Tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine – 1.425 dana, građanke i građani Sarajeva svakodnevno su bili izloženi teroru, uključujući granatiranje i snajperisanje.
Krateri od granata ostavili su specifične ožiljke, koji su manje formalnom i manje institucionalnom memorijalizacijom popunjeni crvenom smolom i simbolično se nazivaju sarajevske ruže. Riječ je o svakodnevnim markerima sjećanja koji su ugrađeni u urbano tkivo glavnog grada Bosne i Hercegovine. Postavlja se upitnim da li je smanjena njihova vidljivost jer su uronjene u svakodnevnicu i trebaju li više posredovanja značenja ili pak samostalno ostavljaju mogućnost ličnog i direktnijeg sjećanja.
Opsada Sarajeva (05. april 1992. – 29. februar 1996.) je najduža opsada u modernoj historiji ratovanja. Osim dužine trajanja, specifična je po namjernom i sistematskom ubijanju civila bez obzira gdje su bili (tramvaj, bolnica, pijaca, škola, ulica, stambeni prostor i sl.). Isključivana je struja, voda i onemogućeno dopremanje hrane kako bi se stvorili što nepodnošljiviji uslovi života, a granatiranjem ili snajperisanjem, ljudi, među kojima i djeca, su ubijani. Više hiljada ih je ranjeno. Tokom opsade život je bio kao „zapis nasilja“, koji pisani izvještaji ili statistika sami po sebi nisu mogli obuhvatiti. Svi prostori normalnosti su bili pretvoreni u prostore stalne opasnosti.
Okončanjem opsade normalan život postepeno se počeo vraćati u grad. Stanovništvo koje je preživjelo teror, a koji je utvrđen i presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u godinama koje su uslijedile suočeno je i sa složenim zadatkom memorijalizacije.
U cijeloj Bosni i Hercegovini memorijalizacija perioda 90-tih je usložnjena zbog fragmentirane političke strukture i narativa o prošlosti. Podizanje spomen obilježja i spomenika kao jedan od vidova memorijalizacije obuhvaćen je zakonskim rješenjima, na entitetskom ili na nivou Brčko distrikta, dok je u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisan na nižim nivoima poput općine ili grada.
Historičarka Amra Čusto, koja je i autorica Karte sjećanja Sarajevske ruže 1992-1995, i bavi se godinama spomeničkim naslijeđem i njegovim očuvanjem, naročito i kroz Kantonalni zavod za kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, spomeničko naslijeđe opisuje kao jedan specifičan medij u kome se „materijaliziraju društvene vrijednosti, ideologije i historijski narativi“.
Uz spomenike i spomen obilježja, jedan od načina obilježavanja mjesta sjećanja u Sarajevu a manje je formalan i manje institucionalizovan su sarajevske ruže. Nisu pretvoreni u spomenike ili spomen obilježja, ali imaju duboko i simbolično značenje. Ovaj oblik memorijalizacije pojavio se organski, kreiran od lokalnih zajednica, i nije utvrđen odlukama donesenim od zvaničnih institucija.
Za razliku od spomenika i spomen obilježja koji pokušavaju da fiksiraju značenje i pružaju struktuirana mjesta sjećanja, obilježja sarajevskih ruža su otvoreni za interpretaciju i omogućavaju pojedincima da se bave sjećanjima na ličniji i direktniji način. Ipak, u odnosu na formalnu memorijalizaciju su i manje zaštićeni i dosta podložni zanemarivanju, nestanku ili reinterpretaciji tokom vremena.
Sarajevske ruže između svakodnevnice i kolektivnog pamćenja
Sarajevske ruže su nastale na asfaltu na tragovima kratera od granata, koji su ispunjeni crvenom smolom. Prikazuju mjesta gdje su najmanje tri osobe ubijene uslijed pada granate. Njihov vizualni oblik je upečatljiv i sam po sebi paradoksalan: izlomljeni uzorci koji su ostavili eksplozije podsjećaju na ljepotu latica ruže, dok crvena boja simbolizira razaranje i smrt.
Za historičarku umjetnosti Elmu Fišić, kustosicu Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, sarajevske ruže su jedan vrlo uspješan primjer nenametljive memorijalizacije. Nastale su, kako je navela, iz direktnog materijalnog traga nasilju ali su kroz vrijeme se transformisale u diskretne, gotovo „tihe“ nosioce sjećanja koji koegzistiraju sa svakodnevnim životom urbanog prostora.
Sarajka Dženita Lončarević je na kraju opsade Sarajeva imala 23 godine. Danas je magistrantica tehničkih nauka, a sarajevske ruže je svakodnevno podsjećaju na dragocjenost mira, slobode i života, bez suvišnih riječi i pompeznosti velikih spomenika.
Opsadu Sarajeva preživjela je i Lejla Mesihović, doktorantica iz oblasti međunarodnih i javnih odnosa. Za sarajevske ruže navodi da su „tragovi stvarnih ljudskih života koji su prekinuti“, te trajni podsjetnik na cijenu koju je Sarajevo platilo.
Zbog značaja koji imaju sarajevske ruže za građanke i građane Sarajeva, njihovo porijeklo je ono što ih čini posebnim. Naime, ne postoji podatak čija je tačno inicijativa bila da se one obilježe, već se u tekstovima uglavnom navodi da su to bili građani Sarajeva. To im daje autentičnost, koju je teško replicirati kroz izgrađene spomenike.
Čusto napominje kako su ruže najprije bile valorizirane kao spomenik opsade kroz stručni i istraživački rad u okviru Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, prije nego što su dobile šire institucionalno prepoznavanje. Naime, Čusto navodi kako je njihov tim kroz različite aktivnosti, koje su rađene od ranih 2000-tih godina, a koje su podrazumijevale istraživački rad, valorizaciju, evidenciju i mapiranje, ukazao na njihov historijski i simbolički značaj, te su omogućili da se sarajevske ruže afirmiraju kao važan segment unutar kolektivnog pamćenja grada.
Na pitanje da li sarajevske ruže imaju potencijal da postanu prepoznatljiv dio šire, međunarodne kulture sjećanja na opsadu Sarajeva, Fišić kao primjer navodi “Stolpersteine– globalnu praksu ‘rasutog’, decentraliziranog sjećanja, kojoj se Bosna i Hercegovina kroz sarajevske ruže sve više približava.“
Bitnost sanacije sarajevskih ruža
Sarajevske ruže nalaze se na javnim prostorima i zbog svog položaja brišu granice između prošlosti i sadašnjosti. Međutim, upravo ta integracija u urbano okruženje doprinosi njihovoj krhkosti.
Karta sjećanja Sarajevske ruže 1992-1995 koja je izdata 2023. godine, predstavlja jedan dio rada historičarke Čusto, koji se odnosi na promociju sarajevskih ruža. Ona objašnjava kako je zajedno sa kolegom Damirom Hadžićem iz Zavoda nastojali su da “u formi karte, sa grafičkim prilozima, označenim lokacijma, fotografijama i brojnim, manje poznatim informacijama na jedan inovativan i edukativan način skrenu pažnju na sarajevske ruže i na potrebu njihovog očuvanja.”
U toku procesa izrade karte, Čusto i Hadžić naišli su na brojne izazove. Ona navodi da se to najprije ticalo njihovog fizičkog očuvanja, naročito radi “protoka vremena, uticaja atmosferilija, ali još više radovi, sanacija pločnika i ulica”. U takvim okolnostima, naglašava Čusto, “bilo je teško pratiti stanje na terenu, jer se situacija gotovo svakodnevno mijenjala, teško je bilo imati ažurirane informacije, a još teže je bilo spriječiti njihovo uništavanje. I danas, nažalost, iako se radi o evidentiranom dobru baštine, te iako postoji svijest o važnosti očuvanja originalnih, označenih kratera sarajevskih ruža, praksa da nestaju sa gradskih prostora i dalje je prisutna”.
Projekat obnove sarajevskih ruža, na osnovu Zaključka Vlade KS iz 2012. godine, realizira Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo (KS) u saradnji sa Zavodom za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasiljeđa KS i Fond KS za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca, memorijalnih centara i spomen obilježja žrtava genocida KS, odnosno Memorijalni centar Sarajevo od 2023. godine od kada mu je izglasan novi službeni naziv i profiliran je kao institucija za proučavanje i očuvanje historije rata u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na suočavanje s negiranjem historijskih činjenica.
Memorijalni centar Sarajevo je periodu između 2012. i 2022. godine sanirao 21 sarajevsku ružu, dok je u periodu od 2022. do 2025. godine sanirao 23 sarajevske ruže na Trgu djece Dobrinje, u blizini Veterinarskog fakulteta, u ulici Braće Begića, kao i na platou Historijskog muzeja, te duž ulice Zmaja od Bosne, kod Kadetrale, u Isevića sokaku, Trg Karla Peržika i tako dalje.
Ahmed Kulanić, direktor Memorijalnog centra Sarajevo, kazao je da je od preuzimanja dužnosti direktora obnova sarajevskih ruža redovna aktivnost Centra za svaku godinu i da putem tendera pronalaze firme koje to rade. U tom pogledu, planirana je sanacija određenog broja sarajevskih ruža i u 2026. godini.
„Od izuzetnog je značaja da se ruže sačuvaju od propadanja jer su one spomen-obilježja, svjedoci u prostoru, kojima se vrlo autentično prikazuje prošlost Sarajeva pod opsadom. Ovaj grad je prepun rana, u prosjeku je 329 granata padalo svakodnevno. Ubijeno je preko 11.541 civila, od čega 1.601 dijete u bezbrižnoj igri, a samo u jednom danu u ljeto 1993. godine na glavni grad je ispaljeno 3.777 granata“, kazao je Kulanić, ističući da je zbog toga važno da se sarajevske ruže sačuvaju od propadanja.
Konstrukcija sjećanja na sarajevske ruže kao vječit i dinamičan proces
Nedžla Kurtćehajić, doktorantica politologije i kustosica Memorijalne galerije 11/07/1995, naglašava da „institucije kulture imaju odgovornost da ove tragove interpretiraju kao dinamične nosioce značenja“, te je „njihova uloga višeslojna i obuhvata čuvanje, tumačenje i prenošenje značenja.“
Fišić navodi kako su sarajevske ruže istovremeno rana i interpretacija rane. Zbog složenosti procesa memorijalizacije u koji spadaju i sarajevske ruže, institucije i pojedinci koji edukuju javnost imaju jaku osjetljiv zadatak.
Čusto dodaje kako odgovornost za očuvanje naslijeđa ne snose samo stručnjaci, već i druge institucije, kao i lokalna zajednica, upravo kako bi se pomirile različite perspektive prema samim ružama. Ona naglašava kako je vjerodostojna interpretacija autentičnih tragova opsade ključna.
Đema Voloder-Nadarević, psihoterapeutkinja i profesorica psihologije na Univerzitetu u Sarajevu, imala je 12 godina kada je počela opsada Sarajeva. Kao i za Lončarević, za Voloder su ruže mjesta gdje su granate padale na njihove sugrađane dok su stajali u redovima za hljeb, vodu, na pijacama, na putu za školu ili posao, nekima na putu da se poigraju ili ašikuju. Istakla je da sarajevske ruže ukazuju na samu prirodu rata u Sarajevu. „Kod sarajevskih ruža je dobro što čuvaju sjećanje da je ovaj rat bio surov, da se nije gledalo gdje je vojnik, a gdje dijete. Često ljudi, naročito turisti, ne vjeruju da su na ovaj grad zaista padale granate tamo gdje su se ljudi kretali“, kazala je Voloder-Nadarević.
Kurtćehajić je stava da institucije moraju da kontekstualiziraju tragove opsade i „pokažu njihovu sposobnost da „govore“ na način koji je razumljiv i generacijama koje nisu preživjele rat“. Također, dodaje, kako najvažniju ulogu „imaju fotografije, svjedočanstva preživjelih, kartografski prikazi i arhivski materijali, jer pomažu da se otključa značenje sarajevskih ruža“. Potpunim razumijevanjem ljudske dimenzije tragedije, prema njenim riječima, tom simbolu se daje njegova puna težina.
Memorijalizacija ne služi samo očuvanju sjećanja, već aktivno oblikuje poruku o tome kakvu historiju zajednica bira da pamti, te kakvu ulogu u toj historiji imaju mladi. Takva poruka nije neutralna: ona je jasan poziv na proaktivnost, ali i mjera odgovornosti koju društvo prebacuje na nove generacije. Fišić poručuje kako je posebno važno da „muzeološki pristup ne bude statičan, nego da otvara prostor za višestruka čitanja“. Na taj način se i mlađim generacijama omogućava da simbole ne dožive kao završenu priču, nego kao otvoreno pitanje.
Edukativni potencijal sarajevskih ruža u vremenu desenzitizacije
Kako i na koji način osigurati da mladi dobiju sve relevantne informacije o događajima iz prošlosti, naročito o onima koji se tiču proteklog rata, a pritom im ostaviti prostor za kritičko promišljanje, predstavlja složen i izazovan zadatak. Štaviše, kada se mladi kontinuirano kreću u okruženjima u kojima su izloženi mnogobrojnim, a često i međusobno suprotstavljenim narativima o prošlosti, to može doprinijeti njihovoj desenzitizaciji. Sa pojavom društvenih mreža i činjenicom da se svakodnevno plasira ogromna količina informacija, postoji rizik da mladi postanu ravnodušni prema sadržajima ove prirode. Jedna od važnih uloga institucija jeste da pronađu način kako produbiti i obnoviti taj odnos prema prošlosti, te razumjeti na koji se najbolji mogući način može uspostaviti komunikacija sa generacijom mladih koja se, usljed brojnih društvenih i tehnoloških promjena, značajno razlikuje od ratnih generacija.
Fišić smatra da se kod mlađih generacija ne radi samo o desensitizaciji poput gubitka interesa ili emotivne distance, već i o promjeni režima percepije. Ono što je za prethodne generacije bila trauma koja se tek artikulisala, za mlađe generacije postaje dio već zatečenog urbanog i simboličkog pejzaža. U tom smislu, sarajevske ruže više ne funkcionišu primarno, kako je navela Fišić, kao šok ili snažan emocionalni okidač, nego kao stabilizirani znak koji je integrisan u svakodnevno kretanje kroz grad. Nužno je, dodaje ona, da se mnogo više uradi po pitanju sarajevskih ruža. Pojasnila je da to se ne tiče njihove “dodatne estetizacije”, već jačanja njihove prisutnosti u obrazovnim programima, muzeološkim narativima i savremenim digitalnim mapiranjima grada. Muzeji, u tom smislu, kako je naglasila, mogu biti produžena ruka nastavnog procesa, odnosno prostor gdje se školsko znanje može proširiti, produbiti i učiniti iskustvenim.
Kurtćehajić također smatra da stalna prisutnost ratnih simbola u javnom prostoru neizbježno dovodi do njihove normalizacije i smanjenja vidljivosti. Što se tiče sarajevskih ruža, ona je kazala da se često zaobilaze bez dubljeg razmišljanja. Takav odnos ukazuje na nedovoljno posredovanje značenja. Zbog toga, ona navodi da se dublje razumijevanje ovog simbola može razviti kroz „personalizaciju narativa, ispričanim jezikom i kroz medije koji su bliski mlađim generacijama“.
Jedan primjer nekonvencionalnog načina učenja, koji je bliži shvatanjima mlađe generacije jeste aplikacija “Arhipelago”. Fišić je kazala da Historijski muzej Bosne i Hercegovine realizira radionice uz pomoć ove aplikacije, “gdje se kroz kretanje historijskim lokacijama i digitalne slojeve proširene stvarnosti rekonstruiše svakodnevni život tokom opsade”.
Opsada Sarajeva u kolektivnom pamćenju mlađih generacija
Iako je uloga institucija poput muzeja, škola i biblioteka izuzetno važna u prenošenju poruka o ratu, možda je još značajnije na koji način ratne generacije o ratu govore u svakodnevnom životu, odnosno kako to iskustvo prenose kroz lične priče, anegdote i porodična sjećanja. Posebnu težinu imaju trenuci u kojima roditelji djeci govore o vlastitim iskustvima, ali i način na koji im objašnjavaju simbole poput sarajevskih ruža.
Iako su sarajevske ruže snažan podsjetnik na ubistva civila, važno je mlađim generacijama naglasiti da su ratne zločine počinjeni indivudualno i nema kolektivne odgovornosti jednog naroda. U Sarajevu kao primjeru multietničkog grada u Bosni i Hercegovini ubijani su ljudi svih etničkih pripadnosti i zajedno su preživljavali teror svi, čak i takvom vremenu dok su pokušavali da osiguraju minimum svakodnevnih životnih potreba, pomagali su jedni druge, rizikujući vlastitu sigurnost. Upravo zbog toga sjećanje na rat mora biti lišeno kolektivnih generalizacija i usmjereno ka razumijevanju složenosti ljudskih iskustava.
Govoreći o onome što joj je iz tog perioda ostalo najupečatljivije, Lončarević ističe da joj je najviše urezana ljudskost u neljudskim vremenima. Prisjeća se da su ljudi tada puno više pazili i brinuli jedni o drugima, i o poznatim i o nepoznatim ljudima, nego ikad prije i poslije opsade, te pamti druženja uz svijeće, duge razgovore i humor koji je opstajao uprkos svakodnevnoj opasnosti. Posebno naglašava da se ta briga nije odnosila samo na preživljavanje, nego i na „manje“ stvari poput toga kako se neko osjeća ili da li komšinica ima dovoljno ulja za ručak.
Slično tome, Mesihović navodi da mlađe generacije vjerovatno ne mogu u potpunosti razumjeti šta je opsada značila, što smatra sasvim razumljivim. Ipak, važno je da znaju da opsada nije bila samo politička ili vojna priča, nego stvarni život ljudi kojima su prekinuti mladost, obrazovanje, sigurnost i svakodnevnica, a u mnogim slučajevima i sam život. Ona naglašava da mir, sloboda, mogućnost školovanja i rada bez straha, kao i ljudsko dostojanstvo, predstavljaju vrijednosti koje se ne smiju uzimati zdravo za gotovo.
Voloder-Nadarević također ističe da mladi prije svega trebaju razumjeti da je rat zlo, te destruktivan i razarajući proces u kojem nema stvarnih pobjednika, jer svi na kraju gube. Oni koji su rat preživjeli, kako navodi, najmanje žele novi rat bilo kome i bilo gdje u svijetu. Naposljetku, Lončarević upozorava da razgovori o prošlosti ne smiju ići u smjeru toga da mladi danas postanu taoci događaja od prije trideset i više godina, koliko god oni bili teški i krvavi. Potrebno je govoriti istinu, jasno i činjenično, ali ih istovremeno poticati da istražuju i druge perspektive. Prema njenim riječima, rat je užasna stvar, a jedini način da se historija ne ponovi jeste da se prošlost ne zaboravi, ali i da postoji spremnost na oprost.
Upravo se u tome nalazi i najvažnija poruka sarajevskih ruža. Pored njihove memorijalne, historijske i obrazovne vrijednosti, one bi mlađim generacijama trebale prenositi opomenu da se ljudi ne smiju svoditi na kolektive, da rat nikada ne smije biti izbor i da je kritičko promišljanje o prošlosti nužan uslov za odgovorniju budućnost.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Generation Memory“, koji provodi Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI), s ciljem razvoja inkluzivnih, lokalnih praksi izgradnje mira i kulture sjećanja koje podstiču rad na razumijevanju, empatiji i kritičkom promišljanju mladih. Projekat finansira međunarodna razvojna pomoć Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira se u partnerstvu sa Britanskim Savjetom.
