Trauma nije ograničena samo na generaciju koja je iskusila rat “iz prve ruke”. Kada se ne liječi na odgovarajući način, trauma se često u porodicama prenosi sa generacije na generaciju.
Više od 20 godina nakon kraja rata, trauma i dalje ostaje jedan od glavnih izazova pomirenju u Bosni i Hercegovini. Trauma nije ograničena samo na generaciju koja je iskusila rat “iz prve ruke”. Kada se ne liječi na odgovarajući način, trauma se često u porodicama prenosi sa generacije na generaciju.
“Ako ideš psihologu (…) ljudi će reći da si lud i pričat će o tebi. To je glavni razlog zašto ljudi ne traže pomoć. Na kraju samo sjede kući i pokušavaju se izboriti sa svojim emocijama i osjećanjima.”[1]
Kažu da vrijeme liječi sve, ali za ljude koji su iskusili traumu, ta izreka zvuči prezrivo. Strahote rata iz 1990-ih su ostavile ožiljke i traumatizirale bh. društvo, a veliki dio ljudi i dalje pati zbog svih užasnih iskustava. Obzirom da je odgovarajući tretman rijedak, njihova trauma se često – nenamjerno – prenosi s jedne generacije na drugu i ima snagu da gaji strah, ljutnju i mržnju između različitih dijelova društva.
Psihološka trauma je ozbiljna mentalna povreda koja nastaje kao odgovor na izuzetno stresne događaje. Svaka trauma je lična i jedinstvena i stoga dvoje ljudi koji iskuse isti traumatični događaj mogu imati različite reakcije. Ipak, obično je izaziva iskustvo i/ili posmatranje direktnog, ekstremnog nasilja koje vodi ka strahu od smrti.[2] Obzirom na to da nije aktivno dostupna ljudskoj svijesti i misaonim procesima, trauma se često pojavljuje neko vrijeme kasnije u vidu Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Najčešći simptomi PTSP-a su, između ostalog, osjećanja straha, bespomoćnosti, depresija, noćne more, anksioznost, agresivnost, ljutnja, napadi panike i asocijalno ponašanje.[3]
I trauma i PTSP donose dileme, paradokse i nemogućnosti. Tokom traumatičnog događaja, ljudski mozak pohranjuje dio iskustva, ali nepotpuno, kako bi pojedinac mogao mentalno i fizički preživjeti. Stoga trauma dovodi istinu u pitanje: traumatični događaj se ne može jednostavno prizvati u sjećanje nego često nedobrovoljno ispliva na površinu u vidu retrospekcije, trenutaka iznenadnog i nehotimičnog ponovnog proživljavanja iskustva kome um ne može aktivno pristupiti, često izazvanih određenim zvukovima, mirisima ili mjestima.[4]
Ljudi sa traumatičnom prošlošću često nemaju načina da iskažu šta im se desilo, što čini njihovu ličnu verziju te traume neshvatljivom drugim ljudima. Iako se savjetuje razgovor o traumatičnim događajima u sigurnom okruženju jer je to važno za proces oporavka, mnogima je to teško. Poznato je da su tišina i stigma najveći problemi koji se vezuju za traumu. To je izgleda slučaj i sa bosanskim društvom, gdje mentalna oboljenja nose jaku stigmu i smatraju se slabošću, zbog čega mnogi ljudi kriju svoje probleme.
Još jedna teška posljedica tišine je visok rizik prenošenja traume na narednu generaciju. Transgeneracijska trauma je trauma koja se prenosi sa prve generacije, koja je ustvari iskusila traumatični događaj, na naredne generacije putem kompleksnih psiholoških mehanizama. Kada djeca i mladi iz druge generacije pate od transgeneracijske traume, oni pokazuju simptome traume iako je nisu sami iskusili.
Iako ne postoje zvanični podaci, bosanski profesionalci koji rade nezavisna istraživanja na terenu, više od milion ljudi u BiH danas boluje od PTSP-a usljed direktne traume, i jako mali broj ovih ljudi se liječi.[5] Broj ljudi koji su svoju traumu prenijeli na narednu generaciju u ovih zadnjih 20 godina se samo može procijeniti, a implikacije neliječene traume se vide u bosanskom društvu i politici: učvršćivanje stavova o “drugom” je samo jedan od šablona ponašanja koje nesvjesno usvajaju djeca traumatiziranih roditelja.
Kako bi se izgradila bolja budućnost za buduće generacije, traume ratne generacije se moraju shvatiti ozbiljno i treba im dati šansu za oporavak. Lanac transgeneracijske traume se može prekinuti samo osjećajnošću, strpljenjem i voljom da se sasluša i ispriča.
Potrebni su kolektivni napori kako bi se ubrzao oporavak od traume i kako bi se spriječilo njeno prenošenje na buduća pokoljenja. Za okončanje rata unutra, ključna stvar je stvaranje okoline i atmosfere u kojoj ljudi mogu naći jezik kojim bi svoja traumatična iskustva učinili vidljivima i kako bi prevazišli osjećaje krivice i srama, te pomogli da se traumatizirane osobe ponovo integrišu u društvo.
—–
[1] NVO koordinator projekta o traumi, Bosna i Hercegovina
[2] Cf. Edkins, Jenny (2006): Remembering Relationality. Trauma, Time and Politics, in: Bell, Cuncan (2006): Memory, Trauma and World Politics, Palgrave Macmillan UK, pp. 99-115.
[3] Cf. Caruth, Cathy (1995): Trauma: Explorations in memore. Baltimore: John Hopkins University Press, 1995, Introduction.
[4] Cf. Baer, Udo; Frick-Baer, Gabriele (2012): Wie Traumata in die nächste Generation wirken. Semnos Verlag, Neukirchen-Vluyn.
[5]Cf. Al Jazeera Europe (2015): Bosnians still suffering from War Trauma, online available at http://www.aljazeera.com/news/europe/2015/01/bosnians-still-suffering-war-trauma-201511818563216943.html. See also: Balkan Insight (2010): Study – PTSD Haunts Bosnian War Survivers, online available at http://www.balkaninsight.com/en/article/study-ptsd-haunts-bosnian-war-survivors.
