U bosansko-hercegovačkom društvu, regiji, ali i svijetu sve više dolazi do spajanja vjerskog i etničkog identiteta, povezanosti religije i politike, postavljanja spomenika nekoj vojsci unutar ili na vjerskom zemljištu neke vjerske zajednice, a što može biti opasno i zbunjujuće za mlade generacije.
Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu, riječi su iz života slavnoga Tome Akvinskog, talijanskog filozofa i teologa. Niz redova i riječi o inspirativnom a tako jednostavnom životu mogle bi stati u knjigu Isusove male sestre Vesne Zovkić, ali koju bi svatko imao dužnost da pročita, prije svega kao – čovjek. Sestra Vesna je život protkala ljudskim pričama, solidarnošću te prijateljstvom s Bogom ali i s ljudima.
Mjesta koja sasvim spontano i prvi put posjetite zaista imaju jednu posebnu auru i dušu. Upravo tako, s ovim emocijama, moj prvi odlazak u Ramu bio je zbog sicanja (bocanja ili križićanja), to jest tradicionalnog tetoviranja katolika u Bosni i Hercegovini.
Jedinstvo različitosti i međusobna tolerancija su prisutne kao stil života u bosanskohercegovačkom društvu čak i u teškim vremenima. Da je tako, dokazuju priče dvojice vjerskih službenika koji su u teškim vremenima pronašli rješenje uprkos različitostima.
„Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare”- predstavlja maha mantru koju pripadnici Društva za svjesnost Krišne u Bosni i Hercegovini (BiH) pjevaju individualno i skupno na ulicama i trgovima gradova, a zbog čega su ih ljudi kolokvijalno prozvali Hare Krišna.