugroženi životi, te su odvođeni da kopaju rovove i u živi štit, mučeni, udarani i izloženi nečovječnom postupanju.

Kako je utvrđeno presudama, zatočenici su izvođeni iz prostorije u hodnik stadiona, na tribine ili na travnati dio stadiona gdje su premlaćivani i udarani tupim predmetima po raznim dijelovima tijela, nanoseći im tjelesnu i duševnu bol. Prebacivani su i na druge lokacije, gdje su premlaćivani i mučeni, da bi nakon toga bivali ponovno vraćani u prostorije Stadiona.

Logor Stadion je zatvoren 19.marta/ožujka 1994. godine, kada su 294 zatočenika puštena ili razmijenjena, a 23 ili 26 se vode kao nestali.

Zbog zločina počinjenih  nad Hrvatima u logoru Stadion ali i u drugim zatočeničkim mjestima u Bugojnu, Sud Bosne i Hercegovine, osudio je Senada Dautovića, bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti i po funkciji istovremeno i član Ratnog Predsjedništva u Bugojnu na sedam godina zatvora, Nisveta Gasala, nekadašnjeg upravnika logora na Stadionu, na četiri godine zatvora i Musajba Kukavicu, komandira obezbjeđenja u tom logoru na tri godine zatvora.

Enes Handžić, bivši pomoćnik komandanta za bezbjednost 307. brigade ARBiH koji je nad vojnim policajcima imao efektivnu kontrolu, sporazumnim priznanjem krivice osuđen je na osam godina zatvora zbog učestvovanja u prisiljavanju zatočenika na prinude radove, gdje su im bili ugroženi životi i mnogi mučeni, a neki i ubijeni, te zbog toga što je propustio da poduzme nužne mjere i radnje da spriječi ubistva i mučenja zatvorenika od strane njemu podređenih vojnika, odnosno da ih kazni.

Zbog zločina nad Hrvatima u Bugojnu osuđen je i Alija Osmić, bivši vojni policajac 307. motorizovane brigade ARBiH na tri godine zatvora, te Osman Šego, također bivši vojni policajac 307. brigade ARBiH, koji je sporazumnim priznanjem krivice osuđen na pet godina zatvora.

Sud Bosne i Hercegovine je potvrdio optužnicu protiv Mehmeda Sadikovića, bivšeg upravnika logora stadion NK Iskra u periodu od jula/ srpnja do septembra/rujna 1993. godine jer je podstrekavao i pomagao u pripremanju, kao i činjenju krivičnih djela prema zatvorenicima i ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti ali je postupak obustavljen zbog smrti optuženog

Pred Sudom Bosne i Hercegovine u tijeku je suđenje protiv Dževada Mlaće, bivšeg predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, te Selme Cikotića, bivšeg zapovjednika Operativne grupe Zapad ARBiH.

Mlaćo je optužen da je naredio ubistva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, njih 23 do 26, na način da je napravljen spisak tzv. „ekstrema“ zarobljenika Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a), a potom odvođenje tih lica u prostorije BH banke, gdje su mučeni i premlaćivani, nakon čega su od strane pripadnika vojne policije odvođeni u posebne prostorije na lokalitet Rostovo, da bi potom bili likvidirani od pripadnika vojne policije. Cikotiću na teret se stavlja što je propustio da poduzme sve moguće mjere u granicama svojih ovlaštenja da spriječi učinjenje tih krivičnih djela ubistava i nečovječno postupanje.

Ove godine – 19. ožujka/marta obilježena je 32. godišnjica razmjene 294 logoraša hrvatske nacionalnosti iz logora Stadion u Bugojnu. Obilježavanje je počelo polaganjem ruža za odvedene logoraše. Prema podacima udruženja, još se traga za 15 nestalih.

Na obilježavanju godišnjice bio je i Miroslav Zelić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini.  Podsjetio je na razmjere stradanja u Bugojnu, navodeći da je kroz logore prošlo oko 2.500 Hrvata, njih 550 je prošlo kroz logor Stadion, a 194 logoraša su provela punih osam mjesta u tom logoru.

Na obilježavanju godišnjice zatvaranja logora Stadion bili su prisutni Goran Grlić Radman, ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, kao i Lidija Bradara, predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine. Poslali su poruke o važnosti kulture sjećanja, ali i dijaloga. Bradara je naglasila važnost kažnjavanja nalogodavaca ovog teškog zločina.

Mario Mostarac, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata Bugojno, na obilježavanju 32. godišnjice je kazao da bez dijaloga, mira i tolerancije nema suživota. „Oni koji su na današnji dan razmijenjeni poručuju da, uprkos svemu što su prošli, žele okrenuti se budućnosti, ali i da će ovaj datum uvijek pamtiti“, izjavio je Mostarac.

U Bugojnu ne postoji jedinstveno institucionalno obilježje i komemoracije se organiziraju na groblju Sultanovići.  Okupljeni na groblju Sultanoviću uputili su apel svima koji imaju informacije o posmrtnim ostacima 15 odvedenih logoraša da pomognu da se pronađu kako bi mogli dostojno biti sahranjeni.

U okviru istraživanja za ovaj tekst, kontaktirali smo udruženja logoraša kao i predstavnike lokalne zajednice u Bugojnu. Dio sagovornika nije želio govoriti zbog sudskog postupka koji je u tijeku, dok su neki naveli osjetljivost i strah od mogućih posljedica i narušavanja svakodnevnog suživota u gradu.

Profesor Josipović navodi da razumije te stavove iako sa stanovišta istraživača nisu najsretniji.

„Istraživači će sutra otići svojoj kući, daleko od mjesta stradanja, a ti ljudi ostaju i trebaju živjeti sa drugom zajednicom, onom iz koje dolaze počinitelji nedjela“, kazao je Josipović, naglašavajući da to sve govori da još nije došlo do punog pomirenja.

Heliodrom – sjećanje u sjeni podjela

U bivšoj kasarni JNA, nekoliko kilometara južno od Mostara, u septembru /rujnu 1993. godine osnovan je zatočenički centar HVO-a na Heliodromu. Prema presudama MKSJ-a, Heliodrom je osnovan po naređenju Brune Stojića i Valentina Ćorića. Na Heliodromu je bilo zatočeno više stotina Bošnjaka, među kojima žene starije dobi, kao i žene sa djecom, sa područja Mostara, ali i drugih gradova iz Hercegovine (Stolac, Čapljina, Ljubuški i tako dalje). Procjenjuje se da je zatvorenika istovremeno bilo zatočeno najviše 6.000.

Uslovi u kojima su boravili zatočenici, kao i prostor u kojem su bile žene, kako je navedeno u presudama, bili su nehumani, bez dovoljno hrane, pretrpani i puni prljavštine, a zatvorenici su odvođeni da obavljaju radove na različitim mjestima, uključujući i prve linije bojišnice, odnosno korišteni su kao živi štit. Tokom obavljanja radova mnogi zatvorenici su povrijeđeni ili su poginuli. Zatvorenici su bili izloženi i nasilju, a neki od njih su potpisali izjave da se odriču imovine u koristi HVO-a, nakon čega su prebačeni u Republiku Hrvatsku ili u druge zemlje ili su vraćeni u istočni Mostar.

Prema Tužilaštvu u Haagu, posljednje žene zatočene na Heliodromu puštene su 17. decembra 1993. godine, a znatan broj muškaraca Bošnjaka je ostao zatočen do aprila 1994. godine. Vlasti Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB), prema Tužilaštvu u Haagu, više puta su spriječili međunarodne posmatrače i humanitarne organizacije da dođu do potpunih informacija o zatočenim Bošnjacima na Heliodromu, kao i o uslovima u tom zatočeničkom centru.

Prema podacima Udruženja logoraša Mostar, najmanje 77 osoba je izgubilo život ili se vode kao nestali.

Za zločine na Heliodromu postoje mnogobrojna svjedočanstva i dokazi, koji su obuhvaćeni i presudom tako zvanoj „šestorci“ – Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću. Oni su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, a tokom izricanja drugostepene presude Praljak je popio otvor, nakon čega je preminuo.

Prlić je bivši predsjednik Vlade HZHB i predsjednik HVO-a, Stojić, načelnik Odjela obrane zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga HVO-a, Praljak je imao funkciju u Ministarstvu obrane Hrvatske i bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, Petković, načelnik Glavnog stožera HVO-a, a od kraja jula 1993. Zamjenik vrhovnog zapovjednika snaga HVO-a, Ćorić, načelnik Uprave vojne policije HVO-a a u novembru 1993. godine imenovan je za ministra unutrašnjih poslova HZHB, dok je Pušić bio zadužen za kontrolu u kriminalističko-istražnom odjeljenju Uprave vojne policije i predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba.

Presudom je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata u okviru kojeg su počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom, uključujući nezakonita zatočenja, mučenja, silovanja, progone, uništavanje imovine i korištenje zatočenika kao živi štit.

Unatoč sudski utvrđenim činjenicama, odnos prema tim presudama i dalje je predmet političkih sporova. Najviši dužnosnici Republike Hrvatske ne prihvaćaju u cijelosti presude niti odgovornost za počinjene zločine, dok jedina organizacija civilnog društva iz Hrvatske, Inicijativa mladih za ljudska prava uz nekolicinu aktivista, kontinuirano apelira na suočavanje s prošlošću i odgovornost političkog i vojnog vrha.

Heliodrom i danas ostaje osporavan u javnom i političkom diskursu, što se posebno ogleda u načinu obilježavanja ovog mjesta stradanja. Nekadašnji zatočenički centar danas je dio kompleksa Sveučilišta u Mostaru, zbog čega bivšim logorašima nije omogućen pristup prostoru gdje su bili zatočeni.

„Nedopuštanje ulaska u prostor bivšeg logora Heliodrom je poraz civilizacije u Mostaru, a to se dokazuje duži niz godina. Sveučilište, koje bi trebalo obrazovati i stvarati nove ljude, radi ono što nijedna obrazovna institucija ne bi trebala raditi, a to je sprječavanje logorašima da odaju počast svojim supatnicima“, kazao je Emir Hajdarević, predsjednik Udruženja logoraša Mostara na ovogodišnjoj komemoraciji zatvaranja logora Heliodrom. 

Ovogodišnje obilježavanje također je dodatno naglasilo podijeljenosti u pristupu ovom mjestu stradanja. Uz udruženja logoraša iz Bosne i Hercegovine, aktivista i nevladinih organizacija iz BiH, jedina organizacija iz Hrvatske koja je sudjelovala bila je Inicijativa mladih za ljudska prava, dok predstavnici institucija Republike Hrvatske nisu prisustvovali ni ove, kao ni prethodnih godina.

Između sjećanja, politike i šutnje

Analiza načina obilježavanja četiri mjesta stradanja obuhvaćena ovim istraživanjem ukazuje na izostanak jedinstvenog i institucionalno uređenog pristupa kulturi sjećanja. Više od tri desetljeća nakon rata, komemorativne prakse ostaju fragmentirane, oblikovane etnonacionalnim narativima, političkim interpretacijama, ali i šutnjom.

„Obilježavanje mjesta zločina, prije kaznenopravnog značaja, ima općeljudski značaj. To je čin humanosti. Osuda zločina i počast žrtvama čin je ljudskosti i korak prema pomirenju“, kazao je Josipović.

U  kontekstu kaznenog prava, naveo je da: „Osuda zločina na način obilježavanja mjesta stradanja žrtava podrška je pravnoj osudi zločina i zločinaca i doprinosi generalno preventivnom učinku presuda. Pokazuje poštivanje presuda i njihovo osnaživanje te upozorava da će počinitelji svih zločina biti suočeni s pravnom i moralnom osudom svojih nedjela.”

Josipović je kao predsjednik Republike Hrvatske posjetio brojna mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini, a za potrebe ovog istraživanja objasnio je da se žrtvama poklonio jer je to smatrao svojom ljudskom i političkom obavezom.

„Važno je da mjesta stradanja budu, i institucionalno obilježena i stavljena u politički i širi društveni kontekst. To, s jedne strane, govori o spremnosti države da se suoči s tamnim stranama povijesti, da uzdigne one koji su stradali za slobodu ili koji su bili nevine žrtve, a s druge, daje moralnu satisfakciju žrtvama, odnosno njihovim bližnjima. Posebno, takve su geste važne za pomirenje. Ali, za pomirenje treba i više od toga“, kazao je Josipović.

Prema njegovim riječima, uz potrebu da se počinitelji kazne, otkloni krivnja cijelih naroda, za pomirenje je neophodno da se odgovornost fokusira na počinitelje i nalogodavce, a i da se na političkoj i pravnoj razini stvore preduvjeti za inkluzivnost i miran građanski suživot.

„Katarza na licu mjesta“

Na nekim logorima i mjestima zatočenja, kultura sjećanje održava se prvenstveno zahvaljujući naporima udruženja logoraša i organizacija civilnog društva, dok na drugima preživjeli ni danas nemaju ni osnovno pravo na slobodan pristup mjestima stradanja. Takva neujednačenost dodatno produbljuje podjele i otežava razvoj zajedničkog okvira sjećanja.

Jedna od organizacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini – Centar za nenasilnu akciju, svake godine zajedno s bivšim ratnim veteranima, obilazi gotovo sva mjesta stradanja i odaje počast svim žrtvama, neovisno o njihovoj pripadnosti.

Amer Delić iz Centra za nenasilnu akciju naglašava da obilježavanje, posebno neobilježenih mjesta stradanja, predstavlja ključan korak u izgradnji održivog mira, jer se upravo na tim mjestima događa “katarza na licu mjesta”. Takve inicijative, kako ističe, najčešće nastaju kao odgovor na izostanak sistemskog djelovanja, ali istovremeno otvaraju prostor za dijalog, javno priznanje i suočavanje s prošlošću.

„Proces obilježavanja mjesta jest proces suočavanja, tada može doći do bazičnog stanja razumijevanja“, navodi Delić, dodajući da komemoracije imaju važnu ulogu ne samo u očuvanju sjećanja, već i u poticanju društvenih promjena.

Stoga, ovo istraživanje ne završava zaključkom jer proces suočavanja s prošlošću i dalje traje, i trajat će dok god svaka žrtva ne bude priznata, a svaki počinitelj ne bude odgovarao za zločine koje je počinio. Upravo zato pitanje mjesta stradanja ne može ostati na margini jer ono razotkriva izostanak institucionalne odgovornosti, onemogućuje politizaciju žrtava i duboke društvene podjele koje opstaju desetljećima nakon rata.

Bez jednakog pijeteta prema svim žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeru, bez uključive memorijalizacije i bez pronalaska svih nestalih, održivi mir ostaje tek deklarativan, lišen stvarnog sadržaja i uporišta u svakodnevnom životu ljudi i njihovih zajednica.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.