Osvrt na dokumentarac o Emeriku Blumu

Izvor: sff.ba

Tamo, iza stambenih blokova koji su nekoć zaklanjali inauguralnu iteraciju Festivala 1994. godine od snajperista Vojske Republike Srpske, smjestili smo se za posebnu pretprojekciju još uvijek nedovršenog dokumentarca Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu.

Noć prije sjajnog, Zlatnom palmom nagrađenog filma Trokut tuge Rubena Östlunda koji je otvorio 28. Sarajevo Film Festival (SFF), činilo se kao da se pola Sarajeva (uključujući i mene) okupilo u Ljetnom kinu Coca-Cola. Tamo, iza stambenih blokova koji su nekoć zaklanjali inauguralnu iteraciju Festivala 1994. godine od snajperista Vojske Republike Srpske, smjestili smo se za posebnu pretprojekciju još uvijek nedovršenog dokumentarca Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu.

“Blum” – film najtalentovanije savremene bosanskohercegovačke producentkinje o istaknutom sarajevskom biznismenu i gradonačelniku iz doba Jugoslavije. Publika je bila spremna za susret s dva bosanska velikana – onakvu vrstu trenutnog, uhvaćenog između prošlosti i sadašnjosti susreta kakvog samo kino omogućava.

Izvor: sff.ba

I na mnoge je načine Blum uspio ispuniti očekivanja publike. Žbanić najveći dio dokumentarca posvećuje internom radu inženjerske tvrtke Emerika Bluma, Energoinvest. Uprkos operisanju s najvećim jugoslavenskim izvoznim poduzećem – poslovnim behemotom s 42.000 zaposlenika i međunarodnom klijentelom – Blum uspijeva dovesti Energoinvest u male, obiteljske vinjete.

Energoinvest je prestao biti puki posao za svoje zaposlenike. Jugoslavenske gospodarske strukture i Blumova vlastita inicijativa osigurali su da čak i radnici Energoinvesta žive u stanovima i odmaraju u tajmšer apartmanima u vlasništvu Energoinvesta na dalmatinskoj obali i takmiče se na godišnjim sportskim takmičenjima u organizaciji firme. U nedavnim intervjuima isprepletenim arhivskim snimkama, Blum se pojavljuje kao očinska figura – nekima tiranin, ali svi ga vole.

Međutim, Žbanićevi intervjui s Georgeom Shawom iz McKinsey & Co. i bivšim članovima Socijalističke partije otkrivaju da je Blum više od jednog čovjeka ili jedne firme. Američki kapitalisti i sovjetski fanatici podjednako su odbijali Blumove podvojene strasti za socijalizmom i profitom. Energoinvest, poduzeće na čelu s hiperbogatim izvršnim direktorom i radničkim vijećem, činio je “Treći put” u Jugoslaviji – nijansu ružičaste, a ne komunističke crvene, da upotrijebimo analogiju bivšeg zaposlenika Energoinvesta Jakoba Fincija.

Dok su Energoinvest vodili titoistički principi, poduzeće je postalo motor modernizacije Sarajeva, podižući staklene poslovne tornjeve i stambene blokove. Žbanićka nam, međutim, ne dopušta da se predugo zadržavamo na slavi transformacije Sarajeva iz “zabiti” u industrijsko središte. Nakon otprilike sat vremena vijuganja kroz nesporazume Energoinvestovog poslovnog poduhvata, Blum brzo napreduje kroz Olimpijske igre 1984. i opsadu Sarajeva. Zlatni sjaj i usklađena estetika prijašnjih arhivskih snimaka nestaju dok slike bombardovanih fasada i zahrđalih dijelova mašina dolaze u prvi plan.

No, dok film vješto povezuje Energoinvest sa Sarajevom i Jugoslavijom, jugonostalgični ostaci filma predstavljaju njegov najveći promašaj. Žbanićka užurbano prolazi kroz “prije” i “poslije” Blumova vremena u Energoinvestu – njegovo vrijeme u nacističkim koncentracijskim logorima, na primjer, donosi samo kratko spominjanje i brzu vezu s njegovom oštroumnošću vodstva. U cjelini, dokumentarac sadrži samo jednu referencu na Blumovo židovstvo, manjinski status koji ga je izdvajao od većine drugih političkih vođa u Jugoslaviji. Čini se da je Blum zadovoljan što veliki dio privatnog života ostaje privatan.

Izvor: sff.ba

Iako jednostavno ne mogu komentarisati dostupnost informacija i snimaka o takvim privatnim stvarima, dokumentarac propušta priliku propitivati jugoslavenska ograničenja u vidljivostu manjina u javnom životu. Je li Blumovo židovstvo izbrisano u ime kolektivnog identiteta kao i što je učinjeno i sa mnogim drugim Jugoslavenima koji su preživjeli holokaust? Prebacivanje većeg fokusa na Blumov život izvan Energoinvesta – njegovu porodicu, njegovu političku karijeru, njegov odnos s Titom i, da, njegov židovski identitet – moglo bi pomoći Žbanićki da nađe odgovor na ovakva pitanja.

Na dokumentarcu Blum se i dalje radi – njegova montaža i sadržaj na ovogodišnjoj projekciji SFF-a ostaju nedovršeni. Iako se nadam da će se njegov kreativni proces razvijati iznutra, ispitujući osobu koja stoji iza Blumove javne reputacije, i dalje sam uzbuđen vidjeti konačni proizvod Jasmile Žbanić.

Adrian je student druge godine na Univerzitetu Stanford na dvopredmetnom studiju iz Međunarodnih odnosa i Simboličkih sistema. Njegova akademska područja interesa uključuju politički razvoj nakon masovnih zločina, židovska iskustva genocida u istočnoj Evropi i procese tranzicijske pravde. Na Stanfordu je uključen u razne studentske organizacije, uključujući Stanford International Affairs Society, Stanford Film Society i Forum za američko-kinesku razmjenu na Stanfordu. Također radi kao naučni asistent na Odsjeku za histroiju analizirajući komparativne historiografske narative o uzročno posljedičnom dužničkom nasilju nad Židovima u srednjem stoljeću.

Vezani članci

Dječije suze ne poznaju razlike
Ovo je priča stara više od dvadeset godina o tome kako me je jedne poslijeratne zime efendija posvađao sa Svetim Nikolom. | Piše: Samra Šakanović-Prgić (Orašje)
Kosovo: Egzodus i Nezavisnost
I sedam godina nakon proglašenja nezavisnosti, nakon što su decenije borbe protiv srpske hegemonije dosegle vrhunac, Kosovu nije ostalo mnogo toga za slavlje. Grad Priština, koji je trebao biti ispunjen ljudima koji obilježavaju značaj ovog datuma, umjesto toga je svjedočio poznatim scenama masovnog egzodusa građana Kosova, od kojih su većina Albanci, u zemlje zapadne Evrope. …

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu