Konačno zatvaranje (MKSJ) se očekuje krajem 2017. godine. Tokom 24 godine mukotrpnog rada, MKSJ je podigao optužnice protiv više od 160 osoba za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava tokom jugoslovenskih ratova devedesetih godina.
Konačno zatvaranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) se očekuje krajem 2017. godine. Tokom 24 godine mukotrpnog rada, MKSJ je podigao optužnice protiv više od 160 osoba za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava tokom jugoslovenskih ratova devedesetih godina.
Kako bi sagledali perspektive o naslijeđu koje Haški tribunal ostavlja iza sebe i sumirali razultate rada MKSJ u polju međunarodnog humanitarnog i krivičnog prava, tim Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) prisustvovao je konferenciji ‘’Dijalozi o naslijeđu MKSJ’’ od 22. do 24. juna u Sarajevu. CPI je ovom prilikom prezentovao i sopstveni rad na obnovi kulture mira na Zapadnom Balkanu.
U tekstu ispod, tim CPI predstavio je neke od najznačajnijih događaja sa trodnevne konferencije.
Marko Milanović (Univerzitet u Nottinghamu) – Diskusija o vansudskom naslijeđu
Milanović je smjelo izjavio da uprkos napornom radu Haškog tribunala ipak postoji etnička pristrasnost u prihvatanju zločina; zajednice vjeruju u određene činjenice kada im to odgovara. Činjenice ne pomažu u ubjeđivanju ljudi; oni “osjećaju” istinu umjesto da je znaju. Poricanje i dalje postoji širom regiona, a bošnjačko, srpsko i hrvatsko stanovništvo živi u paralelnoj realnosti. Neke zajednice priznaju najgore zločine počinjene tokom rata, dok drugi zločini ne postoje u njihovom kolektivnom pamćenju. Na primjer, Milanović je predstavio istraživanje o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, prema kojem je 90% Srba na neki način uključeno u poricanje zločina u Srebrenici, bilo da je to totalno poricanje svih zločina ili uvjerenje da je broj žrtava netačan.
Poricanje, međutim, često nije namjerno izobličenje istine; ljudi rekonstruišu istoriju kako bi zadržali uvjerenje da je njihov etno-vjerski identitet i dalje onaj “pravi” i na visokom moralnom nivou. Ljudi se uključuju u tzv. “potvrdnu pristrasnost”, što znači da kada jednom počnu vjerovati u nešto, naknadne informacije koriste kako bi ponovo potvrdili svoja uvjerenja. On tvrdi da postoji snažna povezanost etničke pripadnosti i shvatanja zaključaka Haškog tribunala o ratnim zločinima. Kako su otkrića MKSJ-a snažno poljuljala glavne srpske narative o ratu, mnogi Srbi ne vjeruju u njihov rad. Milanović tvrdi da, dok god rad MKSJ-a dokazuje da su se zločini jugoslovenskog rata stvarno dogodili, činjenice koje oni predstavljaju će se teško suprotstaviti trenutnom poricanju među etničkim grupama u regionu. Čak i perfektan rad MKSJ bi i dalje rezultirao poricanjem koje danas vidimo u regionu.
Diskusija o participativnom naslijeđu: “Iskustva svjedoka”
Uticaj i posljedice koje svedočenja pred Haškim tribunalom mogu izazvati, dovele su do stvaranja odeljenja za žrtve i svjedoke kako bi im se pružila podrška tokom i nakon svjedočenja. Da bi se ispitali efekti svjedočenja, tokom konferencije su predstavljeni podaci iz nedavno objavljene pilot studije sa Univerziteta u Sjevernom Teksasu, koja je uključila 300 svjedoka MKSJ pod nazivom “Odjeci svjedočenja”. Podaci predstavljeni od strane dr. Kimi L. King ilustruju izazove sa kojima se susreću i muškarci i žene u procesu davanja iskaza. Ovi izazovi uključuju anksioznost, jezičke barijere, fizičke izazove i odsustvo od kuće. Pored toga, Helena Vranov-Schoorl, iz Odjela za podršku žrtvama i svjedocima (MKSJ), govorila je o logističkim pitanjima kao što je staranje o djeci, nadoknada za smeštaj u Hagu i koordinacija logistike po dolasku u novu zemlju. Jasna Zečević, predsjednica Viva Žene centra za terapiju i rehabilitaciju, naglasila je da u regionu postoji pomoć svjedocima putem 14 institucija koje su posvećene ovom pitanju. Pored podrške od strane nevladinih organizacija, Alma Taso-Deljković, šefica Odjela za podršku svjedocima u Sudu BiH, je naglasila potrebu za socijalnom, ekonomskom i emotivnom podrškom. U cilju pružanja kontinuirane podrške, postoji potreba za saradnjom između vladinih i nevladinih mreža na koje treba upućivati svjedoke nakon što se pojave na sudu. Od posebnog značaja u svakom svjedočenju i/ili procesu podrške žrtvama je smanjenje ponovne traumatizacije, a takođe i olakšanje logističkih prepreka za svjedočenje. Da zaključimo, panelisti se zalažu za dugoročnu podršku i preporučili su izgradnju okvira iz kojeg će nacionalne jurisdikcije moći da prilagode i nadograđuju naučene lekcije iz ovog pristupa koji se fokusira na svjedoka.
Diskusija o naslijeđu Outreacha: Saranda Bogujevci
Dana 28. marta 1999. godine, Sarandu Bogujevci i njenu porodicu su napali “Škorpioni” – srpska paravojna organizacija – u rodnom gradu Podujevo, na Kosovu. Sa 13 godina, Bogujevci je tada svjedočila masakru 14 ljudi, među kojima su bili i njena majka, baka, dvoje braće, tetka, rođak, šira porodica i komšije. Kasnije je iz medicinskih razloga prevežena u Mančester, u Veliku Britaniju sa svojom preživjelom porodicom. Godinama kasnije, porodica Bogujevci se suočila sa mogućnošću svjedočenja. Saranda Bogujevci je svjedočila 2003. godine u Beogradu protiv jednog od počinilaca ubistva svoje porodice i komšija iz 1999. godine. Iako je to bila teška odluka, na kraju joj je drago što je prikupila snagu da se na ovaj način suprotstavi počiniocima.
Nakon dolaska u Mančester, Bogujevci i njena porodica su radili sa dječijim psihijatrom koji je stalno bio sa njima. Bogujevci tvrdi kako su svjedočenja u Beogradu i Haškom tribunal za nju bila moguća upravo zbog velike podrške svjedocima. Ona je takođe naglasila da su za svjedoke važne male stvari, kao što je, na primjer, kada vam neko objasni gdje možete dobiti kafu. Bogujevci takođe napominje da je život u Engleskoj za nju napravio veliku razliku u pogledu nivoa podrške koju je dobila, jer porodice koje su ostale na Kosovu nisu imale iste mreže podrške.
Porodica Bogujevci je 2011. godine otvorila izložbu u Prištini u kojoj se prikazani njihov stari dnevni boravak, bolnica u kojoj su se oporavljali nakon masakra i sudnica u kojoj su svjedočili. Izložba je kasnije otputovala u Tiranu i Beograd. U svakom gradu, posjetioci su mogli da provode vrijeme u dnevnoj sobi kao da je njihova, premošćujući fizičke i iskustvene razlike između ljudi.
Diskusija o operativom naslijeđu: Kweku Vanderpuya (viši advokat, Kancelarija tužioca, Međunarodni krivični sud ICC i bivši advokat, kancelarija tužioca, MKSJ)
Bivši advokat MKSJ-a Kewku Vanderpuye diskutovao je o revolucionarnoj upotrebi DNK dokaza u procesuiranju zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Vanderpuye je naglasio da je DNK profiliranje ključna komponenta u dokazivanju ratnih zločina. Suđenje Karadžiću označilo je početak korištenja DNK dokaza kao centralnog dijela krivičnog gonjenja. Prikupljanje DNK dokaza za genocid u Srebrenici koji je u fokusu mnogih krivičnih postupaka MKSJ-a se pokazalo izuzetno teškim, jer su mnoga tijela pomjerena iz primarnih u sekundarne grobnice u nastojanju vojske bosanskih Srba da sakrije dokaze o počinjenom zločinu. Tijela su bila duboko fragmentirana i degradirana kroz ovaj proces. DNK profiliranje je korišćeno za identifikaciju i povezivanje ljudskih ostataka sa mjestima gdje su se desili zločini. Analizirane su biljke i uzorci zemlje koji su premješteni sa jedne lokacije na drugu kako bi se dobili pouzdani dokazi o lokacijama primarnih grobnica. Međunarodna komisija za nestale osobe odigrala je vitalnu ulogu u sakupljanju DNK dokaza za tribunal, ali I za porodice. Ovaj projekat nije samo potvrdio zločine u Srebrenici, već je pružio i konačne odgovore preživjelim članovima porodica.
Prikupljanje i analiza dokaza samo je prvi deo procesa. Tužioci su morali utvrditi najefikasniji način prezentiranja dokaza. U momentima kada je ovo postajalo uobičajena praksa za MKSJ nisu postojale standardne operativne procedure za masovno DNK testiranje. Jedan ključni zadatak tokom razvoja standardnih operativnih praksi bilo je čuvanje dokaza, jer nisu svi dokazi mogli odmah da se koriste. Tužioci su također utvrdili da pravilno prezentiranje DNK dokaza zahtjeva ravnotežu između naučnih principa i specifičnosti načina testiranja. Kao rezultat pionirskog rada suda, sakupljanje, analiza i prezentacija DNK dokaza u Haškom tribunalu sada služe kao osnova za najbolju praksu u svim međunarodnim sudovima.
Panel o istorijskom naslijeđu
Upoređivanje karaktera sudije i istoričara je diskutovano kroz čitav panel o istorijskom naslijeđu, uglavnom od strane Thijs B. Bouwknegt. Kroz ove zajedničke i različite karakteristike, dobili smo osjećaj odnosa između zakona i istorije. Tako možemo napraviti slijedeće paralele:
- sudije se bave istorijskim specifičnostima; istoričari imaju tendenciju da se bave istorijom uopšte
- sudije odlučuju o kaznama; istoričari pokušavaju da mapiraju i dekonstruišu događaje
- sudije se moraju osloniti na izvore koji su im predstavljeni; istoričari mogu koristiti širok spektar izvora
- sudije teže najvećoj vjerovatnoći, crno-bijelom ishodu sa vrlo malom sivom zonom; istoričari mogu da špekulišu na osnovu vjerovatnoće
- presude sudija su konkretne; istorija je, po svojoj prirodi, revizijska
- sudije uglavnom govore u pravnom žargonu; istoričari mogu imati slobodu i varirati u ličnom tonu sa određenim stepenom fleksibilnosti.
Nakon razgraničavanja kontrasta između ovih pozicija, panel je razmatrao kako ova zanimanja mogu da dopune jedno drugo u potrazi za istinom. U praktičnom smislu, možemo cijeniti prednosti pristupa pravosuđu. Važni pravosudni izvori dolaze od preuzimanja dokumenata sakupljenih u arhivama, pratećem audio-vizuelnom materijalu, pa čak i fizičkim artefaktima. Svi ovi izvori čine istoričare veoma korisnim, jer usmena istorija najčešće pruža samo regionalne perspektive o konfliktu, dok opipljivi pravni dokumenti služe kao primarni izvori. Međutim, ovaj pristup je ograničen i istoričari moraju raditi u skladu sa načelom povjerljivosti sudova, uključujući i pristup ‘iza zatvorenih vrata’. Uprkos tome, Dr. Andy Aydin-Aitchison nam je dao jasan primjer oslanjanja na međunarodne sudove: od 315 fusnota u radu Edine Bećirević o “Genocidu na Drini” u 110 se spominju operacije MKSJ.
Još jedna snaga pravno-istorijskog odnosa je sposobnost bolje promocije zaključaka. S obzirom na pretpostavku da će malo ljudi čitati sudsku presudu, drugi subjekti bi ovdje mogli ublažiti frustrirajući zadatak komunikacije. Ovaj način se pokazao kao vrlo važan za socio-istorijske projekte strategije odnosa sa javnošću MKSJ-a. Drugi kreativni pristupi se takođe mogu koristiti prilikom razmatranja kako akademski “proizvodi” mogu biti približeni široj publici, kao što su inicijative zasnovane na umjetnosti koje funkcionišu na principu uključivanja javnosti.
Iva Vukusic se javno zahvalila MKSJ, i to ne samo kao naučnik, već i kao državljanin bivše Jugoslavije, te pohvalila transparentnost MKSJ-a i dostupnost velikog broja dokaza online. Iva je iz Zagreba i bila je sigurna da nijedna balkanska vlada ne bi podijelila ovakve informacije sa građanima. Ova otvorenost se prevodi kao društveno odgovoran deskriptivni nastup koji nam može pomoći da razumijemo i, eventualno, prihvatimo ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, a ne da samo pripišemo krivicu.
