Lični dokumenti, odjeća, fotografije ubijenog oca Azema, kao i kaiš koji je izradio za svog sina Muhameda prije nego što je ubijen u srebreničkom genocidu, donirani su Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. ,,Predmeti pripadaju Memorijalnom centru Srebrenica jer najbolje mogu govoriti o ubijenima ako se nalaze blizu njih“, kazao je Muhamed Delić, sin ubijenog Azema.
Predmeti koji su pronađeni u masovnim grobnicama širom Istočne Bosne i na putu Marša smrti, kao i svjedočenja osoba koje su ih donirale Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari postaju dijelom jednog od najvećih i najvažnijih projekata od samog osnivanja Centra – velike, sveobuhvatne i stalne izložbene postavke u potpunosti posvećene genocidu u Srebrenici, Bosna i Hercegovina. Iz Memorijalnog centra ističu kako cijene da priču o Srebrenici nije moguće ispričati bez priče o ostatku Bosne i Hercegovine te je poziv za doniranje predmeta, artefakata i dokumenata otvoren za sve.
Jedan od projekata koji će također biti dijelom stalne izložbene postavke je i multimedijalni edukacijski projekt ,,MEMENTO: Fragmenti srebreničkog genocida” koji je utemeljen na pričama i portretima preživjelih i porodica žrtava genocida u Srebrenici u kojima je detaljno opisan njihov život i borba za preživljavanje tokom genocida. MEMENTO se sastoji od fotografske izložbe, mobilne aplikacije, foto-knjige i audio svjedočenja preživjelih. Projekat je nastao u saradnji Memorijalnog centra Srebrenica i Centra za postkonfliktna istraživanja.
Predmete u Memorijalni centar Srebrenica najčešće doniraju oni koji su genocid preživjeli ili članovi porodica žrtava, među kojima je i Muhamed Delić, kojem su u genocidu ubijeni otac Azem, djed Selim i dvojica amidža Eniz i Aziz. U razgovoru za Balkan Diskurs govorio je o posljednjem susretu s ocem i djedom te kako su on, majka i sestra deportovani iz Srebrenice u julu 1995. godine.
Sinov najljepši poklon
Muhamed je živio s ocem Azemom, majkom Almasom i sestrom Maidom u selu Bijelo Polje kod Srebrenice. Većinom su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a ponekad bi otac Azem radio na građevini i dodatno osiguravao finansije.
,,U slobodno vrijeme otac se volio baviti ručnim radom. Jedne prilike je mene iznenadio s kaišem. To je tad bio jedan od najljepših poklona. Danas, jedina uspomena od babe“, kazao je Muhamed.
Kada su srpske vojne i policijske snage 11. jula 1995. godine zauzele Srebrenicu, Delići se rastaju u Babuljicama. Otac odlazi preko šume u pokušaju da dođe do slobodne teritorije koja je bila pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), dok majka Almasa, djeca i djed Selim odlaze prema bazi Ujedinjenih naroda (UN-a) u Potočare i traže spas od vojnika holandskog bataljona.
,,Sjećam se tog trenutka rastanka. Otac je rekao majci da se ne brine jer je on jedan, a nakon toga se okrenuo prema meni, pomilovao me po glavi i rekao “slušaj majku”“, prisjetio se Muhamed trenutka kad je posljednji put vidio oca.
Muhamed je, zajedno s majkom, sestrom i djedom Selimom, dva dana proveo ispred baze UN-a. Deportovani su svi, izuzev djeda Selima, prema Kladnju autobusima u naselje Luka. ,,Jedan vojnik je odvojio djeda dok me je vodio prema autobusu“, kazao je Muhamed.
Prema njegovim riječima, deportacija do Kladnja je bila dugotrajna i teška, a vidjeli su puno muškarca pored puta prema Konjević polju, što je dodatno izazvalo strah.
Muškarci i dječaci, koji su krenuli kroz šume, odvojeni u Potočarima ili bilo gdje drugo da su ih našli pripadnici vojnih i policijskih snaga bosanskih Srba, ubijeni su u sedmici dana nakon 11. jula 1995. godine.
Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u genocidu u Srebrenici je ubijeno 8.000 muškaraca i dječaka. Mjesta masovnih egzekucija na kojima je ubijeno 1.000 i više muškaraca i dječaka su: Kravica, Orahovac, Petkovci, Kozluk i Branjevo. Nakon ubistava, tijela ili dijelovi tijela su završavali u masovnim grobnicama na širem prostoru Istočne Bosne.
Selim i njegova tri sina
Put preko šume do teritorije pod kontrolom ARBiH nisu uspjeli preći Muhamedov otac i njegova dvojica braće. Zajedno s drugim zarobljenicima ubijeni su na mjestima masovnih egzekucija. Ubijen je i djed Selim.
Porodica nije gubila nadu da su živi do 2003. godine, kada su u vremenskom rasponu od pet mjeseci identifikovani njihovi posmrtni ostaci. Identifikovani su Selim i njegova tri sina (Azem, Aziz i Eniz).
Posmrtni ostaci Selima i Eniza pronađeni su u masovnoj grobnici Pilica kod Zvornika, Azemovi u masovnoj grobnici Kozluk, a Azizovi u masovnoj grobnici Ravnice, iako je ubijen u Kravicama.
Otac i tri sina ukopani su na trećoj kolektivnoj dženazi 20. septembra 2003. godine, na dan zvaničnog otvaranja Memorijalnog centra Srebrenica. Prvi put se desilo da na istoj dženazi budu ukopani otac i tri sina u Potočarima. Zbog ove velike tragedije, počast prilikom ukopa odao je i tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD-a), Bill Clinton.
