Marginalizacija žena u Bosni i Hercegovini (BiH) je veoma očigledna kada se pogleda politička kultura države. Žene se suočavaju sa sistemskim preprekama koje ih drže dalje od stranačke politike i civilnog društva.
U Bugojnu, gradu u srednjoj Bosni, dvadeset pet godina nakon rata, i dalje su vidljive podjele. Iako nije riječ o administrativno podijeljenom gradu, Bošnjaci i Hrvati žive skoro u potpunosti odvojen život. Podijeljene su škole, ali i ugostiteljski objekti u kojima se tačno zna ko dolazi, a ko ne.
Odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine poslednjih godina predstavlja jednu od najaktuelnijih tema, o kojoj se mnogo govori, no ne nude se rješenja za taj problem. Govoreći o odlasku iz Bosne i Hercegovine, u fokus se ne stavljaju samo mladi, već sve generacije, a mišljenje da iz zemlje odlaze najobrazovaniji i najsposobniji ljudi, takođe više nije reprezentativno.
Unatoč činjenici da su žene u Bosni i Hercegovini (BiH) dobile pravo glasa već 1945. godine, borba za ravnopravnost spolova i danas traje. Mnogi smatraju da je BiH patrijarhalna država, u kojoj je teško ostvariti ravnopravnu sredinu za žene i muškarce, međutim aktivistkinje u BiH svojom svakodnevnom borbom dokazuju suprotno.
„Svim ljudima koji su došli u Tuzlu, ja sam pristupio ljudski. Mene ni jednog momenta nije zanimalo je li iz Pakistana, Maroka, Alžira. Ja ispred sebe vidim čovjeka u stanju potrebe, spram toga sam reagovao i tako je to krenulo“, počinje priču o humanosti, empatiji i solidarnosti Tuzlak Senad Pirić koji se posvetio pomaganju izbjeglicama i migrantima.
Neznanje i strah, najveći su problemi mladih u Srbiji, ali i u cijeloj regiji, kaže u intervjuu za Balkan Diskurs Sofija Todorović, mlada aktivistica iz Beograda. Sofija je stala u odbranu Mona Gjuraja, vlasnika pekare „Roma“ u Borči, kada je u tom mjestu, kraj Beograda, organizovan protest protiv njega, zato što je njegov brat Florim na Fejsbuku objavio fotografiju na kojoj je prekrstio ruke preko grudi, simbolišući dvoglavog orla sa albanske zastave.