Kakvu ulogu može vizualna umjetnost igrati u javnom zdravstvu? Kako se jedna nacija može oporaviti od traume za duševno zdravlje kada očito nema dovoljno psihologa i psihijatara da joj pruže podršku?
Kakvu ulogu može vizualna umjetnost igrati u javnom zdravstvu? Kako se jedna nacija može oporaviti od traume za duševno zdravlje kada očito nema dovoljno psihologa i psihijatara da joj pruže podršku? U petom dijelu našeg serijala o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) i vizualnoj umjetnosti, medicinski tehničar Bruce Clezy diskutuje o temi posttraumatskog rasta. Prvi članak možete pročitati ovdje.
Za poslednji dio našeg serijala o ulozi vizualne umjetnosti u javnom zdravstvu, istražićemo “Obične heroje” – dokumentarni serijal u produkciji Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) iz Sarajeva u saradnji sa produkcijskom kućom PINCH Media. Do danas, ovaj serijal sadrži četiri epizode po 30 minuta, od kojih svaka priča priče običnih građana BiH koji su, usred ratnih strahota, odlučili da rizikuju svoje živote da spasu živote drugih. U mnogim slučajevima, oni spašeni su pripadali drugoj etničkoj grupi od njihovih spasilaca. Jagoda, bosanska Hrvatica, spasila je Hamdiju, bosanskog muslimana. Zoran, bosanski Jevrej je spasio život Azre, bosanske muslimanke, zajedno sa bezbroj drugih života iz svih etničkih grupa. Mina, bosanska muslimanka, rizikovala je svoju sigurnost kako bi spasila Ferida, bosanskog muslimana, iako je iz prve ruke svjedočila pogubljenju svoje porodice u Drugom svjetskom ratu. Đorđe, bosanski Srbin, spasio je živote bezbroj ljudi, uključujući i njegovog komšiju Saliha, koji je bio zatočen u logoru. Šta je ove osobe motivisalo da postupe sa takvim integritetom u vremenu masovnih zločina? Kako su uspeli da se odupru ludilu vremena i učine “pravu stvar” dok se svijet oko njih raspada? Šta mi možemo naučiti od tih ljudi kako bi se pripremili za buduće krize i traume, tako da i drugi mogu djelovati sa integritetom i humanosti? Ova pitanja nas vode ka ideji posttraumatskog rasta (PTR).
Šta je posttraumatski rast?
PTR je relativno nov koncept u psihološkoj literaturi. Baziran na revolucionarnom radu od strane Tedeschi i Calhouna, PTR objašnjava da, iako traumatski događaji vode bolu i patnji, trauma takođe mnogim ljudima omogućava da iskuse pozitivne promjene u svojim životima (Krippner, Pitchford i Davies, 2012; Calhoun i Tedeschi 2014.). U osnovi, PTR uključuje promjenu u doživljavanju sebe koja je prouzrokovana traumatskim događajem. Dok trauma može učiniti da nam svijet izgleda kao opasan i nepredvidiv, što povećava osjećaj ugroženosti pojedinca, trauma može dovesti i do osjećaja da se pojedinac testira, preživljava najgore i biva prilično jak (Calhoun i Tedeschi, 2014.). Tedeschi i Calhoun rezimirali su ovu ideju osobnog rasta kao “ranjiv, ali još jači”, ili kao “najbolji na najgori dan” (Krippner, et al., 2012). Ako prikladno korišten, posttraumatski stres može zapravo dovesti do povećanja osjećaja otpornosti u slučaju budućih nedaća (Krippner, et al, 2012; Calhoun i Tedeschi, 2014).
Važno je primjetiti da, iako PTR može dovesti do povećanja otpornosti, ova dva pojma nisu ista. Kako Krippner i njegovi saradnici ističu, vrlo otporne osobe mogu doživjeti manje PTR-a od onih koji su manje otporni (Calhoun i Tedeschi, 2014). To je zato što njihova otpornost i njihova sposobnost da se “oporave” nakon traumatičnog događaja, može ograničiti u kojoj mjeri oni doživljavaju psihološke posljedice traume, čime se sprječava mogućnost da rastu i uče iz iskustva. PTR je, u stvari, proces, intelektualni i emocionalni rad u kojem osoba rekonfiguriše samu sebe u svjetlu pretnje ili katastrofalnih događaja. PTR se javlja kada ljudi imaju priliku da formulišu prilagodljiviji pogled na svijet (Calhoun i Tedeschi, 2014).
Druga važna stvar je da je ovaj proces na raspolaganju ne samo pojedincima, nego i čitavim zajednicama. Ogroman uspon Japana nakon Drugog svjetskog rata, na primjer, je primjer šire kulturne implikacije PTR-a (Krippner et al., 2012). U jeku razaranja Hirošime i Nagasakija i ogromnog procenta smrtnosti – koji je premašio tri miliona eura, Japan se ipak ponovo javio 1970. godine kao globalna ekonomska supersila. Suočeni sa daljnjim katastrofama, kao što su zemljotres, cunami i nuklearne nesreće 2011. godine, politički lideri bi se mogli pozvati na prošle trijumfe kao na znak otpornosti, snage i odlučnosti japanskog naroda. Narod je znao da bi mogao opstati i napredovati, jer su to već učinili u prošlosti.
Ako je PTR, dakle, proces koji je podjednako na raspolaganju pojedincima i kulturama, kako se može iskoristiti da spriječi buduće katastrofe, kao što su masovno nasilje, genocid i trauma koje stvaraju?
U nastavku: Živjeti nakon traume: posttraumatski rast i ‘’Obični heroji’’ (Dio VI)
—
Daljnje čitanje:
Calhoun L, Tedeschi R. (2014) Handbook of Post Traumatic Growth: Research and Practice. [electronic resource] Hoboken: Taylor and Francis.
Krippner S, Pitchford D B, Davies J. (2012) Post-Traumatic Stress Disorder. Santa Barbara, California: Greenwood.
