Prva žena s posvetom ulice u Goraždu: beogradska doktorica Dušanka čiji je život ostao u gradu na Drini

Odnio je desetine hiljada života, rastavio porodice, razorio gradove i ljudima ostavio rane koje se ni nakon više od trideset godina nisu zatvorile. U tom ratu bilo je zločinaca, ali i heroja, onih koji su, uprkos svemu, ostali ljudi.

Neki od njih su, iako u tom momentu manjina, ostali ljudska veličina i ostavili trag po kojem se danas pamte. Odluka jedne doktorice da želi ostati u gradu pod opsadom, ispreplela je sudbine ljudi iz Goražda, Beograda, Vojvodine, na načine koje niko od njih nije birao.

Dušanka Dušica Vujasić, Beograđanka koja je u najtežim ratnim godinama ostala uz stanovnike opkoljenog Goražda, dobila je ulicu u gradu u kojem je radila i poginula. Ploča s njenim imenom otkrivena je na godišnjicu njene pogibije, u prisustvu supruga Zvonka i sina Slobodana, koji su iz Hrvatske i Srbije došli u grad koji ni nakon više od trideset godina ne doživljavaju strano.

Rođena je 1957. godine u Beogradu. U Goražde je nekoliko godina prije rata stigla kao stomatološkinja, u tadašnji Dom zdravlja. Muž Zvonko, inžinjer, radio je u jednoj građevinskoj firmi, a u Goraždu im se rodio sin Slobodan. Na spomen ploči na ulazu u Kantonalnu bolnicu danas stoji njeno ime, među imenima zdravstvenih radnika koji su poginuli radeći svoj posao u ratu 1992. do 1995.

Imala je priliku da ode. Goražde je od 4. maja 1992. bilo pod opsadom, a ona je odlučila da ostane i radi u ratnoj bolnici. Sačuvan je ratni snimak sa datumom  25.juli 1992. na kojem objašnjava zašto.

„Ostaću sa njima, i bilo je prilike da sam mogla otići iz ovog grada, i sad imam mogućnosti za to, ali želim biti sa njima. Želela bih preživeti ovaj rat, da se vratim u Beograd, u Srbiju i da kažem tamo istinu. A da kažem istinu, želim reći istinu roditeljima“, rekla je tada Dušanka.

Na istom snimku govori i o imenu koje je nosila.

„I nije mi bitno ime, nacionalnost i žao mi je da se ja sad moram stideti svog imena. Mogu vam reći da mi je vrlo neprijatno kad me kolega sad oslovi imenom, jer čujem ga više nego ikad ranije. Para mi uši i vrlo je teško, ja se ne odričem svog naroda i narodnosti i vrlo je ružno ko se odrekne svog naroda. Ali sad u ovoj situaciji, ovoj sredini preživljavam sve što ovaj narod preživljava i delim to sa njima“, rekla je.

Kao stomatološkinja, asistirala je i u hirurškim zahvatima, u vrijeme kada su operacije i amputacije rađene bez anestetika. Sa njom je radio i Meho Ćano, vozač kola hitne pomoći, koji se pojavljuje u dokumentarnom filmu „Heroji bitke za ranjenike“ Aleksandra Reljića.

„Ja mislim da u tom momentu nije bilo bolje žene u Domu zdravlja, kao raje, kao drugarice. Eto, ona je išla zbog mene, šta sam joj ja, išla je u pratnji. Radili smo tada u početku neprekidno. Bilo nas je možda 35, komplet sa doktorima“, rekao je Ćano u tom filmu.

U istom filmu govori i Abduselam Sijerčić Pelam, komandant 31. Drinske udarne brigade Armije BiH.

„Ona je bila osoba oko koje je zračila jedna ljepota, jedna finoća. Za svakog je imala lijepu riječ i bila je nasmijana i vedra osoba. I u tim teškim vremenima, mislim da su njene kolege u bolnici shvatale koliko ona svojim primjerom i njima daje podršku“, rekao je Sijerčić.

Doktorica Vujasić poginula je 27. aprila 1993. u granatiranju goraždanske bolnice, zajedno sa kolegom, također stomatologom, dr. Hasanom Imamovićem. Bila je u šestom mjesecu trudnoće. Nije odmah preminula, ali ljekari nisu uspjeli spasiti ni nju ni dijete.

Pismo i roditelji u Beogradu

Njen sin Slobodan, kojeg porodica zove Boban, u vrijeme izbijanja rata imao je sedam i po godina. Dušankin otac Drago doživio je moždani udar uoči rata i porodica je otputovala u Beograd. Kada se vidjelo da će Drago preboljeti, Dušanka i Zvonko vratili su se u Goražde, a Slobodana ostavili kod njegovih baka i deke. U filmu „Heroji bitke za ranjenike“ Slobodan se sjeća tog trenutka.

„Mene tada kada su ostavili, ostavili su me možda na mesec dana, jer tada je bilo neće biti rata, ma kakav rat i niko nije sumnjao da će to da traje četiri godine“, ispričao je Slobodan.

Dušankin otac Drago Dimić u istom filmu priča šta mu je kćerka rekla uoči početka opsade, dok je telefonska linija još radila.

„Rekla je Ćako, tako me je zvala, razgovaraj sa mnom. Dok je telefon na otvorenoj liniji pričaj sa mnom, a kad se telefon zatvori, više se nećemo čuti i tako je i bilo“, ispričao je Drago.

Mjesec dana prije pogibije Dušanka je preko UNPROFOR-a poslala pismo roditeljima i sinu.

„Mama i tata te puno vole i budi srećan što nisi ovde. Ovde je grozno, teško. Tvoji drugovi koji su ostali u ulazu tegle kanistere sa vodom, smršali su, bledi su, ne rastu, ne idu u školu. Izdrži srećo mamina, valjda će ovo proći i da opet kao nekad budemo zajedno“, stoji u pismu.

Slobodan Vujasić je odrastao u Beogradu, a ljetne raspuste provodio je u Goraždu sve do 2001. godine, kada se njegov otac preselio u Rijeku. Susretao je ljude koji su mu pričali o majci. U filmu „Heroji bitke za ranjenike“ kaže da je pamti kao osobu jakog karaktera.

„Imala je jak karakter. Bila je tvrdoglava i prkosna. Uvek je bila sređena, lepo obučena, našminkana i išla je istim putem do posla, kao i pre rata, iako su ga svi zaobilazili, jer je bio opasan zbog snajperista“, prepričava Slobodan.

Sjeća se i susreta sa ženom u Goraždu koju je Dušanka tokom rata nagovorila da rodi dijete. Poručila mu je da, kad god pogleda svoju kćerku, pomisli na njegovu majku.

„I onda ti tako čuješ i pomisliš lepo je kada je neko iza tebe imao toliko uticaja na ljude. Neko za koga celo Goražde zna, neko koga svi toliko poštuju i onda ti je to podstrek u životu da kažeš: možda sam i ja takav“, kaže Slobodan.

Zanimljivo je da on sam odbija da o majčinom ostanku govori kao o žrtvi.

„Ne gledam na taj njen život kao žrtvu, vidim ga kao život čoveka koji je imao svoj integritet i koji je prevazilazio priču politike“, kaže on.

Ulica kao ljudski dug

Inicijativa za imenovanje ulice došla je od Dženisa Ćulova, predsjedavajućeg Gradskog vijeća Goražda, uz podršku svih vijećnika. Na otkrivanju ploče rekao je da to nije bio politički čin.

„U vremenu kada su se ljudi dijelili, kada su mnogi odlazili, kada je strah bio jači od nade, ona je ostala. Ne zato što je morala, nego zato što je vjerovala. Vjerovala je u svoj poziv, vjerovala je u ljude, vjerovala je u Goražde. Kao ljekar mogla je birati sigurnost, kao čovjek izabrala je odgovornost. I to je ono što ovu priču čini još većom od svake izgovorene riječi. Ostala je uz svoje pacijente kada je bilo najteže, radila je kada su uslovi bili gotovo nemogući, pomagala je kada je svaka pomoć život značila i na kraju dala je ono najviše što čovjek može dati“, rekao je Ćulov.

On je naglasio i da je Dušanka prva žena čije će ime nositi jedna ulica u Goraždu nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

„Zato ova ulica nije samo naziv, ona je podsjetnik da hrabrost nema naciju, da dobrota nema granicu i da su najveći ljudi često oni koji ne traže da budu zapamćeni. Kao inicijator ove odluke mogu reći da ovo nije bio politički čin, ovo je bio ljudski dug. Dug prema ženi koja je izabrala da bude dio ovog grada onda kada je bilo najteže i koja je time zauvijek postala dio njegove historije“, rekao je Ćulov.

Istakao je da priču o doktorici Dušanki treba pričati novim generacijama, kao primjer humanosti i ljudskosti, da pamte i razumiju svoju historiju i ljude koji su je ispisali.

Slobodan Vujasić na otkrivanju ploče nije krio da su osjećaji pomiješani.

„Hvala vam na ovako jednoj časti, ja sam jako ponosan što je moja majka dobila ulicu. Voleo bih da nije dobila ulicu, zato što onda ona ne bi morala da bude primer apsurdnosti ovog rata“, rekao je Slobodan.

Dodao je i da mu je drago što je prekinut trend da ulice nose samo muška imena, ali i da zbog toga što je njegova majka godinama bila predmet rasprava ima pomiješan osjećaj.

„Meni je drago zbog moje dece, jer oni nisu nikada upoznali svoju baku. Ja nemam previše sećanja, zato što sam ja bio mali kada je ona stradala. A koji je osjećaj, ceo moj život od kako je ona stradala, ja sam imao da kažem neka dešavanje na tu temu Dušica, Srpkinja, Bosna, rat, heroj, jeste, nije, komentari, konstantno se tu nešto dešavalo na tu temu i na kraju kada sam čuo da će da dobije ulicu, to je bilo jedno pomešano osećanje, osećanje na nivou jako lepa stvar, a s druge strane opet pokretanje nekih tema, ali teme su tu i ne trebaju da se zaborave. Ona je, na neki način, nosilac te teme koja je po mojoj mišljenju zasnovana na apsurdnosti rata zato što, na kraju to je bila da kažem jedna igra velikih moćnika, političara, gde je ispaštao narod koji ima svoje dnevne probleme i taj narod je na kraju i stradao i ona je na neki način možda simbol toga, tako da i ja sam ponosan na nju.“

Na pitanje kako se osjeća kada dođe u Goražde, odgovorio je jednostavno.

„Kad dođem ovde (u Goražde) kao da sam se vratio kući“, rekao je.

Njen suprug Zvonko zahvalio je gradu Goraždu i građanima, te se prisjetio života prije rata.

„Bilo je svega u ratovima, mnogi su hrabri ginuli, mnogi su spasavali druge. Mislim da je to jedan isti čin u tom smislu i to je nešto što je pozitivno, što daje tu moralnu podršku ljudima da ima po meni bar, da kažemo i Dušicin taj čin u prilogu toga nije svako isti, ali ona je tu se pokazala onako kako je mislila, kako je želela i imala je prijatelja ovdje. Goražde k’o Goražde i nama budi uspomenu, živjelo se i sa ljudima i tako dalje. To je jednostavno epizoda koja je iza nas, ali budućnost je opet tu i normalno da Goražde ima tu svetlu tradiciju otvorenog grada koja će se nastaviti i to je meni posebno drago. I ja sam ovdje bio u svom onom periodu predratnom i svima je bilo fino, bar se meni čini“, rekao je Zvonko.

O supruzi je rekao da je bila odlučna i otvorena.

„Ona jeste bila odlučna, hrabra. Ono što misli ona će i reći, neće dolaziti u situaciju da jedno priča, drugo misli. Ona je bila realna i jednostavno ta želja se pokazala, koliko ona u suštini voli ljude. Mislim da puno toga se može reći sve što je, kakva je po karakteru, to je i od roditelja primila. Tako da mislim da jednostavno puno može da bude primer za roditelje“, opisao je Zvonko.

Prisjetio se i zajedničkog života, rada i dolaska u Goražde prije rata.

„I sve mi smo imali u životu, puno sklada, života, normale. Došli smo iz Beograda, velikog grada, u mali grad, ali nama to nije predstavljalo nikakvu smetnju i mogli smo da živimo svoj život i ona pogotovo u Domu zdravlja i tamo je imala puno prijatelja. Bila je veličina u tom smislu, nije to da je sad nešto pretenciozno, nego jednostavno to je tako i ono svoje umeće ona je znala da prikaže, da se pokaže i na poslu i prijateljima“, rekao je Zvonko.

Film koji je čekao deset godina

Priču o doktorici zabilježio je i reditelj Aleksandar Reljić, koji je o njoj prvi put snimao u okviru projekta „Živjeti zajedno“, serijala o ljudima koji su se opirali nacionalističkoj histeriji, kada je predstavio dokumentarni film „Heroji bitke za ranjenike“.

Njegov novi film „Doktorica“, premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, u programu „Suočavanje s prošlošću“.

„Film „Doktorica“ je zapravo svojevrsni ‘director’s cut’, kako bi se to nazvalo. Jedna intervencija koju sam htio da napravim još unazad sigurno desetak godina, jer kada sam snimao prvi film o Goraždu i o doktorici Vujasić, između ostalog kao jedne od aktera filma, to je tada bio jedan televizijski format koji je bio onako malo suhoparniji, informativniji. Ima on svoju vrijednost i sve je to u redu, međutim, radeći na tom filmu, ja sam shvatio da je zapravo priča o doktorici jedna posebna priča i da ona zaista zavređuje jednu moju drugačiju pažnju“, rekao je Reljić.

Povod da se vrati materijalu bila je odluka Goraždana da jednu ulicu u gradu nazovu po njoj.

„To je bio neki okidač za mene da se vratim tom materijalu i da zapravo napravim jedan novi film i da ispričam ono što sam ja osjećao prema njenom liku i djelu. U suštini, daje jednu mnogo jasniju sliku i njenog karaktera i njene žrtve, barem je to ono što je bila moja želja da uradim“, kaže Reljić.

Reakcije publike u Sarajevu, kaže, bile su snažne, a Reljić se nada da će film obići cijelu regiju, a posebno se raduje projekciji u Goraždu.

„Bilo je jako puno suza, bilo je jednog pravog razumijevanja suštine onoga što je taj film. A taj film pre svega govori o čovjeku i o humanisti kao jednoj univerzalnoj vrijednosti gdje se brišu sve granice različitosti među ljudima i gdje se postavlja samo jedna isključiva granica među ljudima, a to je da li su dobri ili loši. Ovo je primer jedne vrhunske dobrote, jedne etičke vertikale koja je prikazana kao lik doktorice Dušice Vujasić“, pojašnjava Reljić.

Reljić kaže da ga je tema rata i raspada Jugoslavije zaokupljala još od tinejdžerskih dana. Bio je, kaže, potpuno prikovan za tu temu i pokušavao da u svom okruženju pronađe istomišljenike i potvrdu njegovih ličnih uvjerenja u odnosu na rat i raspad Jugoslavije.

„Posebno kada je počeo i rat u Bosni, to je bila jedna za mene vrlo, vrlo bolna situacija. Ja u to vrijeme nekako nisam mogao da se bavim ničim osim da pratim šta se dešava i da se nekako sa neke, da kažem, distance i daljine poistovjećujem sa onim što se vama dešavalo i što se dešavalo ljudima koji su živjeli u tom ratu i pod granatama i pod opsadom i za mene je ta neka situacija, gdje su se ljudi u bilo kom smislu opirali toj nacionalističkoj histeriji, bila nekako kao slamka utopljeniku“, prisjeća se Reljić.

Tako je i saznao o doktorici Dušanki i Peru Daciću, koji su “heroji” njegovog prvog filma o Goraždu. Za Reljića oni su fascinantni likovi o kojima je morao nešto snimiti kako bi ta priča bila vidljivija.

„Ja sam išao tragom jedne priče, ta priča se ispostavila potpuno suprotna od onoga što su bila dotadašnja uvjerenja, ali sam nekako smatrao da ću pravi trag te priče pronaći u Goraždu, a ne na mjestu gdje se to navodno dešavalo. Tako da sam, kada sam stigao u Goražde, shvatio da sam udario u mrtav ugao, ali sam na licu mjesta onda čuo za naša dva lika i tad sam zapravo snimio film “Heroji bitke za ranjenike”, u kontekstu Goražda kao grada heroja i u kontekstu njih koji su sve učinili da spašavaju ranjenike tada, a nekako opet referišući se i na bitku za ranjenike odnosno bitku na Neretvi“, ispričao je Reljić.

U planu je projekcija filma “Doktorica” i u Goraždu, tamo gdje je, kako kaže Reljić, on najpotrebniji, kako bi sa Goraždanima još jednom razgovarao o Dušanki i njenoj žrtvi. Za srbijansku premijeru Reljić će morati sačekati neko vrijeme, iako je ideja bila da se prikaže na festivalu “Slobodna zona”.

„Vidjet ćemo šta će biti i sa festivalom i generalno sa festivalima u Srbiji jer je sad jedna situacija ovdje kakva se ne pamti, a to je da je kultura potpuno desetkovana i da su u svakom smislu svi događaji i manifestacije što otkazani, što pomjereni, što bez ikakvih budžeta i ostalo, mislim to je sada jedna druga dimenzija cijele te priče. Ali sam siguran da će nekako i prijem publike u Srbiji biti pozitivan u svakom smislu“, rekao je Reljić.

Film će, prema Reljićevim riječima, proći festivalsku distribuciju da bi njegova vidljivost bila malo veća i značajnija, a potom slijedi distribucija i televizijskim kućama.

Oči i osmijeh dobrote

Dušanku je pamtila i Azra Herenda, koja je s njom bila prijateljica još prije rata. Upoznale su se u Goraždu, a Azra je tada radila u robnoj kući. Dušanka je, kaže, dolazila onamo, a prijateljstvo se razvilo brzo.

„Kako je bila jako ljubazna i onako, žena sa stilom, sa razgovorom, mi smo se vrlo brzo sprijateljili. Tako da sam ja znala vrlo često otići kod njih u ordinaciju na kafu da razgovaramo.  Bilo je to takvo druženje i dugo vremena i kad se je Boban rodio“, prisjetila se Azra.

Prisjeća se i jednog događaja iz 1989. godine, kada je pred Novu godinu slomila zub, a Dušanka joj ga je popravila.

„Kaže ona, ako će ti Asim Uhota, koji mi je bio rođak, doći u subotu da radi, ja ću ti napraviti. Zaista ona je to odradila, jer Nova godina se čekala u hotelu Drina sutradan u nedelju. Ona je to uradila kako je samo znala i umjela. Bila je tako divna, blage ruke, divne duše“, rekla je Azra.

Prijateljstvo je trajalo, družile su se i kada Azri više nije trebala njena pomoć kao stomatološkinje.

„Mi smo se jako tako dugo družile i pile kafu i izlazile i razgovarale o svemu i svačemu. Bila je predivna osoba. Žao mi je što nije dočekala život još kakav je željela i kakav je mislila. Jednostavno, ja kad vidim njen lik, ona oživi u meni, tako je bila blaga i divna osoba“, opisuje Azra.

O čemu su razgovarale, Azra pamti kao nešto sasvim obično. Njihova djeca su tada bila mala, a Dušanka je imala samo sina Slobodana.

„To su bili ženski razgovori, uglavnom, ništa posebno. Moda. Politike tada nije bilo. Bilo je uvijek druženje. Gdje će se putovati, kuda će se hodati, gdje će se izlaziti. To su bili uglavnom ti razgovori u to doba. Ljepše teme iz ljepšeg vremena, vremena koje se više nikada neće ponoviti“, rekla je Azra.

Na pitanje jesu li se tri godine prije rata već osjećale razlike među ljudima i slutio rat, odgovara da nikada nije bilo govora o tome.

„Ma nikad se to nije pominjalo. Nikad niko nije rekao ‘bit će rat’. Nisi ti to mogao osjetiti. Barem mi nismo, zato što nismo željeli, što nismo pravili razlike između ljudi, samo su bili ljudi koji su bili dobri ili koji su bili loši“, rekla je Azra.

Rat ih je razdvojio. Azra je iz Goražda otišla 16. aprila 1992, na svoj rođendan, mislivši da odlazi nakratko.

„Nažalost, ja nisam bila u Goraždu, ja sam izašla već 16. aprila iz Goražda, slučajno, na 15 dana, i ostala 6 godina u izbjeglištvu. Tako je bilo, takav put je bio trnovit, a to je već za romana“, rekla je Azra.

Dušanku pamti po osmijehu i očima, po toplini koja se osjetila čim bi progovorila.

„Pa oči i osmijeh, osmijeh je takav imala i oči. I kada je ona, kada je riječ progovorila iz nje je med išao, jednostavno, takva je bila. Nije joj džaba ni ime Dušica“, rekla je Azra, poredeći je s ljepotom i elegancijom lika Silvane Armenulić u filmu “Toma”, koju igra glumica Tamara Dragičević.

Sa Dušankinom porodicom i danas je u kontaktu, iako ne često. Ostali su joj unuci, koje Dušanka nije dočekala, a Azra vjeruje da će znati ko im je bila baka.

„Nažalost, ostale su, ali pamtiće, valjda će im pričati. Sjećaće se, imaju o kome da se sjećaju i o kome da se priča. To su samo fine i pozitivne priče“, zaključila je Azra.

Ostati tamo gdje je radila

Dušankini roditelji, Drago i Ljubica Dimić, više nisu živi. Njihove urne su u Goraždu, pored kćerke. U filmu „Heroji bitke za ranjenike“ Drago je govorio o tome zašto nije prenio njene kosti u Srbiju.

„Gde je Dušica radila, gde je poginula, gde je sahranjena, tu neka joj se kosti odmaraju. U Goraždu je niko neće dirati, na onom mestu gde leži“, rekao je Drago.

Ljubica je tada govorila o ljudima među kojima joj počiva kćerka.

„Kad meni neko ovde kaže kako ste mogli dozvoliti da Dušica ostane tamo među njima? A, ko njima? To su divni ljudi i ja kad odem tamo, ja sam toliko prihvaćena, kao da sam skroz živela sa njima“, rekla je Ljubica.

Danas Dušanka Vujasić u Goraždu ostaje na nekoliko mjesta. Njen grob je na gradskom groblju, a pored njega su položene urne njenih roditelja, koji su odlučili da ostanu uz kćerku i mjesto gdje je radila. Njeno ime stoji na ploči na ulazu u bolnicu u kojoj je poginula, a od sada i kao jedna od goraždanskih ulica. Suprug, sin i Dušankine unuke u Goražde i dalje dolaze kao u grad u kojem su uvijek dobrodošli, a Slobodan kaže da se tamo osjeća kao da se vratio kući. Njena priča živi i u sjećanju Goraždana koji su je poznavali, dok filmovi o njoj tek treba da stignu do novih generacija, da uče o ratu i da pamte ljude koji su izabrali ostati i spašavati živote.