Ti, onda, misliš da se svaki roditelj na svijetu sjeća rata i bar jednom postaviš pitanje: „Kad će opet rat?“. | Piše: Azra Kerić (Travnik)
Piše: Azra Kerić (Travnik)
Rat je vrijeme radnje svake priče koje se sjećaš iz djetinjstva. Otkud ti rođaci u srednjoj Bosni, a ti živiš u Bosankoj Krupi? Izbjegli u ratu i ostali tamo. Kako tata može skinuti stopalo kao čizmu? Izgubio je svoje u ratu. Ranjen je na liniji. Zašto mama govori: „Ma nemoj mi hurmi, dosta ih za života…“, kad god ih neko spomene? Nije bilo humanitarnog paketa u ratu bez hurmi.
Ti, onda, misliš da se svaki roditelj na svijetu sjeća rata i bar jednom postaviš pitanje: „Kad će opet rat?“. Da li zbog straha ili pretpostavljaš da je to neizbježna faza života?
Mir je jednostavan i neophodan u svojoj suštini. A u onom što se čini od njega je sva vještina diplomatije i pregovaranja. Krećeš se nebom koliko i zemljom. Hitni letovi, nepredviđena slijetanja, dva kontinenta, tri grada u tri dana. Improvizovane prostorije ambasada, iskrižane mape, telefonski pozivi s drugog kraja svijeta. Oklijevanja da se glasa i povuku ključne karte u salonima i dvoranama, u kožnim foteljama, na jednoj hemisferi o okončanju nasilja na drugoj (hemisferi). Sastanci i pregovori, trgovina sa onima čiju beskrupuloznost, okrutnost i licemjerje prezireš, sa onima koje kriviš, koje želiš da poniziš i pošalješ na smetljište historije.
Kada crno na bijelo opišeš mir i kada se ispod tog opisa potpišu i krivi i nevini, kada se uklone barikade, kada se ispere krv sa asfalta, kada se vrisak polumrtvih i osakaćenih čuje samo u dokumentarnim filmovima, kada obilježiš mjesta stradanja i davno izbjeglog komšiju opet vidiš da se penje uz stubište sa hljebom u ruci, opet nema mira. Nema te njegove jednostavnosti i normalnosti. To je samo odsustvo rata, stanje koje je sociolog Johan Galtung nazvao “negativni mir”.
Kad počneš razumijevati rat kao problem i ljudski izbor, umjesto kao prošlost i neophodnost, uočavaš zakonitosti. Sa strane staviš ekonomske i geostrateške interese velikana (mada je i to zakonitost), a razmisliš o onom što povede najmanje hiljade ljudi u sukob, one bez svijesti o geostrateškim i ekonomskim interesima. Osveta nekim carskim i kraljevskim kosturima i njihovim truhlim osvajačkim vojskama. Pokrštavanje i sunećenje teritorija na koje, opet, u miru može kročiti svako. “Državetine” koje propadaju ili se mijenjaju u odnosu na ideje iz kojih su rođene, pa bivaju napuštene. Ili se nikad i ne ostvare. Ponos nekih pradjedova koji te i ne čuju i ne vide. Historija koja se obesmišljava u stalnom osporavanju, potvrđivanju i pretjerivanju. Identiteti koji poslije lelujaju između ogorčenosti i ponosa. Identiteti kojih se odričeš ili ih nikad do kraja ne razumiješ.
Boje u parlamentima, broj u vladama, mjesto u predsjedničkoj palati, pravo glasa, pravo veta, izbori. Pritisak. Uslovljavanje. Popuštanje. Razgovor. Pregovor. Dogovor. Potpis. Sve počinje i teče kao borba protiv demona, borba za opstanak, a završava kao poslovni sastanak.
Nakon svih ovih gradacija, u Bosni i Hercegovini živiš jedan zamarajući mir, sa degutantnim i komičnim trenucima. Stradanja se obilježavaju sa toksičnim inatom, a sa malo istinske tuge, zgražavanja i saosjećanja. Radi morbidni nagon da se ljudi poistovjećuju sa nasilnicima i ubicama, i da se iz njihove osvetničke perspektive odnose prema ubistvima. Treba nam ljubav prema čovjeku, kao umnom, osjećajnom i društvenom biću, prije ljubavi prema čovjeku i njegovim identitetima. Treba nam distanca od zločinaca, nasilnika, kriminalaca, ludaka, a ne traženje sličnosti sa njima koje će nam dati izgovor da ih opravdamo i sažalijevamo.
Tragedija se stepenuje brojkama umrlih. Patnja za dvoma, u čijim je vratovima ostao zahrđali nož, prekida se napomenom da negdje postoje tri stotine grobnih humki u kojima su oni koji su strijeljani i nogama odgurnuti u provaliju, podstičući tako krivnju zbog patnje za dvoje preklanih na svom pragu. Treba nam uopšteno razumijevanje (ničim izazvanog) nasilja kao nedopustive nesreće i čina koji nas straši i brine. Treba da reagujemo na pojam “nasilje” i “zločin”, prije nego što saznamo imena i broj.
Preziru se oni koji su okrenuli leđa ratu i pobjegli. Čast onima koji su žrtvovali zdravlje, mladost, budućnost, svoja zdrava, spretna i cijela tijela, život i suprotstavili se zlu, a spasili život koji je jedva tinjao u epidemiji smrti, ali niko to nije uradio zato što je želio. Treba da prihvatimo normalnost u kojoj država nije svetinja kojoj se bez razmišljanja podređuje život, ma koliko je voljeli. Život i čovjek su stariji i važniji od države. Sasvim je normalno, sasvim bezgrešno voljeti život više od zemlje.
Nama je ratna prošlost kao hodočašće i obaveza. Važno je da li je čovjek bio tamo i kako se ponašao. Neka mjesta su nam važna i strašna samo zato što su mjesta pokolja, ne zato što u njima ne postoji ništa što će od njih ukloniti tu jednu i jedinu asocijaciju i što su, opet, žrtve, ali sada korupcije, mita, prevare, krađe, unutarstranačkih i međustranačkih igara. A sva druga mjesta, žrtve ovog istog postratnog kriminala, nisu tako važna, jer nisu mjesta pokolja koja se pretvaraju u muzeje rata, sa izloženim ruševinama, zatvorenim prostorima, izbušenim fasadama, praznim ulicama i išaranim zidovima. Treba da se sjećamo stradanja naših predaka, ali ne da svakodnevno rekonstruišemo njihovu sudbinu.
I treba da smo više žalosni, tužni i prestravljeni žrtvom života za zemlju na koju imamo pravo, nego ponosni i dostojanstveni. Iz ponosa i dostojanstva izlazi misao: „Opet bih (uzeo pušku u ruke) da treba!“, a iz tuge, žali i prestravljenosti proizlazi: „Nikad više!“. Treba da se počnemo bojati rata! Ništa u njemu nije veličanstveno, ni herojsko.
Primjenjujući sva ova “treba”, održava se mir. Ne čini mi se da je to neki enormni poduhvat od kojeg se u početku treba umoriti i odustati pa umjesto toga prihvatiti ovaj mir sa stalnim aluzijama na nemir. Treba razmišljati o ovom. Treba objašnjavati i razumjeti. Razmišljanje će nas izvući iz kulture veličanja i relativiziranja nasilja. Sankcije i sporazumi su prekinuli pucnjavu, nisu nikog pomirili. Pomirenje je naša odgovornost.
Ovaj esej je nastao u okviru multimedijalnog takmičenja MIR kojeg realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja. Cilj takmičenja je bio da motiviše mlade da dostave kreativne multimedijalne sadržaje koji se bave temama vezanim za ideje mira, pomirenja i međukulturalnog razumjevanja u regionu Zapadnog Balkana. Mišljenja i stavovi koji su ovdje navedeni pripadaju isključivo autorima i ne odražavaju nužno mišljenja i stavove Centra za postkonfliktna istraživanja.
