Isključenost iz obrazovnog sistema za najranjivije kategorije društva u BiH (Dio II): Mahmutova priča

Foto: Kyo Azuma

Nije mi trebala pomoć, trebalo mi je razumijevanje.

Riječ urednika: Nedavno su objavljene fotografije koje pokazuju strahovite prizore života u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, nakon što su vladajuće stranke odbile da se suoče sa ovim problemima. Ova objava je pokrenula niz protesta širom države. Balkan Diskurs je uradio serijal tekstova koji prezentuju izazove sa koja se suočavaju djeca sa posebnim potrebama i njihove porodice. Ovo su njihove priče. Prvi članak možete pročitati ovdje.


Mahmut je devetogodišnji dječak s autizmom. Njegova majka Samija je primjetila da ima problema kad mu je bilo samo godinu i po. Do tada se razvijao kao i svako tipično dijete. Dijagnozu autizma je dobio tek sa četiri godine, i to nakon posjete specijalisti u Beogradu, na inicijativu njegove majke. Dvije godine prije postavljanja dijagnoze, problemi i prekidi u komunikaciji između Samije i medicinskog osoblja doveli su do pogoršanja Mahmutovog stanja.

Nakon Mahmutovog rođenja, Samija nije bila u mogućnosti da se zaposli, što je ovu mladu ženu lišilo finansijske nezavisnosti, društvenog života i osjećaja svrhe van njene uloge kao skrbnika o sinu. Briga o sinu je za Samiju postalo iscrpljujuće zanimanje od dvadeset četiri sata dnevno za koje nije dobijala nikakvu podršku. Na kraju se morala pomiriti sa realnošću „Nikada neću raditi, niti imati penzijuˮ, kaže uz teški uzdah. Od nestručnih njegovatelja i medicinskog osoblja do problema u državnim ustanovama, nedostatak podrške postao je ponavljajuća prepreka u njenom životu i brizi o sinu.

Samija nema drugog izbora nego da nastavi svoju bitku sa neadekvatnim i nefunkcionalnim vladinim, medicinskim i obrazovnim sistemima. Kada bi to mogla priuštiti, kaže da bi rado promjenila mjesto života. Međutim, zarobljena je u društvu u kojem država vrlo malo, ili nimalo, pomaže porodicama sa djecom sa autizmom i gdje mali broj ljudi ima primanja koja mogu pokriti troškove privatne pomoći.

Rane godine Mahmutovog života okupirale su redovne i nagle promjene, prelazeći iz jednog vrtića u drugi u potrazi za adekvatnim obrazovnim okruženjem. Bio je izolovan od druge djece i od svojih nastavnika – a u jednom su ga vrtiću učitelji čak uspjeli izgubiti. Ostala djeca su ga zadirkivala i, bez ikakvog realnog izlaza, svoje frustracije je morao iskaljivati na sebi. Uprkos brojnim izazovima, Mahmut je često postizao najbolje moguće ocjene koju god školu je pohađao. Srećom, nakon dvije godine potrage, sada je u školi koja prepoznaje njegov autizam i koja mu može pružiti podršku potrebnu za zdrav razvoj.

Slično kao i Samijina potraga za Mahmutovom dijagnozom, poboljšanje njegovog stanja nastalo je čisto kao rezultat njezine upornosti i odlučnosti. Otišla je direktno ministru obrazovanja koji je Mahmuta potom uputio u njegovu trenutnu školu. Samija vjeruje da je to najbolja opcija do sada, ne samo zato što su školski objekti znatno bolji od onih koje je ranije pohađao, nego zato što Mahmut sada ima učitelja koji ga razumije i koji radi u skladu sa njegovim potrebama.

Samija objašnjava da je najteži aspekt njenog i Mahmutovog puta bila reakcija društva na njegov autizam: „Glavna stvar koja mi je bila potrebna je bilo razumijevanje ljudiˮ. Ovo zaista ima smisla jer zajedničko razumijevanje i empatija za djecu sa posebnim potrebama su preduslov za stvaranje funkcionalnog sistema podrške. Socijalna stigmatizacija ogleda se u izolaciji koju osobe poput Mahmuta doživljavaju od same države što potkopava bilo kakav stvarni napredak na ovom polju. Samiju redovno osuđuju ljudi koji misle da je Mahmutovo ponašanje posljedica lošeg roditeljstva. Shodno tome, ona se ponosi elementima izgleda svog sina koje može kontrolisati, te čini sve napore da osigura da je on prikladno obučen u najbolju odjeću. Posebnu pohvalu ima za Colibri, udruženje koje su osnovali roditelji djece s posebnim potrebama, jer su oni naizgled jedini ljudi koji pokazuju stvarno razumijevanje uslova u kojima djeca poput njenog sina odrastaju.

Photo izvor: Udruženje Colibri

Međutim, i pored postojanja grupa kao Colibri, Samija zna da će se ipak morati pretežno oslanjati na sebe i podršku svoje porodice kako bi prevazišla izazove koji je još čekaju. Ostavljena da se brine sama za sebe, nekako uvijek uspijeva pronaći način da svom djetetu osigura najbolji mogući odgoj, ali to ima svoju cijenu: mjesecima zna ne izaći na kafu sa poznanicima, a u kinu nije bila tri godine. Iako ponekad smatra da Mahmutu dozvoljava gledanje i više crtanih filmova nego što je to potrebno, barem zna da je on na sigurnom dok to radi.

Nije iznenađujuće što je Samijin najveći strah ono što je tek čeka. Ona je prožeta neizvjesnošću o tome kako će društvo i država reagovati na Mahmuta u odraslom dobu. To se razvilo u paranoju koja djeluje negativno na njen vlastiti život. Šta će mu se dogoditi ako se sistem ne poboljša i ako nje više ne bude da se bori za njega i da ga štiti?

Samijin strah od odvajanja od Mahmuta je, u stvari, logičan odgovor na oštru stvarnost u kojoj se našla – budući da „država ništa ne radiˮ, za sve je odgovorna ona sama. Kako razgovor privodimo kraju, postalo je jasno da se njeni strahovi mogu ublažiti samo ako društveno prepoznavanje i razumijevanje autizma postanu svakodnevnica.

Photo izvor: Udruženje Colibri

**Zabilješka: Imena su promjenjena kako bi se zaštitila privatnost osoba.

Dio I – Isključenost iz obrazovnog sistema za najranjivije kategorije društva u BiH: Uvod


Posjetite sljedeće linkove kako bi naučili više o radu EDUS-a i Colibria:

http://edusbih.org/en/

https://www.facebook.com/CentarColibri/

Amer trenutno studira psihologiju kriminalnog pravosuđa na Clark Univerzitetu u Massachusettu. Njegovi interesi su fokusirani na društvene i kliničko-psihološke fenomene u postkonfliktnom kontekstu. Posebno ga interesuju koncepti vezani za integrisanu traumu, međugrupni konflikt i rekonstrukciju kolektivne traume kroz usmeno svjedočenje. Imao je želju da se vrati u BiH sve od kada je posjetio Banja Luku, rodni grad svojih roditelja. To ga je inspirisalo da pokuša razviti razumjevanje o društvenom i političkom stanju u Bosni i Hercegovini. Nakon što završi svoje studije, Amer planira da magistrira međunarodni razvoj i društvene promjene.

Christoffer je diplomirao na Aarhus univerzitetu u Danskoj na odsjeku Studije Balkana, s fokusom na međunarodne komunikacije. Njegovi trenutni akademski interesi uključuju istraživanje nacionalizma, migracija i procesa izgradnje mira

Patrick je diplomirao Ruski jezik i političke nauke a trenutno je na magistarskom studiju iz političkih nauka i sigurnosti sa akcentom na centralnu i istočnu Evropu. Njegova akademska zanimanja su demokratske tranzicije u postkomunističkom svijetu. Patrick je također radio i kao politički konsultant u Londonu.

Vezani članci

Ahu Serter: Ulaganje u žene, ulaganje u budućnost
Žene su najveći neiskorišteni resurs u svijetu. U Turskoj, manje od devet posto poduzetnika su žene. Jedina turska investiciona platforma koja je fokusirana na žene ‘’Arya’’ želi da ovo promijeni. Balkan Diskurs je razgovarao sa AhuSerter, osnivačicom ženske investicione platform „Arya’’, o njenom radu i planovima za budućnost.
Lokalni mediji u BiH: finansijska ovisnost i politički uticaj
Uloga lokalnih medija za svaku zajednicu je od izuzetnog značaja. Oni bi morali biti spona između lokalne zajednice i javnosti i djelovati kao sredstvo komunikacije između opština ili kantona i građana.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu