Marginalizacija žena u Bosni i Hercegovini (BiH) je veoma očigledna kada se pogleda politička kultura države. Žene se suočavaju sa sistemskim preprekama koje ih drže dalje od stranačke politike i civilnog društva.
U kojoj se mjeri ova marginalizacija može objasniti odsustvom žena iz Dejtonskog mirovnog procesa fokus je ovog članka, uz svjedočenja akademkinje Aide Hozić te pravnice i aktivistice Azre Berbić.
Dejtonski sporazum je potpisan u decembru 1995. godine i značio je formalni mir između Hrvata, Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini (BiH). Gotovo nijedna žena nije bila uključena u pregovarački proces, osim onih koje su imale administrativne uloge. Akademkinja Aida Hozić nazvala je čitav proces „nizom priča u svlačionicama“, dodajući da „jednostavno nisam mogla vjerovati da je odsustvo žena toliko očigledno u tom pregovaračkom procesu“.
Dejtonskim sporazumom pitanje mira je povezano samo sa pitanjem etničke pripadnosti i teritorije, uprkos rasprostranjenosti seksualnog nasilja nad ženama tokom sukoba. Tadašnji savremeni diskurs s pravom se fokusirao na široko rasprostranjenu i sistemsku upotrebu silovanja kao oružja ratovanja. Međutim, uticaj seksualnog nasilja tokom sukoba na žene, kao i temeljna rodna pitanja, nisu postali središnji dio mirovnog procesa iako je djelovanje u pravcu ovih pitanja bilo vitalno za zaustavljanje rata. Ženska tijela su tako postala prostor za politiku i oruđe intervencije za sprečavanje te vrste nasilja. Kako kaže Hozić: ,,Ovdje se zapravo radi o korištenju žena i instrumentalizaciji žena u svrhu vrlo militarizovanog međunarodnog sistema u kojem živimo.“
Tako je prilika za suprotstavljanje ženskoj instrumentalizaciji i pasivnosti u političkim procesima potkopana na prvoj stepenici mira u BiH. U savremenoj BiH, političko učešće žena u mainstream politici i civilnom društvu narušeno je patrijarhatom i teškim društveno-ekonomskim okolnostima koje sprečavaju žene da poput muškaraca aktivno učestvuju u donošenju odluka. Kako primjećuje advokatica i aktivistica Berbić: „Dejton je pokazao smjer naše politike, a 26 godina poslije mi još uvijek idemo u tom smjeru.“
Broj žena koje učestvuju u stranačkoj politici znatno je manji od 40% koliko zahtijeva Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH. Nedavni izvještaj otkrio je da su na izborima u novembru 2020. godine manje od 20% izabranih kandidata bile žene. Smatra se da bi usklađenost s minimalnim standardima Zakona mogla potrajati još 42 godine. Nadalje, postoje problemi vezani za tretman žena na radnom mjestu. Žene su i dalje marginalizirane u velikim raspravama, razlike u platama i dalje su prisutne, a učestalo seksističko ponašanje je dobro dokumentovano.
Berbić ističe da ,,žene u politici [samo] ispunjavaju zakonsku kvotu“. Govori da je sama bila tražena da popuni listu regionalnih kvota i kako je zbog toga imala osjećaj da se njene misli i iskustva zanemaruju radi ekspeditivnosti. Hozić se slaže s tim, rekavši da „one žene koje se probiju moraju biti ili hipernacionalističke i muževne ili moraju biti prave profesionalne žene ali generalno, ovo je mnogo zloupotrebljen prostor za istinsko učešće žena u političkim procesima“. Drugim riječima, žene u BiH moraju se prilagoditi određenom profilu da bi bile uspješne. Čak i kada su na nekim pozicijama, ako su iskrene u svojim namjerama o mijenjanju stvari, one su minimizirane i njihov glas se utišava.
Ovi patrijarhalni stavovi i ponašanja doveli su do toga da mnoge žene i pronađu svoje mjesto unutar civilnog društva. Međutim, čak i unutar ovog područja, žene su potcijenjene. ,,Postoji ograničenje u načinu na koji žene mogu ući u politiku, nasuprot možda neposlušnom aktivizmu i učešću“, objašnjava Hozić.
Stoga je BiH na zanimljivoj poziciji kada je riječ o učešću žena u politici. Kako kaže Hozić: „Imamo dva procesa koja se odvijaju paralelno. S jedne strane, priča o osnaživanju žena i dovođenju žena u ekonomiju [i politički prostor], a zatim, s druge strane, istovremeno, zapravo potiskivanje žena. Dakle, imate ovu vrstu formalnog povećanja prava, dok istovremeno imate potiskivanje istih.“ To se dodatno komplikuje u društveno-političkom kontekstu BiH gdje su visoke stope nasilja u porodici i prava na odštetu za preživjele žrtve seksualnog nasilja tokom sukoba još uvijek najglasnija pitanja o pravima žena o kojima se priča.
Učestvovanje žena u politici nadilazi zastupljenost u institucijama u BiH. I Hozić i Berbić naglašavaju da patrijarhalne norme i vrijednosti o ženskim ulogama ograničavaju vrijeme, prostor i energiju žena da budu aktivne i na ovom polju. Kako Berbić kaže: „[U BiH] teret je biti savršena supruga i majka, imati savršeno očišćenu kuću, uvijek pripremljen ručak. Od žena se samo očekuje da se udaju i naravno da nemaju vremena razmišljati o sebi ili [kako izgraditi] svojoj karijeri.“ Hozić dodaje: ,,Znam da su žene [nakon rata] imale veće šanse da dobiju posao… Često su same prehranjivale porodicu što doista znači da tada nisu mogle učestvovati u političkom životu BiH. Zbog toga i mislim da nisu vidljivije – jer one doista nose teret društva.“
Sve ovo utiče kako žene u BiH doživljavaju same sebe. Često se ne uključuju u politiku jer ne znaju da mogu. Berbić komentariše apsolutnu nužnost obrazovanja u razbijanju međugeneracijskog, internaliziranog patrijarhata: „Veliki je problem činjenica da nismo edukovani i ne osjećamo se kao moćni pojedinci. One nisu edukovane da budu svjesne svojih pozicija u ovom društvu.“ To je posebno izraženo u ruralnim područjima BiH. Dakle, internalizirani patrijarhat ostavlja žene neobrazovanim, nejakim i sa smanjenom percepcijom vlastitih sposobnosti. Berbić nastavlja, „ne preispitujemo same sebe i ono gdje griješimo, već dopuštamo jednostavno da se to dogodi. Dakle, vjerujem da je glavni problem u tome što voljno učestvujemo u tome“.
Učešće i zastupljenost žena u politici u BiH mora se riješiti. Međutim, jednako je potrebno biti kritičan prema naglasku koji se stavlja na žene u raspravama o političkoj uključenosti. Hozić objašnjava da se „[ne] radi o ženama; žene su jako odsutne u tim procesima, a ovo je izvrsna ilustracija odsutnosti svih. Fokus na žene ima smisla jer mislim da skreće pažnju na ova očigledna odsustva drugih“. Drugim riječima, važno je razmotriti hoće li naš fokus na žene u raspravama o zdravoj demokratiji dodatno instrumentalizirati žene i druge marginalizirane identitete.
