Mala nada i sudbina za pronalazak nestalih osoba u Libanonu i Bosni i Hercegovini

Naslovna foto: Privatna arhiva

“Porodice nestalih su i preživjeli i žrtve rata, jer su preživjele rat, ali su izgubile člana porodice: nestalog.” (Abdel Latif, Porodice nestalih u Libanonu, 2021)

Sudbina nestalih ostavlja nezacijeljene rane decenijama nakon završetka sukoba. Njihova stalna odsutnost može biti podsjetnik na neuspjele institucionalne odgovore i trajni uticaj sukoba. Istraživanja o nestalim osobama i potraga za pravdom nakon rata u Bosni i Hercegovini (BiH) i Libanonu otkriva zanimljive sličnosti i razlike koje su vrijedne daljnjeg proučavanja.

Porodice koje pokušavaju istražiti prošlost ostavljene su da se suoče s nejasnoćama koje okružuju sudbinu njihovih nestalih. U Libanonu je nestalo više od 17.400 ljudi (Đokanović, Bojana, Dugo čekanje: Nestali u Libanonu) u građanskom ratu koji je zadesio zemlju između 1975. i 1990. godine, pri čemu je mnogo više ljudi izgubilo živote.

Prema Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (MKCK), koji je prisutan na terenu od sredine 1960-ih godina, to znači da je trećina populacije pogođena gubitkom članova svoje uže porodice (Abdel Latif, Porodice nestalih u Libanu, 2021). Godine koje su uslijedile bile su turbulentne za udruženja porodica, koja su vodila borbu za zahtjevanje akcije i pravde. Pozitivni pomaci nisu doveli do velike promjene.

Postkonfliktna libanonska stvarnost i mjere koje su poduzeli akteri najviših vlasti ojačale su i snažno podržavale atmosferu zaborava (Young, Michael, Ironični osmijeh sjećanja: Nestali u Libanonu i postkonfliktna kultura, 2000), ili kako se još naziva amnezija podržana od strane države (ibid). Iosif Kovras opisuje ovu stvarnost kao institucionalizovanu tišinu. (Özgür Sevgi Göral, Nasilni sukobi lokalnih, sektorskih i međunarodnih aktera: Institucionalizovana tišina Libanona i šire). Među ovim mjerama je opća amnestija iz augusta 1991. godine (Zakon 84), koja predviđa opću amnestiju za sve zločine počinjene za vrijeme građanskog rata, uz neka izuzetke, uključujući zločine počinjene protiv političkih i vjerskih figura.

Važno je napomenuti da postoje oni koji tvrde da ova opća amnestija ne bi trebala vrijediti za zločin prisilnog nestanka. Osnova ovog argumenta leži u činjenici da je prisilni nestanak kontinuirani zločin, kako je navedeno u nacionalnom libanonskom zakonodavstvu, posebno u Općem zakonu o amnestiji iz 1991. godine (Odbijena pravda: Ispitivanje amnestije i amnezije u postkonfliktnom Libanonu, Yale magazin međunarodnih poslova, 2021).

Zakon 434 je usvojen 1995. godine, skraćujući potrebni vremenski period nakon kojeg nestale osobe mogu biti pravno proglašene mrtvima (ibid) od strane njihovih rođaka (Young, Michael, Ironični osmijeh sjećanja, 2000). Ova zakonodavna akcija smatrana je uvredljivom za mnoge porodice, jer su osjećale da ubija svaku nadu da će pronaći svoje voljene. Na taj način, počinitelji u vlasti, uključujući i vladine zvaničnike, efikasno su oprali ruke od odgovornosti nakon 15 godina zločina, uključujući prisilne nestanke. Usred nedostatka efikasne zakonodavne regulative i političke volje, odgovornost za pronalaženje nestalih i zastupanje u njihovo ime preuzela su udruženja porodica.

Uspjesi Bosne i frustracije Libanona

U Bosni i Hercegovini, rat u periodu od 1992. do 1995. rezultirao je nestankom oko 31.500 osoba. Više od 90 posto prijavljenih nestalih bili su muškarci (Hronešová, Jessie, Kosti i priznanje: Nadoknada porodicama nestalih osoba u Bosni i Hercegovini nakon rata, 2018). Do danas je oko 75 posto nestalih pronađeno. Ovaj postotak otkrivenih nestalih osoba je neuporediv s drugim postkonfliktnim društvima. Važno je napomenuti institucionalnu efikasnost koju je Bosna i Hercegovina uspjela izgraditi kako bi postigla ove brojke, nešto što Libanon nije mogao.

Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), među mnogim drugim organizacijama, podržala je Bosnu i Hercegovinu u izgradnji sveobuhvatnog okvira za utvrđivanje sudbine svojih nestalih osoba. Bosna i Hercegovina potpisala je Deklaraciju o ulozi države u rješavanju problema nestalih osoba kao posljedice oružanog sukoba i kršenja ljudskih prava, zajedno s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom. Bosna i Hercegovina također je potpisnica Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (ICPPED). Libanon je potpisao, ali još nije ratificirao konvenciju.

Jedan od razloga za značajan napredak postignut u BiH je, prema političkoj sociologinji Jessie Hronešová, činjenica da je genocid u Srebrenici stavio ovaj problem na dnevni red kako domaćih, tako i međunarodnih aktera u godinama nakon rata (Hronešová, Kosti i priznanje, 2018). Uz to, činjenica da je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) osnovana u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu je bilo oficijelno sjedište više od 18 godina, kada su se preseli u Haag također je olakšalo neke od izazova s kojima se susretala u ostvarivanju svoje misije. Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) već godinama pokušava postaviti temelje za nacionalni pristup ovom problem u Libanonu, uključujući prikupljanje podataka i pokušaje izgradnje kapaciteta vlasti da ispune svoje odgovornosti. Nažalost, ta nastojanja do sada su bila bezuspješna (Bell, Jennifer, Nestali u Libanonu: Bolna potraga za odgovorima traje 48 godina nakon građanskog rata, 2023).

Civilno društvo, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Libanonu, uporno iznosi svoje zahtjeve za pravdom i naporima za pronalazak nestalih. Foto: Privatna arhiva

Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu (ICTJ) također je podržao Libanon u nastojanju da otkrije istinu o nestalima. S obzirom na to da nisu provedeni nikakvi sudski postupci i optužbe, čak i prikupljanje informacija u Libanonu postaje sve teže (Abdel Latif, Porodice nestalih u Libanonu, 2021).

Zajedničke bitke unutar društava

Građansko društvo, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Libanonu, uporno izražava svoje zahtjeve za pravdom i napore u pronalaženju nestalih osoba. U BiH, bošnjačke porodice su osnovale 12 opštinskih udruženja za nestale (Hronešová, Kosti i priznanje, 2018). Majke Srebrenice i njihovi napori kulminirali su otvaranjem Memorijalnog centra Srebrenica. Njihov put ka pravdi nije bio lagan, posebno na početku kada ih vlasti nisu ozbiljno shvatale zbog toga što su žene iz ruralnih područja često neobrazovane (Khan, Amil, Znati gdje leži | Sjećanje na Srebrenicu, 2017). One neumorno podržavaju Međunarodnu komisiju za nestale osobe, dijeleći uzorke DNK-a i identificirajući tijela, kao i lične stvari. Do danas, više od 75 posto (7.607 osoba) nestalih osoba u BiH je pronađeno (Tesija, Vuk, et al, Međunarodni dan nestalih osoba obilježen u bivšim jugoslavenskim zemljama, 2023).

U Libanonu, napore za utvrđivanje sudbine nestalih pokrenulo je nekoliko organizacija, među kojima je i Odbor porodica otetih i nestalih osoba, koji je dobio podršku Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK), Odbor za praćenje podrške libanonskih zatvorenika u izraelskim zatvorima i Podršku Libancima u pritvoru i egzilu. Jedna važna nevladina organizacija koja podržava ovu borbu je ACT za nestale osobe i njihova interaktivna platforma Fushat Amal (Prostor nade), na kojoj se prikazuju priče nestalih osoba. Žene imaju posebno važnu ulogu u vođenju ovih pokreta jer su mnoge njihove supruge bile otete (Abdel Latif, Porodice nestalih u Libanonu, 2021), što pokazuje rodni uticaj ovog problema prisutnog u oba postkonfliktna društva. Baš kao što su se Majke Srebrenice neumorno borile za pravdu za svoje nestale sinove i muževe (koji čine preko 90 posto nestalih u BiH), tako su se i žene u Libanonu borile da pronađu svoje nestale muškarce.

Nakon neumornog rada libanonskih udruženja porodica, posebno Odbora porodica otetih i nestalih osoba, formirane su dvije istražne komisije (2000-2001), a nakon njih i treća, zajednička libanonsko-sirijska komisija 2005. godine (Maalouf, Lynn, Bez rješenja za nestale osobe u Libanonu, 2016).

Međutim, ove komisije nisu dovele do bilo kakvih suštinskih nalaza. Predstavnici sigurnosnih službi među ostalima imenovani su od strane vlade kako bi istražili slučajeve preko 17.000 nestalih osoba u Libanonu, što baca sumnju na nepristrasnost njihovih nalaza u kontekstu opšte nekažnjivosti. Konačni izvještaj koji je proizvela jedna od komisija zaključio je da su većina nestalih najvjerojatnije mrtvi (ibid). Uznemireni nedostatkom djelovanja koje je preduzela vlada, udruženja porodica su nastavila neumorno se boriti, zahtijevajući da saznaju istinu o svojim nestalim voljenima, uključujući one otete od strane aktera tokom izraelske okupacije (Mowles, Chris, Izraelska okupacija Južnog Libanona, 1986) i sirijske intervencije u Libanu (Lawson, Fred H, Sirijska intervencija u libanonskom građanskom ratu, 1976: Objašnjenje domaćeg sukoba, 1984). Ovo dodatno komplicira već osjetljivo pitanje, jer se vjeruje da su neki od otetih prebačeni u zatvore i druge objekte za zadržavanje u dvije zemlje koje su vršile teritorijalnu kontrolu nad dijelovima Libanona do početka 2000-ih. Uprkos tim izazovima, porodice su nastavile boriti se za zakonodavnu reformu.

Uz podršku ICTJ-a, libanonski advokat Nizar Saghieh je 2010. godine kreirao Zakon o nestalim i prisilno nestalim osobama (Zakon 105). Najviša administrativna pravna instanca u Libanonu, Državno savjetodavno vijeće, priznala je pravo na saznanje 2014. godine. Nakon toga, porodicama je omogućen pristup prethodno povjerljivim arhivama koje je prikupila prva istražna komisija formirana 2000. godine (Tražeći istinu o nestalima u Libanonu: Intervju s Nizarom Saghiehom, 2014). Nova nada odjeknula je u odgovoru na donošenje Zakona 105 o nestalim i prisilno nestalim osobama u novembru 2018. godine. Ovaj zakonodavni korak koji je preduzela Administrativna i pravosudna parlamentarna komisija smatran je svjetlom nade za pravdu (El Bejjani Noureddine, Nour, Libanon se približava istini o nestalim i prisilno nestalim osobama, 2018). Ovaj zakon je uspostavio nezavisnu komisiju, Nacionalnu komisiju za nestale i prisilno nestale osobe u Libanonu (Vodič za Zakon 105 o nestalim i prisilno nestalim osobama: Pitanja i odgovori – Libanon, 2022), koja je zadužena za istraživanje sudbine nestalih osoba. Komisija je ovlaštena za iskopavanje masovnih grobnica i zaštitu uzoraka DNK-a (ibid), što su hitne mjere s obzirom na to koliko je dugo trajalo bilo kakvo djelovanje kako bi se riješio ovaj problem. Imenovanje članova Komisije dogodilo se 2020. godine. Vjerovalo se da će ovo graditi na rezultatima postignutim kroz civilni pritisak, uključujući pravno priznato “pravo na saznanje”.

Od tada, međutim, nisu preduzete nikakve mjere da se dalje unaprijedi ovaj proces pravde. S obzirom na višestruku krizu – političku i ekonomsku – s kojom se trenutno suočava Libanon, nade ostaju niske u pogledu bilo kakvog obnavljanja napora. Bez obzira na decenije pritiska civilnog društva, efikasno uključivanje državnih vlasti neophodno je za konkretne rezultate (Maalouf, Lynn, Bez rješenja za nestale osobe u Libanonu, 2016). Izvršna paraliza države predstavlja glavnu prepreku naporima civilnog društva.

U Bosni i Hercegovini, uprkos mnogim izazovima, usvojen je bez presedana sveobuhvatan zakon o nestalim osobama na državnom nivou. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila je Zakon o nestalim osobama 2004. godine. S obzirom na strukturnu složenost inherentnu modelu upravljanja Bosne i Hercegovine, usvajanje ovog zakona može se smatrati ogromnim uspjehom. Jedna od predviđenih institucija je Institut za nestale osobe (INO), koji je zadužen za pronalaženje nestalih osoba i izdavanje potrebnih dokumenata u tom procesu. Uz stvaranje Fonda za porodice nestalih, ovo pokazuje snažan institucionalizirani pristup koji je rezultirao visokim postotkom pronađenih nestalih osoba.

U Bosni i Hercegovini i dalje se ekshumiraju posmrtni ostaci nestalih. Foto: Privatna arhiva

Član 3 Zakona o nestalim osobama propisuje pravo da porodice nestalih saznaju za sudbinu nestalih članova prorodice i rodbine. Zakon propisuje odgovornosti entiteta za zaštitu ovog prava: Federacije BiH, Republike Srpske, kao i Brčko Distrikta. Obavezuje ih da pruže potrebnu pomoć i informacije tijelima koja su uključena u potragu za nestalima. Ta tijela uključuju Međunarodni komitet Crvenog križa, ICMP, Institut za nestale osobe i Crveni krst (Član 6, Zakon o nestalim osobama 2004, Bosna i Hercegovina). Slično Zakonu 105 u Libanonu, i Zakon o nestalim osobama u BiH sadrži pravnu definiciju “nestale osobe”. Zakon također utvrđuje protokol za podnošenje zahtjeva za traganje, kao i specifičnosti oko prestanka statusa nestale osobe. Kako bi se sačuvali prikupljeni podaci, također je stvorena Centralna evidencija nestalih osoba u BiH koju će održavati stručnjaci INO-a.

Današnja bitka

Nastavljaju se iskopavanja ostataka nestalih osoba u Bosni i Hercegovini. U 2021. godini, otkriveno je 80 žrtava uprkos izazovima uprkos izazovima i ogrničenjima vezanim za COVID-19 (Grebo, Lamija, BiH pronašla više nestalih osoba iz ratnog perioda u 2021. godini, 2021). Prošle godine, ostaci žrtve genocida u Srebrenici pronađeni su od strane Instituta za nestale osobe u Brčkom (Talha Öztürk, Mustafa, Bosna otkriva ostatke žrtve genocida u Srebrenici iz 1995. godine, 2023). Tokom prošlogodišnjeg komemorativnog skupa u Srebrenici u julu, sahranjeno je 30 novoidentificiranih žrtava (Kurtic, Azem, 30 žrtava Srebrenice bit će sahranjeno na komemoraciji genocida, 2023). U međuvremenu, porodice nestalih osoba u Libanonu ne mogu pronaći svoje voljene kako bi ih spustili na vječni počinak. Kako vrijeme prolazi, nade blijede.

Dok međunarodna pažnja na ove postkonfliktne zemlje opada, podizanje svijesti o borbi za istinu je jednako važno kao i prije. Na Dan nestalih, 30. augusta prošle godine, Balkanska istraživačka mreža Bosna i Hercegovina pokrenula je video kampanju sa članovima porodica nestalih (Stamatoukou, Eleni, BIRN BiH lansira video kampanju o nestalim osobama, 2023). U junu 2023, ICTJ i Odbor porodica otetih i nestalih osoba u Libanonuu objavili su knjigu pod nazivom Vjetrenjače naših srca, sastavljenu od kratkih priča 15 ženskih srodnika nestalih i prisilno nestalih osoba. Udruženja porodica i međunarodne organizacije i u Libanonu i u Bosni i Hercegovini nastavljaju osvjetljavati nejasnoću koja i danas progoni porodice nestalih, decenijama nakon završetka sukoba.

Yana je studentica završne godine master studija međunarodne sigurnosti na Sciences Po Paris, gdje se fokusira na studije Bliskog istoka i migracije. Teme njezinog interesa uključuju izgradnju mira, rješavanje sukoba, a posebno medijaciju, kao i tranzicijsku pravdu i postkonfliktnu obnovu. Ima iskustva u području nevladinih organizacija, uključujući stažiranje u CPI-u i Swisspeace-u, te je i obučena dopisnica za Balkan Diskurs.

Vezani članci

Ne piše ti na čelu šta si
Ajla Lović i Darko Karać su mladi par iz Banja Luke koji je po mnogo čemu sličan većini mladih parova u Bosni i Hercegovini. Svakodnevno se trude izvući najbolje od društva u kojem žive i izgraditi kakav-takav život u sredini koja već godinama kao da je zaboravila na svoje mlade i njihove potrebe, te ih iz godine u godinu sve više odlazi u inostranstvo.
Mladi su budućnost: Akademija za mlade lidere u civilnom društvu
Mnogi tvrde da u ovoj državi nema prosperiteta i nade. Dok mladi u potrazi za zaposlenjem odlaze u druge zemlje, postavlja se pitanje ko je odgovoran za sprovođenje promjena potrebnih za prosperitetnu budućnost?

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu