Isključenost iz obrazovnog sistema za najranjivije kategorije društva u BiH: Uvod

Foto: Mwesigwa Joel

Riječ urednika: Sabina Čudić, članica opozicione stranke ,,Naša stranka” je nedavno objavila fotografije koje pokazuju strahovite prizore života u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, nakon što su vladajuće stranke odbile da se suoče sa ovim problemima. Njena objava je pokrenula niz protesta širom države.

Balkan Diskurs je uradio serijal tekstova koji prezentuju izazove sa koja se suočavaju djeca sa posebnim potrebama i njihove porodice, u zajednicama u kojima se ranjivim kategorijama ne pruža ni osnovna pomoć. Niti jedna od majki sa kojima je Balkan Diskurs razgovarao ne bi bila iznenađena ovom nedavnom objavom, jer je nebriga društva prema nedaćama njihove djece njihova svakodnevica.


Poslije sukoba, društva su suočena sa izazovom obnove obrazovnih sistema pod okriljem novih političkih krajolika. Suočeni sa slabim upravljačkim strukturama, civilnim društvom u neredu i nedostatkom pouzdanih izvora finansiranja, nastavnici u postkonfliktnim društvima imaju veliki hendikep po tom pitanju. Djeca su najčešća grupacija kojoj ovi slomljeni obrazovni sistemi štete, posebno djeca sa fizičkim, mentalnim ili emocionalnim nedostacima.

Često bez državne podrške, roditelji i skrbnici su primorani da pronađu vlastita rješenja za izazove koji se javljaju kao rezultat ovih slomljenih sistema. U svjetlu nedavnih navoda o zlostavljanju djece sa invaliditetom od strane državnih institucija, Balkan Diskurs je spremio serijal publikacija koje donose priče ljudi koji su morali pronaći vlastita rješenja u borbi za inkulzivno obrazovanje u BiH. Želimo da pružimo priliku ovim pojedincima da ispričaju svoje priče i da naglasimo razloge zbog kojih određene kategorije djece u BiH bivaju isključene iz obrazovnog sistema. Fokusiranjem na posljedice strukturalnih problema u obrazovnom sistemu nastojimo pružiti uvid u potencijalne korake koji bi mogli poboljšali život ranjivih grupacija našeg društva.

Bosna i Hercegovina (BiH) je pravi primjer kada govorimo o izazovima u obrazovanju sa kojima se suočavaju postkonfliktna društva. Dejtonski sporazum, koji je uspio okončati rat devedesetih se koristi kao ustavni dokument za upravljanje modernom BiH. Dokument trenutno služi za održavanje podjela, političkih i teritorijalnih, između tri primarne etničke grupe u zemlji – Hrvata, Srba i Bošnjaka.

U pogledu na obrazovni sistem u BiH, ove etničke podjele se manifestuju kroz „dvije škole pod jednim krovomˮ. Tokom jednog školskog dana, učenici su podjeljeni u odvojene učionice kako bi učili po nastavnom planu i programu koji odgovara njihovom etničkom identitetu. Odvojena nastava uključuje časove istorije, religije i jezika (s tim da gotovo svi nepristrasni lingvisti jezike u BiH smatraju jedinim te istim jezikom, a razlikuju ih samo naglasci i regionalni dijalekti). Pored ovoga, svaki entitet, kanton, te Brčko Distrikt imaju različite zakone i vlastite budžete, što rezultira neravnomjernom sprovedbom obrazovnih politika i nastavnog plana i programa.

Svi smo svjesni činjenice da ono što djeca uče u školama se kasnije prenosi na samo društvo. U BiH, način na koji je obrazovni sistem uspostavljen održava etničke podjele i performativni nacionalizam prije nego što školska godine uopšte započne. Sistem povezuje identitet i prostor i društvo posmatra kroz prepoznatljive kolektivne jedinice koje moraju biti odvojene. Pojedinac je potreban samo do mjere u kojoj se uklapa u jedan od kolektivnih okvira. Tamo gdje postoje „dvije škole pod jednim krovomˮ, oni koji se ne uklapaju ni u jedan od etničkih kolektiva su automatski i isključeni iz sistema.

Rasprostranjena društvena isključenost djece školskog uzrasta u BiH nadilazi čak i etničke podjele. Ovo je često slučaj sa djecom sa posebnim potrebama, djecom koja dolaze iz problematičnih porodica i onom koja su pripadnici manjinskih grupa. Na sve ovo moramo dodati i problem slabih političkih struktura, koje nemaju mehanizme kojima bi olakšali uključivanje ove djece u obrazovni sistem.[1]

Društvena stigma prati svaki zdravstveni problem koji nije direktno vidljiv. Raširena i kolektivna percepcija ,,problematične djeceˮ utiče na one kojima je dijagnosticirana posebna potreba, kao i na one koji potiču iz problematičnih porodica. Nedavni primjer uključuje taksistu koji je iz svog vozila izbacio dijete sa autizmom jer nije razumio njegovo stanje i, prema tome, neprikladno reagovao.[2] Ta djeca, koja zbog naizgled beskrajnog broja razloga izgube pravo na obrazovanje, prave su žrtve razbijenog postkonfliktnog obrazovnog sistema.

Djeca sa bilo kojom vrstom invaliditeta imaju poteškoće sa upisom i ponovnim primanjem u škole. Edukacija za sve (EDUS BiH), neprofitna organizacija za unapređenje obrazovanja djece, ističe da se ne vodi evidencija o broju djece sa invaliditetom koja ne pohađaju školu. Formirana je kantonalna međuagencijska grupa koja je trebala analizirati ovaj problem, ,,ali se nikada nije sastalaˮ. EDUS procjenjuje da je Bosni i Hercegovini potrebno oko 2,7 miliona KM za pravilno sprovođenje „strategije za uključivanjeˮ, ali je vlada izdvojila samo 600 hiljada KM.

Postoji, međutim, nekoliko uspješnih slučajeva u kojima su djeca ponovo primljena u školu nakon što su doživjela diskriminaciju. Slavko Mršević, sada 20-godišnjak iz grada Rudo u Republici Srpskoj je 2015. godine upisao srednju školu, ali mu je dijagnoza blagog oblika autizma otežala studije. Slavko je izbačen iz škole bez ikakvog objašnjenja, što ga je spriječilo da zajedno sa svojim vršnjacima završi srednju školu. Prema riječima njegovog oca Nenada Mrševića, Slavka su izbacili jer mu je dijagnoza otežala ispunjavanje školskih obaveza. Nakon tri godine pravnih svađa između škole i porodice Mršević, koje je podržao zakonski zastupnik Bojan Bajić, organizacija za ljudska prava Human Rights Watch je poslala otvoreno pismo Nataliji Trivić, ministrici prosvjete i kulture Republike Srpske. U pismu je skrenuta pažnja na nepoštovanje Konvencije o pravima djeteta ratificirane u BiH 1993. godine koja garantuje prava djece na obrazovanje bez diskriminacije. Dan nakon što je pismo poslano, 12. aprila 2019. godine, nakon tri godine pravnih svađa, objavljeno je da se Slavko konačno može vratiti u školu.


[1] https://www.unicef.org/media_5356.html

[2] https://www.klix.ba/vijesti/bih/sarajevo-taxi-ce-kazniti-vozaca-koji-je-iz-vozila-izbacio-autisticno-dijete/190602002

Christoffer Kjeldsen

Christoffer je diplomirao na Aarhus univerzitetu u Danskoj na odsjeku Studije Balkana, s fokusom na međunarodne komunikacije. Njegovi trenutni akademski interesi uključuju istraživanje nacionalizma, migracija i procesa izgradnje mira

Vezani članci

Borba za ravnopravnost: žene i biznis u BiH
Da u današnjem svijetu nije lako biti žena, nije nepoznata stvar. No, sve veće razlike u tretiranju žena i muškaraca vidno utječu na statistiku koja govori o zaposlenosti žena u BiH.
Ožiljci tranzicije: Prilike za Koegzistenciju
„Od kraja rata prošlo je 19 godina i država se još uvijek traži, kao i čovjek, u tom periodu. Još uvijek boluje od nekih dječijih bolesti pa je važnija nacionalno-religijska pripadnost, od ekonomskih i socijalnih reformi. Tuzla, kao primjer multikulturalnosti, nema problema sa pripadnošću, ali to postavlja pitanje više. Zašto i pored takve beneficije ne napredujemo na polju egzistencijalnih pitanja?”

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu