Borba protiv stereotipa: Prepoznavanje muškaraca kao žrtava seksualnog nasilja počinjenog tokom sukoba

Foto: Mirko Pincelli / CPI (film Uspomene 677)

,,Teško je kada dođe trenutak da morate reći istinu o onome što nosite u sebi 18 godina. Teško je jer ponovo doživljavamo traumu. Teško je ponovo preživjeti sve te trenutke mučenja, silovanja i seksualnog nasilja. Teško je stalno nositi ove stvari u sebi, ali život ide dalje. Možda sam hrabar čovjek, a možda sam kukavica. Vaše mišljenje o meni ovisi o vama.”

Prezentacija PSVI Međunarodnog protokola u Bosni i Hercegovini, Centar za postkonfliktna istraživanja

Kad ljudi u akademskim krugovima i javnosti pomisle na pošast koju predstavlja seksualno nasilje povezano sa sukobima (CRSV) tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH), najčešće pomisle na užasne zločine počinjene nad ženama. Međutim, danas nisu samo žene žrtve seksualnog nasilja u BiH. Uprkos nepobitnim dokazima o rasprostranjenom CRSV-u počinjenom nad muškarcima u periodu od 1992. do 1995. godine, mnogi faktori i dalje sprečavaju preživjele muškarce da dobiju učinkovitu podršku, pravdu i priznanje od društva.

CRSV počinjen nad muškarcima u bh ratu dobro je dokumentovao Thomas Osorio koji je više od 20 godina radio u regiji bivše Jugoslavije s Ujedinjenim narodima (UN), a kao naučni saradnik na Univerzitetu KU Leuven provodi terenska istraživanja gdje je intervjuisao preživjele muškarce. Osorio u svom istraživanju izvodi nekoliko kritičnih zaključaka: da nema sumnje da je seksualno nasilje bilo oružje rata tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji; da je nasilje bilo sistematsko i rasprostranjeno; da je CRSV zasigurno počinjen i nad ženama i nad muškarcima o čemu se izvještavalo i 1993. godine u izvještajima posebnog reportera UN-a Tadeusza Mazowieckog, a kasnije i u istrazi koju je provela komisija stručnjaka UN-a. Osim UN-a, brojne međunarodne organizacije, poput OESS-a i Fonda za humanitarno pravo, pružile su dokaze da je seksualno nasilje počinjeno nad muškarcima i kao čin ponižavanja i kao dio politike „etničkog čišćenja“.

Kako je objasnio Osorio i kako stoji u Završnom izvještaju Povjerenstva stručnjaka osnovanog na temelju Rezolucije 780 Vijeća sigurnosti 27. maja 1994. godine, ratni zarobljenici često su bili izloženi seksualnom nasilju dok su bili zatvoreni u logorima. Ovo nasilje je dobivalo različite forme: zarobljenici su bili prisiljeni da siluju žene; izlagani su seksualnom sakaćenju, kastraciji a prisilni incest je također bio vrlo čest. Kako ističe Osorio, važno je napomenuti da su logore tokom balkanskih ratova uglavnom osiguravali i čuvali regrutirani ili dobrovoljni civilni profesionalni zatvorski čuvari ili bivši policajci. Mnogi od tih pojedinaca, u novoj ulozi vojne straže ili vojne policije, nisu razlikovali ratne zarobljenike od običnih kriminalaca. To ni na koji način ne opravdava njihova djela, niti implicira da bi takvo ponašanje bilo prihvatljivo u civilnim zatvorima, već pokazuje nesretnu stvarnost koja je dovela do tako teških ratnih zločina. Prema svjedočenjima, sistematski obim i priroda izvršenja CRSV-a nad muškarcima pokazuju da je nasilje korišteno kao instrument etničkog čišćenja kroz uništavanje porodica i zajednica.

Muškarci se vrlo rijetko javljaju da traže pravdu ili podršku, a neki čak kriju svoja iskustva od članova porodice. Imajući to na umu, poslijeratni kontekst preživjelih muškaraca i žena potpuno je drugačiji. Doista, uprkos primjeni zaštitnih mjera u pravnom sistemu, zajednice iz manjih sela često znaju identitet preživjelih žena, dok većina preživjelih muškaraca ostaje nepoznata. Ovo je samo jedan elemenat rodne podjele koji karakteriše način rješavanja CRSV-a u BiH. Međutim, postignut je napredak, poput hrvatskog Zakona o novčanoj naknadi žrtvama silovanja, koji je degenerizirao osobe koje su preživjele CRSV i odobrio dostojanstvenu jednokratnu novčanu naknadu – prvu u regiji.

Pravni okviri u mnogim zemljama pogođenim sukobima ne prepoznaju muškarce kao moguće žrtve CRSV-a. Neki podaci sa brifinga Chris Dolana o nasilju nad muškarcima i dječacima pomažu u stvaranju jasnije slike o ovom problemu. Rad pokazuje da se, prema zakonima mnogih zemalja, 90% muškaraca u zemljama pogođenim sukobima ne može identifikovati kao žrtva seksualnog nasilja. Nadalje, 62 zemlje od svih zemalja u svijetu priznaju samo žene kao žrtve silovanja, 67 država kriminalizira muškarce koji prijavljuju zlostavljanje, a u 28 zemalja samo su muškarci prepoznati kao počinitelji seksualnog nasilja. Kao takvi, pravni okviri često predstavljaju nepremostive prepreke u pružanju pravde preživjelim muškarcima.

Naravno, pravni presedani nisu jedini razlog što su preživjeli muškarci manje priznati kao žrtve od žena. Najveća prepreka je rasprostranjenost duboko diskriminatornih i homofobičnih stavova prema muškarcima kao žrtvama CRSV-a u cijelom društvu, kao i percepcija muškosti koja nije svojstvena samo BiH. Doista, kako objašnjava Osorio, preživjelim muškarcima zbog toga nije ugodno progovoriti; Sud BiH je od završetka rata riješio samo tri slučaja CRSV-a počinjenog nad muškarcima. Pravda se ne može postići ako se preživjeli muškarci ne osjećaju sigurnim govoriti. I kako ističe Lamija Grebo, sudska nadzornica i novinarka Balkanske istraživačke mreže, muškarci u Bosni su svjedoci intenzivne patnje koju su osjetile žene koje su progovorile o seksualnom nasilju. Ona kaže: ,,Mogu samo zamisliti šta bi ti muškarci mislili da bi se desilo ako to prijave, ispričaju svojim komšijama i porodicama, pa čak i sami sebi da priznaju.”

Očekivanje homofobične reakcije guši preživjele – ali s pravom, obzirom na to da statistički dokazi pokazuju da su homofobični ljudi krajnje neskloni podržavanju preživjelih muškaraca na bilo koji način. Osim toga, otvaranje organizacija posvećenih isključivo pružanju pomoći ženama koje su preživjele, bez obzira na sav nevjerovatno važan posao koji obavljaju, dovelo je do toga da se preživjeli muškarci osjećaju kao da nemaju nikoga kome mogu ispričati svoje priče. Vrhunac ovih društvenih pritisaka stvorio je ogromnu stigmu za muškarce da ih prevladaju. Grebo nastavlja: ,,Društvo smatra [silovanje žena] neprihvatljivim, ali kao uobičajenije … [za muškarce] je to dvostruka sramota.”

Ova široko rasprostranjena diskriminatorna kultura utiče na čitavo društvo, uključujući građane, socijalne i medicinske radnike i institucije. Doista, mnogi medicinski, socijalni i pravni stručnjaci, koji obično pružaju pomoć preživjelim ženama, nisu mogli pomoći preživjelim muškarcima tokom rata, a nisu spremni da pomognu ni danas. Važan primjer za to dala je Alma Taso-Deljković, voditeljica Odjeljenja za podršku svjedocima Suda BiH. Tokom intervjua priznala je da je njeno odjeljenje, koje nudi značajnu pomoć preživjelim ženama, loše opremljeno za rješavanje specifičnih potreba muškaraca. Doista, budući da se muškarci rijetko javljaju, Odjeljenje za podršku svjedocima ima vrlo malo iskustva s preživjelim muškarcima, a većina njihovih usluga osmišljena je za podršku ženama. Međutim, kako primjećuju Taso-Deljković i Osorio, napredak je postignut zahvaljujući Odjelu za zaštitu svjedoka Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i odgovarajućim obukama koje policijskim službenicima i sudskim službenicima pruža Razvojni Program Ujedinjenih naroda u BiH.

Teškoće društva da priznaju muškarce kao žrtve silovanja mogu se povezati s specifičnim pristupom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i državnih sudova da kazneno gone počinitelje prema odgovarajućim zakonima. Uprkos tome što je silovanje u Statutu MKSJ-a definisano kao zločin protiv čovječnosti, a njegova sudska definicija ne spominje spol žrtve, ti se zločini uglavnom procesuiraju kao silovanje kad je žena žrtva. Slučajevi u kojima su stražari izravno silovali muške žrtve (kako je definisano Statutom MKSJ-a) češće se procesuiraju kao mučenje ili nečovječno postupanje, a ne kao seksualni napad, dodajući: „seksualnom nasilju kao zasebnom zločinu se vrlo rijetko presuđuje, uvijek je povezan s drugim zločinima.” Zbog toga svjedoci muškarci rijetko svjedoče i daju detaljne činjenice koje se tiču ​​CRSV -a pred sudom.

Jedan slučaj posebno ukazuje na rodni pristup koji je MKSJ nenamjerno primijenio u procesuiranju silovanja. U predmetu Tužitelj protiv Brđanina opisana je situacija u kojoj je stražar pokušao prisiliti zatvorenika na spolni odnos sa zatvorenicom sa uperenim oružjem protiv njihove volje. Kad je čovjek to odbio, ubijen je. Pa ipak, sud je utvrdio da je ,,prijetnja silovanjem predstavljala seksualni napad nad zarobljenicom”. Andrew Pitt sažima uznemirujući način na koji je sud zanemario seksualno nasilje usmjereno prema muškarcu: ,,muška žrtva po njima jednostavno mora nestati”.

Nažalost, ovu praksu usvojili su i državni sudovi u Bosni. Slučajevi poput onih protiv Macić Ibre, Akeljić Mineta, Begović Gligora i bezbroj drugih, ne uključuju optužnicu za silovanje, uprkos jasnim pojavama seksualnog zlostavljanja koje su opisane u sudskim presudama. Očigledno je da je djelomična pravda daleko bolja od nikakve pravde, ali kad sud ne prizna silovanje nad muškarcima kao ono što silovanje jeste, to onda stvara dodatnu prepreku čitavom društvu da prizna ono što su ti ljudi pretrpjeli.

Ali, bez obzira na sve prepreke nazire se i svjetlo na kraju tunela. Zahvaljujući neumornim naporima lokalnih organizacija i predanih novinara, neki preživjeli muškarci mogu ispričati svoje priče. Neki primjeri uključuju dokumentarne filmove, poput Silent Scream i The Unforgiven. Organizacije poput Medice Zenica  su pomogle i muškarcima u postizanju statusa civilne žrtve rata. Od vitalnog je značaja da se uloži više napora u postizanju priznanja da se i muškarci mogu silovati, te da su i muškarci zbog toga patili fizički i psihički. Ovaj proces započinje rušenjem muških rodnih normi koje preživjele muškarce stigmatiziraju u tišinu. Ovo je proces koji bi se trebao odvijati ne samo u Bosni i Hercegovini, već u cijelom svijetu.

———

Ovaj je članak dio serije „Napredak i izazovi u rješavanju problema seksualnog nasilja u oružanim sukobima“, ističući iskustvo preživjelih seksualnog nasilja povezanog s sukobima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.

Alec je student međunarodnih studija na Univerzitetu u Michiganu, sa specijalizacijom iz političke ekonomije i razvoja. Radi za Univerzitetski odjel za društvene inovacije, a tokom 2021. godine je i pripravnik-istraživač u Centru za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu.

Chiara je magistrirala pravo na Univerzitetu Milano-Bicocca, Italija, sa fokusom na održavanje mira i pravo Ujedinjenih nacija. Bila je Erasmus studentica na Sveučilištu u Zagrebu, Hrvatska, gdje je produbila znanje iz međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava na Balkanu. Sarađuje kao politička analitička i autorica sa međunarodnim organizacijama poput Norveškog vijeća za izbjeglice i Morobe Development Foundation. Chiara je radila kao advokatska pripravnica u firmi specijaliziranoj za migracije i građansko pravo, a trenutno je pripravnica Centra za postkonfliktna istraživanja.

Vezani članci

Balkan s onog svijeta
Narative o Prvom svjetskom ratu se tako u stvari samo u detaljima razlikuju od onih o ratovima 90-ih. Priča se o velikosrpskom nacionalizmu i ugroženosti drugih naroda, te o nekoj koncepciji Jugoslavije koja s Jugoslavijom nema prevelike veze, dok je početak Prvog svjetskog rata samo još jedan izgovor za ponavljanje istih argumenata.
Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini: Partnerstvo sa mladima u konsolidaciji mira
Mladi u BiH imaju potencijal i sposobnost da rade na pitanjima mira i sigurnosti na mnoge, inovativne načine. Nažalost, mladi ljudi mnogo puta budu izostavljeni iz ovih procesa. Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini neprestano radi kako bi ovo promjenila.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu