Bosna i Hercegovina nalazi se u kontrastu tehnološkog optimizma kao jednog od potencijala, i posljedica digitalnog jaza u kojem se dio stanovništva bori sa osnovnim razumijevanjem digitalnog prostora.
Postavlja se upitnim da li je moguće zamijeniti strategiju i plan koji bi pomogli u rješavanju ovog digitalnog jaza kao ključnog problema našeg društva. S druge strane, posebno Sarajevo, sve više postaje coworking prostor za tako zvane digitalne nomade.
Veoma često digitalni jaz se definira kao odsustvo tehnologije bez da se sagleda cjelokupan društveni utjecaj koji je također potrebno uključiti zaradi boljeg shvatanja ovog fenomena.
U širi kontekst digitalnog jaza treba uključiti ne samo odsustvo ili nepristupačnost određenoj tehnologiji, nego i način na koji interpretiramo sadržaj onog momenta kada premostimo faktor tehnološkog odsustva i nepristupačnosti. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, problem je višeslojan zbog kontinuirane tranzicije kroz koju bosanskohercegovačko društvo prolazi u zadnjih 30 godina.
„Mislim da je suština u tome kako interpretiramo informacije kojima pristupamo putem digitalnih kanala. Suština je da li razumijemo širi kontekst, ko su nam izvori informacije, da li je bilo manipulacije ili da li je bilo algoritamskog pojačavanja sadržaja. U isto vrijeme bitno je i kako mi kreiramo informacije“, ističe Sanel Huskić, viši istraživački analitičar na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Kao rezultat dugogodišnjeg kaskanja naše zemlje za standardima Evropske unije po ovom pitanju, vremenom je taj novi oblik marginalizacije našao u mlađoj populaciji Bosne i Hercegovine. Jedan od ključnih aspekata ove pojave jeste izostanak znanja o digitalnoj pismenosti, kako na teorijskom tako i na praktičnom nivou.
Zaštita privatnosti i upravljanje digitalnim identitetom
„Dio mladih jednostavno nema vještine da se prijave za stipendije i poslove, napišu dobar CV, da koriste e-upravu ili da razlikuju pouzdane izvore od manipulativnih a naročito da zaštite privatnost i da upravljaju svojim digitalnim identitetom. Dio ljudi nema pristup kvalitetnim informacijama, ne zna kako koristiti kanale koji omogućavaju učešće“, objašnjava Huskić.
Sve gore navedeno stavlja Bosnu i Hercegovinu u nezavidan položaj, jer kadar kojeg druge države planski proizvode radi vlastitih benefita, ovdje jednostavno ne postoji. U najboljem slučaju možemo govoriti o određenim individuama koje veoma često svoje mjesto nažalost odluče potražiti u zapadnim zemljama koje imaju već odavno organiziran sistem koji se pokazao kao djelotvoran. Ovo je samo jedan od razloga odliva mozgova kroz koji prolazi Bosna i Hercegovina pored teške i komplikovane političke slike koja je ustvari i odraz i razlog svih negativnih statistika.
Promjena politike i pravilan fokus na borbu protiv digitalnog jaza bi sa sobom donijela prije svega plan koji je osnova za razvoj svakog društvenog segmenta Bosne i Hercegovine.
„Okosnica naših politika mora biti da se medijska i informacijska pismenost integrira u sve sisteme obrazovanja kao kroskurikularna kompetencija, a ne kao jedan izolovani predmet. To znači učenje kroz praksu u svim predmetima i razredima, kontinuirana obuka nastavnika, povezivanje škole s lokalnom zajednicom, te razvijanje navika kritičkog mišljenja, provjere izvora, razumijevanja digitalnih rizika i osnovnog razumijevanja kako algoritmi utiču na ono što vidimo“, govori Huskić.
Digitalna inkluzija nije kratkoročni projekat
Ipak, tokom svih ovih godina digitalna pismenost je ostala veoma često samo na plećima nevladinih organizacija koje same ne mogu napraviti veliku razliku bez državnih institucija.
„Vlast mora koordinisati cijeli sistem. Oni su jedini koji mogu obezbijediti obrazovanje, finansiranje, standarde, javne institucije i dugoročnu održivost. Problem je što se kod nas digitalna inkluzija prečesto tretira kao kratkoročni projekat, a ne kao javna politika koja traži stabilne budžete i jasne ciljeve koji traju puno duže od ciklusa jednog projekta od tri ili pet godina“, zaključuje Huskić.
U Bosni i Hercegovini postoji ironičan kontrast između lokalnog stanovništva i stranih posjetioca kojima priroda posla omogućuje rad na daljinu. Takozvani “digitalni nomadi” su sve češći gosti glavnog grada Bosne i Hercegovine. Sama ironija se ogleda u razlici između digitalnog coworking prostora, u kojima digitalni nomadi izrađuju online projekte za klijente iz cijelog svijeta, i bh. studenata koji su često primorani da koriste rijetko update-ovane vladine portale.
S jedne strane, zemlja postaje sve privlačnija za digitalne nomade zbog globalne mobilnosti, dok se s druge suočava sa digitalnim jazom.
Irena Jusufović je rođena u Banja Luci, odrasla u Novom Zelandu i Australiji. Živjela i radila je u nekoliko različitih država. U nekoliko zadnjih godina je u sektoru ugostiteljstva, a vodila je vlastiti hotel i ima bogatog iskustva u organizovanju “coworking retreat-ova”.
„Coworking retreat je nešto između poslovnog putovanja i tradicionalnog odmora (retreata). Ljudi i dalje rade, ali su struktura, okruženje i grupa osmišljeni tako da smanje buku i pritisak, omogućavajući im da jasnije razmisle o svom tempu, prioritetima i životnom pravcu – a sve to dok uživaju u kulturi i zemlji koju posjećuju“, objašnjava Irena.
Ona vjeruje da će scena digitalnih nomada rasti u Sarajevu ali također ističe i da nije srela toliko mnogo digitalnih nomada ali da će ipak oni uskoro sve češće pronalaziti mjesto u našoj zemlji.
„S obzirom na moje porijeklo, Bosna ima posebno mjesto u mom srcu, pa me prirodno privlače jedinstveni događaji koji se tamo organizuju. Iako se nisam u potpunosti integrisala u tu scenu, vjerujem da će ona rasti. Prvobitno sam željela otvoriti co-living prostor u Sarajevu ili okolini. Smatram da je Bosna potcijenjena, a s obzirom na to da je van Schengenske zone i pravila EU, vjerujem da će u narednim godinama privući sve veći broj digitalnih nomada i onih koji rade na daljinu“, ističe Irena.
Po njenom mišljenju, Sarajevo i Bosna imaju nedostatke, ali isto tako mišljenja je da je ovaj prostor generalno potcijenjen.
„Sarajevo možda još uvijek nema infrastrukturu ili vidljivost etabliranih čvorišta za digitalne nomade, ali to je upravo dio njegovog šarma. Postoji prostor za organski rast, bez pretjerane komercijalizacije iskustva, što smatram da će s vremenom postajati sve važnije“, završava Irena.
Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi u procjepu onoga što jeste i onoga što bi mogla postati. Kompletna društvena promjena se danas ne može posmatrati odvojeno od tehnoloških utjecaja čije vrijeme tek dolazi. Sarajevo kao glavni grad je destinacija koja neće imati poteškoća da postane digitalni čvor Balkana ukoliko se bude stvorila volja za nečim takvim. S druge strane, prevazilaženje digitalnog jaza je mnogo veći izazov ali je isto tako i ključan u izgradnji bolje Bosne i Hercegovine.
