Tamo, iza stambenih blokova koji su nekoć zaklanjali inauguralnu iteraciju Festivala 1994. godine od snajperista Vojske Republike Srpske, smjestili smo se za posebnu pretprojekciju još uvijek nedovršenog dokumentarca Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu.
Noć prije sjajnog, Zlatnom palmom nagrađenog filma Trokut tuge Rubena Östlunda koji je otvorio 28. Sarajevo Film Festival (SFF), činilo se kao da se pola Sarajeva (uključujući i mene) okupilo u Ljetnom kinu Coca-Cola. Tamo, iza stambenih blokova koji su nekoć zaklanjali inauguralnu iteraciju Festivala 1994. godine od snajperista Vojske Republike Srpske, smjestili smo se za posebnu pretprojekciju još uvijek nedovršenog dokumentarca Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu.
“Blum” – film najtalentovanije savremene bosanskohercegovačke producentkinje o istaknutom sarajevskom biznismenu i gradonačelniku iz doba Jugoslavije. Publika je bila spremna za susret s dva bosanska velikana – onakvu vrstu trenutnog, uhvaćenog između prošlosti i sadašnjosti susreta kakvog samo kino omogućava.
I na mnoge je načine Blum uspio ispuniti očekivanja publike. Žbanić najveći dio dokumentarca posvećuje internom radu inženjerske tvrtke Emerika Bluma, Energoinvest. Uprkos operisanju s najvećim jugoslavenskim izvoznim poduzećem – poslovnim behemotom s 42.000 zaposlenika i međunarodnom klijentelom – Blum uspijeva dovesti Energoinvest u male, obiteljske vinjete.
Energoinvest je prestao biti puki posao za svoje zaposlenike. Jugoslavenske gospodarske strukture i Blumova vlastita inicijativa osigurali su da čak i radnici Energoinvesta žive u stanovima i odmaraju u tajmšer apartmanima u vlasništvu Energoinvesta na dalmatinskoj obali i takmiče se na godišnjim sportskim takmičenjima u organizaciji firme. U nedavnim intervjuima isprepletenim arhivskim snimkama, Blum se pojavljuje kao očinska figura – nekima tiranin, ali svi ga vole.
Međutim, Žbanićevi intervjui s Georgeom Shawom iz McKinsey & Co. i bivšim članovima Socijalističke partije otkrivaju da je Blum više od jednog čovjeka ili jedne firme. Američki kapitalisti i sovjetski fanatici podjednako su odbijali Blumove podvojene strasti za socijalizmom i profitom. Energoinvest, poduzeće na čelu s hiperbogatim izvršnim direktorom i radničkim vijećem, činio je “Treći put” u Jugoslaviji – nijansu ružičaste, a ne komunističke crvene, da upotrijebimo analogiju bivšeg zaposlenika Energoinvesta Jakoba Fincija.
Dok su Energoinvest vodili titoistički principi, poduzeće je postalo motor modernizacije Sarajeva, podižući staklene poslovne tornjeve i stambene blokove. Žbanićka nam, međutim, ne dopušta da se predugo zadržavamo na slavi transformacije Sarajeva iz “zabiti” u industrijsko središte. Nakon otprilike sat vremena vijuganja kroz nesporazume Energoinvestovog poslovnog poduhvata, Blum brzo napreduje kroz Olimpijske igre 1984. i opsadu Sarajeva. Zlatni sjaj i usklađena estetika prijašnjih arhivskih snimaka nestaju dok slike bombardovanih fasada i zahrđalih dijelova mašina dolaze u prvi plan.
No, dok film vješto povezuje Energoinvest sa Sarajevom i Jugoslavijom, jugonostalgični ostaci filma predstavljaju njegov najveći promašaj. Žbanićka užurbano prolazi kroz “prije” i “poslije” Blumova vremena u Energoinvestu – njegovo vrijeme u nacističkim koncentracijskim logorima, na primjer, donosi samo kratko spominjanje i brzu vezu s njegovom oštroumnošću vodstva. U cjelini, dokumentarac sadrži samo jednu referencu na Blumovo židovstvo, manjinski status koji ga je izdvajao od većine drugih političkih vođa u Jugoslaviji. Čini se da je Blum zadovoljan što veliki dio privatnog života ostaje privatan.
Iako jednostavno ne mogu komentarisati dostupnost informacija i snimaka o takvim privatnim stvarima, dokumentarac propušta priliku propitivati jugoslavenska ograničenja u vidljivostu manjina u javnom životu. Je li Blumovo židovstvo izbrisano u ime kolektivnog identiteta kao i što je učinjeno i sa mnogim drugim Jugoslavenima koji su preživjeli holokaust? Prebacivanje većeg fokusa na Blumov život izvan Energoinvesta – njegovu porodicu, njegovu političku karijeru, njegov odnos s Titom i, da, njegov židovski identitet – moglo bi pomoći Žbanićki da nađe odgovor na ovakva pitanja.
Na dokumentarcu Blum se i dalje radi – njegova montaža i sadržaj na ovogodišnjoj projekciji SFF-a ostaju nedovršeni. Iako se nadam da će se njegov kreativni proces razvijati iznutra, ispitujući osobu koja stoji iza Blumove javne reputacije, i dalje sam uzbuđen vidjeti konačni proizvod Jasmile Žbanić.
