Centar za postkonfliktna istraživanja je nevladina organizacija za izgradnju mira i istraživački centar sa sjedištem u Sarajevu, Bosna i Hercegovina.
Istraživač Maarten Van Alstein uputio se u potragu za alternativnim pristupom u dijalogu o miru s Velmom Šarić i Tatjanom Milovanović, osnivačicom i programskom direktoricom CPI-a koji se bavi kulturom mira i prevencijom sukoba na Zapadnom Balkanu.
Možete li nam reći nešto više o Vašoj organizaciji?
Velma Šarić: Bila sam tinejdžerka kada je počeo rat. To je vjerojatno jedini razlog zašto sam se počela baviti izgradnjom mira. Podjele su još uvijek prisutne u Bosni. Ne postoji, primjerice, jedan zajednički historijski narativ o ratu – postoje tri različita. Između 25.000 i 50.000 žena je seksualno zlostavljano ili silovano tokom rata. Sarajevo je doživjelo najdužu opsadu u modernoj historiji ratovanja. Samo u Sarajevu ubijeno je više od 1.600 djece. Još uvijek se nosimo s posljedicama genocida u Srebrenici. Tranzicijska pravda i postkonfliktna obnova su spore. Mi smo zemlja u srcu Evrope, ali još uvijek imamo fenomen segregacije u obrazovanju, sa sistemom „dvije škole pod jednim krovom“. Djeca fizički idu u istu zgradu, ali poučavaju ih po potpuno različitim nastavnim planovima i programima. U tom kontekstu pokušavamo pronaći inovativne pristupe za uključivanje mladih u razgovore o izgradnji mira. Jedna od tih metoda je Balkan Diskurs, pan-etnička platforma za mlade gdje mladima pružamo besplatan prostor da se njihov glas čuje.
Tatjana Milovanović: Koristimo se multimedijom i kreativnom umjetnošću, ali također se fokusiramo na istraživanje i praćenje područja izgradnje mira u regiji. Primarna ciljna publika mnogih naših programa su mladi ljudi, ali također puno radimo sa preživjelima i žrtvama rata i genocida u Bosni. Cilj nam je osnažiti ih da ispričaju svoje priče i pomoći im u svakodnevnom životu i borbi za njihova prava, a ujedno dokumentovati njihove priče o preživljavanju.
U postkonfliktnom društvu, nakon proživljenog seksualnog nasilja i genocida, sjećanja su vrlo bolna i gorka. Na svojoj web stranici kažete da ste posvećeni njegovanju kulture mira. Što Vama to znači?
Tatjana Milovanović: U našem radu s mladima pitamo ih šta njima predstavlja mir. To je tako velik pojam. U isto vrijeme, vrlo je praktičan. U Jugoslaviji su ljudi živjeli mirno. Obični ljudi nisu očekivali da će doći do rata. Zatim su nakon rata gurnuti u ovaj vrlo zapadnjački način razmišljanja, uključujući velike pojmove kao što su “demokratija” i “civilno društvo”, “izgradnja mira” i “tranzicijska pravda”. Mnogi su ljudi razmišljali o miru u smislu završetka borbi. Ono što sada pokušavamo učiniti je natjerati mlade ljude da razmišljaju o miru i u pozitivnom smislu, kako individualnom tako i zajedničkom. Prva dimenzija je vrlo subjektivna. To je osjećaj sigurnosti u vlastitoj zajednici, osjećaj sigurnosti vlastitog identiteta u zajednici. U isto vrijeme, pozdravljamo raznolikost ove zemlje. To je naša vizija: vidjeti različitost kao nešto što treba slaviti, dok je na individualnom nivou važno osjećati se sigurno u vlastitoj zajednici.
Velma Šarić: S historijskog aspekta, a imajući u vidu da je Daytonski mirovni sporazum zapravo Ustav BiH, rat nije stao zbog dogovora među ljudima, već zbog vojne intervencije i velike međunarodne diplomacije. U zemlji podijeljenoj na deset kantona i političkih distrikta sa 186 ministarstava, nastojimo podsjetiti ljude na nužnost njegovanja mira. Mnogi mladi ljudi nemaju iskustvo osjećaja pripadnosti zemlji. Ne osjećaju da je političarima stalo do njihove budućnosti, njihovog obrazovanja, njihove dobrobiti. Dakle, njegovanje kulture mira uključuje podsjećanje mladih ljudi da je mir više od pukog odsustva rata – da se radi i o slavljenju različitosti koje imamo u zemlji s različitim etničkim i vjerskim grupama. O toj kulturi mira uvijek trebamo govoriti i njegovati jer je ona iznimno potrebna. Pogotovo sada s ratom u Ukrajini i onome čemu svjedočimo u Evropi, Bosna i Balkan trebaju biti stalni podsjetnik na posljedice koje rat nosi.
Ne znamo kada će rat u Ukrajini završiti, ali što, po vašem mišljenju, možemo naučiti od Bosne i Hercegovine u smislu kako jedno postkonfliktno društvo može izgraditi kulturu mira?
Tatjana Milovanović: Mislim da bi Ukrajina i ljudi u regiji također mogli naučiti iz naših iskustava sada, dok rat još uvijek bjesni. Imali smo već nekoliko razgovora s ukrajinskim aktivistima, posebice lidericama, o tome. Prvo smo razgovarali o važnosti dokumentovanja rata. U Bosni se to pokazalo nevjerovatno vrijednim za kasnije sudske procese i suđenja za ratne zločine. Na primjer, važno je sada razmišljati o tome kako ćemo u budućnosti moći dokazati identitet nestalih osoba. Međunarodna komisija za nestale osobe osnovana je zbog rata u Bosni i postoji dosta tehničkog i praktičnog znanja koje se, nažalost, sada može implementirati u Ukrajini. Kada je riječ o mirovnom sporazumu i postkonfliktnom razdoblju, mnogi ljudi u Bosni smatraju da je Daytonski sporazum bio iznuđeni sporazum koji je ostavio mnogo nedovršenog posla. Pravi posao zapravo počinje nakon potpisivanja mirovnog sporazuma. Budući da naša država nije imala dovoljnu podršku da pomogne ljudima, u Bosni i dalje ima mnogo ljudi koji pate od posljedica rata, posebno žena koje su preživjele seksualno nasilje i silovanje. Mislim da je svega nekoliko hiljada njih zapravo govorilo o svojim iskustvima. Mislim da im kolektivno, kao društvo, nismo uspjeli dati odgovarajuću naknadu, odgovarajuću psihosocijalnu podršku i odgovarajuću podršku mentalnom zdravlju, što je sve veoma potrebno. Također, mnogi ljudi koji su proživjeli opsadu Sarajeva nisu dobili podršku nakon rata. Čak i 30 godina kasnije, veliki broj ljudi još uvijek je pod uticajem svojih ratnih iskustava. Očito je da su transgeneracijskom traumom pogođena i njihova djeca.
Nakon bilo kojeg sukoba ili rata izgradnja mira tako je dugotrajan proces. Potrebna su desetljeća da se stvarno ozdravi. Nema izlaska iz toga za godinu ili dvije. Ustvari, ne postoji način da se izađe iz toga. Društvo će se neprestano morati suočavati i ponovno suočavati s nasilnom prošlošću. To je definitivno lekcija koju smo naučili.
Velma Šarić: Želim spomenuti nešto što međunarodna zajednica već radi upravo u ovom trenutku, a to je razumijevanje da Ukrajini sada treba vojna pomoć. Sretni smo što vidimo da se ne bore s embargom na oružje kao što smo mi morali činiti. Drugo važno pitanje je lokalno vlasništvo. Važno je da međunarodna zajednica sluša lokalno stanovništvo i lokalne organizacije civilnog društva.
Što se tiče procesa pomirenja, u Bosni smo naučili da smo izgubili godine neposredno nakon mirovnog sporazuma. Ljudi su bili umorni od rata i to je uticalo na njihovu spremnost da stvarno grade mir. Naučio nas je vrlo važnu lekciju: prve korake u izgradnji kulture mira treba pomno pratiti i ocjenjivati na održiv način. Taj period smo, nažalost, preskočili. Prebrzo smo krenuli prema evropskim integracijama i NATO procesima. To još uvijek stvara dosta problema u pogledu suočavanja s prošlošću i tranzicijske pravde.
Što međunarodna zajednica i regija poput Flandrije mogu učiniti da pomognu u tim naporima?
Velma Šarić: Što se tiče konkretnih načina na koje regija poput Flandrije može pomoći, čvrsto vjerujem u jačanje odgovornosti lokalnih vlasti i pokušaj da ih se vodi prema evropskim vrijednostima i procesima demokratije i ljudskih prava. Važni su i projekti koji povećavaju pozornost prema pravima manjina – poput romske i židovske zajednice te ljudi u mješovitim brakovima. Također moramo ulagati u izgradnju ekonomskog kapaciteta i u društvene projekte koji okupljaju ljude. Ako se ljudi mogu brinuti za svoje porodice i pružiti priliku svojoj djeci, onda je tu i mogućnost za dogovor.
Ovaj članak prvobitno je objavljen u izvještaju “Razgovori u vremenu neizvjesnosti” Flamanskog instituta za mir 2022. godine.
