Škotske besjede u Sarajevu

Foto: Jose Salcedo

Bosna i Hercegovina i Škotska su dvije male države u svijetu sa puno različitosti ali Škoti koji borave u Sarajevu, smatraju da narode ovih država povezuje toplo gostoprimstvo prema strancima, mračniji humor ali i opušten pogled na život.

S proljećem na vratima, kafom u izobilju i suncem nad nama, sastao sam se s piscem Kevinom Sullivanom i fotografom Jimom Marshallom. Naša putovanja koja su nas dovela u Sarajevo značajno se razlikuju, ali naša zajednička domovina Škotska i kulturne veze koje nas povezuju su bile putokaz u našem razgovoru.

Budući da dolazimo iz nacije od samo pet i po miliona ljudi, često se čini malo vjerojatnim da ćete susresti Škote u inostranstvu. Ipak, nakon što sam se preselio u Sarajevo prije šest mjeseci, imao sam sreću (čistom slučajnošću i malim nesporazumom) saznati i za Kevina Sullivana, koji se preselio u Sarajevo davne 1992. godine, i za Jima Marshalla, koji je iz Glasgowa preselio u Sarajevo 1994. godine.

Moram reći da mnogi moji sunarodnjaci koji odluče napustiti ulice Glasgowa, Edinburgha, Aberdeena ili Invernessa, često završe s nevjerojatnim pričama koje mogu podijeliti po povratku – ako se ikad odluče suočiti s tmurnim škotskim vremenom. Kevin i Jim nisu iznimka. Ako ništa drugo, njihove priče idu iznad svega kako bi ilustrovali priču o Škotima u inostranstvu u kojoj se mi ‘mali ljudi’ često nalazimo.

Malo vjerojatna povezanost

Nakon razgovora o gotovo obaveznim temama škotskog čavrljanja – politici, nezavisnosti i nogometu – počinjemo govoriti o kulturnim vezama Škota i Bosanaca, koliko god one bile nevjerojatne ili skrivene. „Godine prije ljepote“, šaljivo započinje Jim, pozivajući Kevina da prvi krene na tu temu. Uskoro postaje očito da jedna karakteristika povezuje dvije nacije više nego bilo koja druga: naša zajednička ljubav prema crnom humoru.

Za mnoge koji nisu ni Škoti ni Bosanci, može se činiti prilično čudnim da poseban smisao za humor, posebno onaj koji se općenito vrti oko sumornijih aspekata života, služi kao tako moćna spona između ljudi dvije različite kulture. Ali za Bosnu i Hercegovinu, koja je pretrpjela toliko razaranja i zločina, i za Škotsku, koja je prošla goleme društvene, političke i kulturne promjene u posljednjih pola stoljeća, pa se često osjećaju zanemareno i na vanjskoj periferiji svijeta, ne treba čuditi da su naši ljudi prirodno zavoljeli mračniju, ali svejedno kreativnu stranu komedije.

Dijeleći ličnu anegdotu iz rata, u kojoj se bh. komandant šali o užasnom stanju bosanske vojske tokom opsade, Kevin naglašava da su čak i u najmračnijim trenucima ljudi mogli uljepšati svoju tmurnu situaciju: „Ono što nam je potrebno je zračna podrška, a onda on kaže, ah čekaj, upravo sam se sjetio da nemamo zračne snage.“ Usprkos svom užasu, ovo društvo neprestano pronalazi načine da se podsjeti da nikakvo granatiranje ili pucnjava ne može oduzeti njihovu ljudskost, njihovu kreativnu genijalnost ili njihov duh.

Njih dvoje nastavljaju razgovarati o sličnostima između života u Sarajevu i Glasgowu. Od snažne, skromne, radničke prirode gradova do bogatih kulturnih tapiserija koje prožimaju sve, od njihove arhitekture do hrane, muzike i umjetnosti, ali što je najvažnije, toplog gostoprimstva gradskih ljudi: „Gostoprimstvo i domaćinstvo ljudi je bilo vrlo slično kada sam ja došao ovdje…Sarajevo je bio izuzetno kulturan grad.“

Jim Marshall, Sarajevo (Foto: Jose Salcedo)

Krivudave ceste

Putevi koji su ih doveli u Sarajevo uveliko se razlikuju. Za Kevina je odlazak iz Glasgowa 1980. godine bio i lična i praktična odluka, tražeći bijeg od izbora Margaret Thatcher za premijerku. Radeći u Italiji, Singapuru i Japanu tokom 1980-ih, prije nego što se preselio u Bosnu 1992. godine, radio je različite poslove, uglavnom kao novinar koji je izvještavao o promjenama plima i oseka širom svijeta kako je Hladni rat završavao.

Za Jima je proces bio drugačiji. Pričajući o svojim aktivnostima prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu, kazao je da je radio sa nevladinim organizacijama iz Edinburgha tako što je svake nedjelje volontirao u Leithu i pomagao pri utovaru kamiona koji su išli za Bosnu kao pomoć potrebitima. „Sigurno bih pomislio da je Škotska uradila i previše, usprkos činjenici da je geografski daleko ali to je bilo nepropocionalno“, kazao je Jim. 

Ali kad mu se ukazala prilika da radi izravnije na terenu, on ju je iskoristio. „Nikada nisam bio izvan Britanskog otočja“, kazao je Jim, nastavljajući s osmijehom, „Mostar je 1994. bio prvo strano mjesto u kojem sam bio, pa sam jednostavno mislio da su sva strana mjesta takva“.  Za njega je to prvo putovanje izvan škotskih obala bilo ne samo šansa da direktno pomogne Bosancima, već je označilo i početak jedne avanture koja traje i danas. „Trebao sam biti tamo samo tri sedmice … ali na kraju je prošlo 30 godina“, dodao je Jim. 

Kevin Sullivan, Sarajevo (Foto: Jose Salcedo)

Vremena se mijenjaju

Iako su se obojica nevjerojatno dobro prilagodili životu u Bosni, uvijek postoje neki problemi s kojim ćete se suočiti u novoj sredini. „Nikad se nisam navikao na bosansku kahvu, sram me je reći“, šaljivo priznaje Kevin. „Kad sam došao ovamo, ljudi nisu mogli razumjeti ni riječ koju sam rekao“, priznaje Jim, što je svakako uobičajeno iskustvo s kojim se mogu poistovjetiti mnogi Škoti u inostranstvu.

Čak i kad odlaze u Škotsku, njih dvojica, primjećuju sve veće razlike među njima i stalno promjenjivu prirodu škotskog društva: „Osjećam se kao privilegirani posjetitelj jer razumijem naglasak i šale… osjećam iznutra, ali puno toga, moram pitati,“ primjećuje Kevin, govoreći o svom posljednjem putovanju kroz Glasgow. „Škotska je bila mnogo baroknija nego što je bila Bosna kad sam tek stigao, Bosanci su bili navikli susresti ljude iz različitih kultura, a Škoti jednostavno nisu,“ dodaje Jim.

Kevin i Jim su imali vrlo aktivnu ulogu u bosanskohercegovačkom društvu kroz rad u međunarodnim organizacijama tokom ali i nakon rata. Navode da su ih stalno ispitivali o Škotskoj i tražili da objasne „ovo, ono i sve drugo u vezi s njom“. 

Škotska ostavština

Bosna i Škotska su sigurno ostavile svoj trag u svijetu. Protežući se izvan jezičnih, kulturnih i geografskih razlika, dvije male države uspjele su povezati svoja dva naroda kroz najčešće poveznice: naše toplo gostoprimstvo prema strancima i prijateljima, sklonost mračnijem humoru i naš opušten pogled na život. Svakako ne nedostaje ni zajednička ljubav prema povremenom obilnom obroku. Kevin i Jim samo su jedna spona, ali vrlo važna, koja je nastala prije mnogo godina i koja cvjeta do danas.

Nekima možda nepoznati, Škoti već dugo igraju važnu ulogu u modernom bosanskohercegovačkom društvu. Trevor Gibson, humanitarni radnik tokom rata, bio je ključan u transportu zvijezde Iron Maidena Brucea Dickinsona kada je grupa održala koncert tokom opsade Sarajeva 1994. godine. Christine Witcutt, porijeklom iz gradića nedaleko od Glasgowa, dala je život pomažući ljudima tokom rata. Još uvijek možete pronaći škotski kulturni trag širom Sarajeva, posebno od Celtic Puba na Ferhadiji s brojnim Celtic F.C. bannerima i velikim snimcima dvorca Edinburgh; tu je i godišnja večera Burns Night, događaj koji organizuje Kaledonsko društvo Bosne i Hercegovine.

Želim se lično zahvaliti Jimu i Kevinu na njihovom vremenu, i što je najvažnije, njihovim pričama. Nadam se da će ovaj članak pomoći da se rasvijetli njihova bogata historija života u Bosni i Hercegovini, kao i lekcije koje su naučili tokom mnogih godina provedenih ovdje.

Cameron je trenutno na posljednjoj godini svog magistarskog programa srednjoevropskih, ruskih i euroazijskih studija na Univerzitetima u Glasgowu i Sarajevu. Njegov glavni akademski fokus je na savremenoj politici Zapadnog Balkana, evropskim integracijama, osporavanoj državnosti i etničkim manjinama. Također je član odbora dobrotvorne organizacije Community Help & Advice Initiative sa sjedištem u Edinburghu, kao i slobodni novinar. Nakon završenog magistarskog studija planira nastaviti raditi i živjeti na Zapadnom Balkanu, s ciljem usavršavanja novinarskog rada, ali i rada na polju međunarodnih odnosa

Vezani članci

Zaštitne maske za sve
U Srebrenici nas nema puno i važno je da čuvamo veze među nama, kroz komšiluk i međusobnu brigu.
Banja Luka poručuje: Dopustite nam da dišemo punim plućima
Duvan je u Evropu stigao još u 16. vijeku. U početku je bio dostupan samo višim klasama društva i muškacima, međutim, danas je rasprostranjen širom svijeta i veoma lako dostupan svakome.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu