U jutro 7. jula Srebrenica je bila kao grad duhova. Ranije tog jutra sam krenula iz Sarajeva sa grupom studenata sa Univerziteta u Denveru. Pripremali smo se da učestvujemo u Maršu mira, godišnjem mirovnom maršu koji se obilježava u sjećanje na genocid u Srebrenici.
U jednoj od posjeta Memorijalnom centru Potočari ugledala sam na ulazu čovjeka u invalidskim kolicima. Zatim sam upoznala tog čovjeka – Senada – i njegovu nevjerovatnu priču o hrabrosti i preživljavanju.
Iako je od masakra na tuzlanskoj Kapiji, u kojem je granatom ispaljenom sa Ozrena, Vojska Republike Srpske (VRS) ubila 71, a ranila više od 140 osoba prošlo 22 godine, porodice žrtava i dalje čekaju pravdu.
Ukoliko pitate ljude u Bosni i Hercegovini da li žive u miru, većina njih će vam dati pozitivan odgovor. Međutim, ako bi definicija mira uključivala slobodu i osjećaj sigurnosti odgovor bi, vjerovatno, bio negativan. Vrlo često, ljudi mir izjednačavaju sa odsustvom rata. Biti nacija koja živi u harmoniji je, međutim, mnogo više od toga.