Kako do ženskih prava u BiH?

„Uvijek volim reći da sam svoj aktivizam počela vrlo rano, još dok sam bila u osnovnoj školi. Dobili smo da čitamo dramu „Hasanaginicu“, a ja sam rekla da je to najgore djelo na koje se trebamo ponositi. Dobila sam jedinicu običnom olovkom, te mi je rečeno da ću moći popraviti svoju ocjenu kada promijenim svoje mišljenje. Tada je „Hasanaginica“ za mene značila ugnjetovanje žena”, kaže za Balkan Diskurs Vildana Džekman aktivistkinja Fondacije CURE.

Priča kako je od malena bila buntovna djevojčica, igrala fudbal, oblačila mušku odjeću i nikada se nije prilagođavala društvenim normama.

,,Kao takva, nisam bila prihvaćena kao djevojčica. Tada počinje moj aktivizam, u to vrijeme nisam znala da je to moj otpor, moja identifikacija sa feminizmom koja će se kasnije javiti”, kaže ona.

Vildana je jedna od žena koja iz ličnog iskustva zna kako je biti aktivistkinja u bh. društvu, te koliko je napora potrebno uložiti da bi se postigli rezultati. Nakon što je završila Pravni fakultet, počela je volontirati u fondaciji CURE, gdje se prvi put srela sa feminizmom i podrškom za lezbejke, biseksualne i transseksualne žene.

Tako se razvila ljubav, prihvaćenost, feminizam, buntovništvo i otpor prema patrijarhatu, koji, kako i sama kaže, živi već devet godina, odnosno otkako je došla u fondaciju CURE i za koji misli da će živjeti do kraja svog života.

„U bh. društvu je jako teško biti žena aktivistkinja. To je sfera u kojoj je jako teško djelovati, naročito kad ste pravnica i feministkinja, pa se uz to borite i za prava LGBT osoba. To je stalna borba i sa samim sobom i pronalazak podrške u cijelom procesu, u kojem se umarate i dosta je iscrpljujuće. Umjesto da se fokusirate na rezultate, vi morate nekog da učite da je feminizam oslobađanje žena, borba za ravnopravnost i za jaku ekonomiju društva. Dakle, uvijek se mora krenuti od početka, što jako umara, a s druge strane ste uvijek u raskolu da čuvate ono malo rezultata što ste stekli”, ističe Vildana.

Berina Bukva je predstavnica mladih, aktivistkinja i stručnjakinja koja već 10 godina radi u nevladinom sektoru i bavi se uglavnom mladima i rodnim pitanjima. Ona kaže da je često biti žena, a pri tom i mlada osoba u našem društvu izazovno i nosi dupli teret obaveze i odgovornosti.

“Ponekad sve počne i završi se upravo pod tim izgovorom – „nije to sada važno, imamo gorućih problema, postoje esencijalnije stvari od vašeg prava ili zahtjeva“. Izazovno je imati ili nemati diplomu, biti mlada žena, a pri tom biti vrlo vokalna i tražiti svoje pravo na glas u vrlo relevantnim procesima u koje želim biti uključena. Prema meni se skoro uvijek, kao aktivistkinji, nastupalo s pretpostavkom da sam pogrešno motivirana, feministički nastrojena, prigovarajući mi da sam se uhvatila u koštac s „velikim“ stvarima, a to ne priliči djevojakama. Razmišljajući šta to znači, uvijek je izazov bio dualan – mlada i žena. Biti žena aktivistkinja u BiH je teško koliko dopustite da ne znate, ne informišete se i ne učestvujete u procesima koji vas se tiču”, ističe Bukva.

Tradicionalno se na muškarce oduvijek gledalo kao na snažne, dok se na žene gleda kao slabe. Pored toga, muškarci se percipiraju kao superiorniji, dok se na žene gleda kao na njihove podređene. Stoga je vrlo očito da ljudi žive u društvu koje nije samo seksističko, nego i nesumnjivo diskriminatorno. (Stamarski, Son Hing, 2015)

„Danas je ženama usađena skromnost, konstantno im se govori da šute i budu skromne, što nije uredu. Zašto da se žena ne hvalisa, ako je uradila nešto značajno za zajednicu? To nije hvalisanje, to je vrijednovanje svog djelovanja. To je jedan dio problema, a dodatni nedostatak jeste što žene jako slabo poznaju svoja prava, jako malo čitaju o tome. Promjene mogu da počnu samo kada žene počnu da uče i kada počnu da se ujedinjuju i u razmjeni informacija i znanja, ali i u razmjeni podrške”, objašnjava Vildana.

Prema podacima Agencije za statistiku u BiH, za akademsku 2017./18. godinu, veći je procenat žena, u odnosu na muškarce, koje su završile akademske ili strukovne studije, odnosno od ukupnog broja diplomiranih studenata, 58% je diplomiranih studentica.

Unatoč tome, podaci iz 2017. godine pokazuju da je stopa nezaposlenosti žena 23,1%, dok je stopa nezaposlenosti muškaraca tek 18,9%, gdje stopa nezaposlenosti predstavlja odnos nezaposlenih i radne snage, odnosno ekonomski aktivnog stanovništva. Sve ovo podaci su koji ukazuju na to da je položaj žena na tržištu rada ipak nepovoljniji u odnosu na položaj muškaraca.

I primjer učešća žena u politici pokazuje kako žene u BiH imaju nepovoljniju poziciju u odnosu na muškarce. Žene su ministrice u samo dva ministarstva na nivou BiH: Ministarstvo vanjskih poslova BiH i Ministarstvo civilnih poslova BiH, dok među zamjenicima ministara nema nijedne žene.

„Nije dobro govoriti o politici i ženama, a ne govoriti o „muškim“ politikanstvima koji na kraju iskreiraju mušku političku imperiju. I naravno ima i onih sjajnih i sposobnih političarki, ali njima se ne daje medijski prostor – jer istini na volju – mi već (pogrešno, ali i ponekad tačno) pretpostavljamo da su na gostovanje došle samo da bi ponovile što i sam „šef“ govori već tri mandata uzastopno. Dakle, odgovornost je i na njima, ali i na nama. Da li slijedimo „bolju budućnost“ ili vodimo ka boljoj/drugačijoj budućnosti. Taj aspekt se može poboljšati samo svjesnim učenjem i istupanjem”, dodaje Berina.

Od vladavine Katarine II. Velike pa do danas mnoge su stvari promijenile – od raznih industrijskih i tehnoloških revolucija – međutim, jedno je ostalo isto: žene se i dalje svaki trenutak bore za svoja prava.

Ženski aktivizam je pokrenuo stalne rasprave u cijelom svijetu za rješavanje problema i okončanje nepravde nad ženama. Unatoč nejednakosti i segregaciji po kulturama, žene su se svaki put uspjele izboriti kako bi izrazile svoje osjećaje, pitanja i želje. Osim toga, ženski aktivizam se proširio širom svijeta, čineći ga znakom jedinstva, kako bi svi vjerovali da i muškarci i žene zaslužuju jednakost u pogledu mogućnosti, liječenja i socijalnih prava.