Različite bosanskohercegovačke istine

(Credit: Mirko Pincelli)

Ukoliko pitate ljude u Bosni i Hercegovini da li žive u miru, većina njih će vam dati pozitivan odgovor. Međutim, ako bi definicija mira uključivala slobodu i osjećaj sigurnosti odgovor bi, vjerovatno, bio negativan. Vrlo često, ljudi mir izjednačavaju sa odsustvom rata. Biti nacija koja živi u harmoniji je, međutim, mnogo više od toga.

Bosna i Hercegovina je država čija je teritorija razdvojena na dva entiteta: Republiku Srpsku i Federaciju, te nazavisni distrikt Brčko. Politička scena, najvećim dijelom, rezultat je Dejtonskog mirovnog ugovora, koji ne ostavlja mjesto promjenama. Bosna jeste demokratija, ali potrebe njenih građana i građanki često su zapostavljene, zarad nekih drugih interesa.

Zbunjujuća istorija rezultat je prisustva različitih priča i istina. Djeca različitog etničkog porijekla uče iz različitih knjiga, od kojih svaka ima sopstvenu verziju istorije i činjenica. Različita mišljenja o sjećanju i prošlosti predstavljaju ogromnu prepreku svakoj vrsti napretka u BiH.

Rat je završen, prije skoro 20 godina i većina ljudi, pogođenih užasom, polako je uspjela povratiti svoje živote. Mlađe generacije, rođene nakon rata, rado bi da zaborave prošlost. Oni nisu preživjeli taj horor i ubrzo odbacuju traumu koju je rat iza sebe ostavio. Njihova mišljenja, stavovi i rasuđivanja obojena su iskustvima njihovih najbližih, što je često problematično, kada je u pitanju jednakost i integracija.

Nakon pada Jugoslavije i rata, nacionalnost tj. osjećaj pripadnosti, postao je izrazito važan. Tokom komunizma, Jugoslavija je bila sekularna, ljudi nisu niti znali, niti brinuli o tome koje su etničke pripadosti njihove komšije. Eksplozijom nacionalizma i rata, etnička pripadnost preuzima ključnu ulogu u formiranju svakodnevnice.

Izrazito je teško istupiti iz ograničenja vlastitog imena i nacionalnosti i podvrgnuti se osudama i predrasudama kolega, drugih građana i građanki, te vršnjaka. Teško je poreći porijeklo u Bosni, i ukoliko neko odluči da to ipak uradi, da jednostavno bude “ništa“, sigurno je da će uvijek biti osuđivan.

Bosna je zemlja u razvoju, demokratska tvorevina koja, polako, napušta proces tranzicije. Govoriti o sopstvenim traumama i dešavanjima tokom devedesetih godina još uvijek se usko veže za veliku količinu srama.

Ponižavajuće je, sramotno i bolno, priznati da je počinjen genocid u Srebrenici ili u koncentracionim logorima, u Prijedoru i u Čelebićima. Smatra se nečasnim priznati da su ljudi, koji pripadaju istim etničkim skupinama kao mi, bili u stanju počiniti takve zločine. Bolno je priznati da su takvi ljudi dio nas, da dolaze iz istog mjesta. Mnogo je jednostavnije priključiti se kolektivnoj zaslijepljenosti i poricanju, te živjeti u svijetu koji prepoznaje samo očigledno i prihvatljivo.

Šta se desi u trenutku kada odlučimo napustiti vlastitu zonu komfora? Šta se desi kada se, konačno, odmaknemo od etnički orijentisanih politika i dorađene istorije, te odlučimo stvoriti jedinstvenu istinu? Tada, više nego ikad, shvatimo da živimo u podijeljenoj zemlji. Jedni će vas voljeti, a drugi mrziti.

Mirko Pincelli Uspomene 677
(Foto: Mirko Pincelli)

Ako mlada osoba u Bosni istupi naprijed, da bi priznala greške “svog“ naroda, i prepoznala, a ne zaboravila žrtve, bez obzira na njihova imena, ta se osoba smatra izdajnikom, prijeti joj se smrću i optužena je za šaranje sa “onima“.

Od života u komunizmu, vremenu u kom smo bili slijepi za etničko prijeklo, došli smo do vremena u kome nam imena osoba znače više od njihovog morala. Ovo je vrijeme u kome ljude više ne dijelimo na loše i dobre, nego na “nas“ i “njih“. Ljudi se ograničavaju i nesposobni su gledati naprijed, čistog i jasnog razuma, bez predrasuda. Među mladima je prisutna rezignacija prema situaciji u kojoj se nalaze, te jak osjećaj nemoći da donesu promjene.

Razvoj Bosne i Hercegovine ne zavisi samo od ekonomije, nego i od spremnosti ljudi da prihvate prošlost i disfunkcionalan politički i društveni sistem u kojem žive. Bosanski turizam cvjeta. BiH je zemlja puna neopisivih prirodnih ljepota i resursa. Počeli smo graditi našoj zemlji novo ime, ime koje ne uključuje rat.

Moramo se, istovremeno, pitati šta je to što želimo da nam djeca i unuci pamte i kakvu im budućnost želimo? Želimo stvoriti skladnu atmosferu punu jednakosti i prilika, drugim riječima, želimo stvoriti održivi mir.

Tatjana Milovanović je zamjenik glavnog urednika Balkan Diskursa. Tatjana je magistrirala tranzicijsku pravdu na Ženevskoj akademiji za međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava, te demokratiju i ljudska prava na Univerzitetu u Sarajevu i Univerzitetu u Bolonji, a pored toga i diplomirala pravo na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu. Ima bogato iskustvo u području razvoja i upravljanja programima, koordinacije projekata i rada s mladima.

Vezani članci

Božo Vrećo: Umjetnički revolucionar Balkana
Ko je Božo Vrećo? Najbolje je pitati njega lično.
Ljudi kao inspiracija, fotografija kao zadovoljstvo
Kakanjka sa sarajevskom adresom, Aida Redžepagić fotografijom se počela baviti kada je shvatila da je to njena istinska ljubav. Zbog želje za bavljenjem ovom profesijom, napustila je posao profesorice na fakultetu.

Komentarišite

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Dobitnici Nagrade za interkulturalna dostignuća od strane Austrijskog federalnog ministarstva za Evropu, intergracije i spoljne poslove.

Post-Conflict Research Center
Prijavite se na našu mailing listu