Problem rodno zasnovanog nasilja u medijima u Bosni i Hercegovini zauzima sve više prostora, ali nerijetko zbog želje za ekskluzivnošću i većom vidljivošću osnovni postulati profesije budu prekršeni, a zbog čega žrtva i njena porodica trpe posljedice i doživljavaju traume.
Rodno zasnovano nasilje je jedan od sve više izraženih problema današnjice, a korijene vuče od stoljetnog poštovanja patrijarhalnog sistema vrijednosti. Obzirom na to, najveći broj žrtava rodno zasnovanog nasilja su djevojčice i žene. Sve više o rodno zasnovanom nasilju izvještavaju i mediji. Prema istraživanju Agencije Ujedinjenih naroda za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena (UN Women) o medijskom izvještavanju iz 2016. godine, mediji se obično bave kratkim formama i dnevnim vijestima o rodno zasnovanom nasilju.
„Mediji ne pokreću teme o nasilju nad ženama nego izvještavaju o njima u kratkim vijestima onda kada dobiju informacije od izvora, što su najčešće policijski izvori ili nevladine organizacije. Fotografije koje se koriste za ilustracije članaka većinom ne prikazuju krvave detalje i nisu neetične, ali uz svaki peti tekst je objavljena i jasna fotografija lica aktera priče, bilo da je to žena koja je pretrpjela nasilje, počinilac ili aktivista u toj oblasti. Dok je fizičko i seksualno nasilje nad ženama zastupljeno u novinskim člancima i prepoznato kao problem, gotovo da i nema tekstova o drugim oblicima nasilja“, stoji u istraživanju UN Women.
Novinarska etika nalaže poseban, drugačiji pristup žrtvama rodno zasnovanog nasilja, kazala je Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari, pojasnivši da se žrtvama treba prići obazrivo, sa suosjećanjem i na način koji neće doprinijeti novoj, tačnije, dvostrukoj viktimizaciji kroz medijske sadržaje.
„Svi novinari trebaju da o ovoj temi izvještavaju vodeći računa o tome šta je javni interes: da li javnost treba znati neke od detalja zlostavljanja ili nasilja, ili ne. Naglašavam da ne treba jer se iznošenjem detalja i opisom postupka napadača dodatno nanosi šteta žrtvama. Insistiranje na detaljima nije zadaća medija već pravosuđa i policije“, kazala je Rudić.
Senzacionalistički pristup, prema riječima Rudić, koji ide od naslova teksta pa preko fotografije ili rječnika koji koriste novinari, predstavlja „rušenje dostojanstva žrtve“ i suprotno je profesionalnom i etičkom novinarstvu.
„Primjera nepoštivanja privatnosti žrtava je mnogo, ali za najdrastičnije se smatra ono kada se prilikom nesreća objavljuju podaci žrtava prije nego to urade policija ili drugi nadležni organi“, kazao je Marko Divković, predsjednik Udruženja BH novinari.
Nesporno pravo na zaštitu
Kršenje općih profesionalnih načela pa i kada je riječ o rodno zasnovanom nasilju, kako pojašnjava Divković, u bh. medijima nije rijetkost i tu se ne misli na tzv. „žute medije“, bezvlasničke portale i slično.
„Temeljni princip da žrtva ima nesporno pravo na zaštitu, iako dobro poznato, često se krši. Koliko je to pitanje važno, govori to što je i u Statutu Saveza novinara Jugoslavije, postojala odredba koja je zahtijevala posebnu pažnju prilikom izvještavanja o nemoćnima, starima, djeci i bolesnicima u vrijeme nesreća i sličnim situacijama“, pojasnio je Divković.
Zabrana diskriminacije, zabrana javnog prikazivanja i predstavljanja bilo koje osobe na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način u medijima regulisana je Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH, Kodeksom za štampu i online medije, Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, Kodeksom časti BH novinara i tome slično.
„Novinar je obavezan poštivati svačije pravo na privatni i porodični život, dom, zdravlje i prepisku. Objavljivanje podataka koji narušavaju nečiju privatnost, bez nečije dozvole, mora biti opravdano interesom javnosti“, navodi se u Kodeksu časti BH novinara.
Safet Mušić, stručnjak za sigurnosna pitanja, pojašnjava da postoje primjeri objave fotografija žrtve u medijima, što znatno komplikuje već ionako težak period kroz koji žrtva prolazi. Posljedice po žrtvu, kako je kazao, naročito su izražene u ruralnim sredinama, gdje se preko 70 posto rodno zasnovanog nasilja događa.
„U medijima se rjeđe govori o uzrocima koji dovode do rodno zasnovanog nasilja, načinima pomoći žrtvama, posljedicama nasilja, dok mediji češće izvještavaju o pojedinačnim slučajevima, o svjedočenjima žrtava bez konkretnih poruka i slično“, navodi Mušić, sugerišući da bi novinari trebali izbjegavati intervjuisanje i prikazivanje osoba koje su direktne žrtve nasilja i biti svjesni da su žrtve u teškoj situaciji koju često prate teže psihičke posljedice.
Kao dobre primjere i prakse, Mušić navodi da u medijima treba više prostora davati stručnoj strani, kao što je sociološki pristup ovom problemu, psihološka tumačenja te stavovi stručnjaka za sigurnost, pravnika i tako dalje, kao i predstavnicima nadležnih institucija kako bi prezentovali konkretne podatke i dali informacije za žrtve nasilja o tome kako da potraže pomoć, a sve s ciljem prevencije rodno zasnovanog nasilja.
Prijava neetičkog izvještavanja
Kako bi se zaštitile žrtve rodno zasnovanog nasilja u javnom prostoru, psiholog Čedomir Novaković pojašnjava da je bitno uraditi diferencijalnu analizu na način da se u obzir uzme vještina novinarskog pristupa, njegove edukativne i mentalne karakteristike i sposobnosti, kao i osnovne karakteristike medija, poput socijalnih, nacionalnih, kulturoloških, te kojem miljeu pripadaju osobe koje su žrtve i kroz koju vrstu traume osoba prolazi, kao i posljedice koje mogu nastati gledano iz ugla individue, grupe, ali i kulturološkog ugla.
„Taj afinitet jedne fine deskripcije, jedne fine diferencijalne analize je neophodan i za vrlo iskusne novinare. Međutim, danas smo svjedoci vrlo neškolovanih novinara, iz ugla opšteg izvještavanja, a pogotovo iz ugla emotivnosti, psihologije ličnosti i empatije prema žrtvi o kojoj se piše i prema svim mogućim aspektima procjene“, kazao je Novaković.
Slučajevi neetičkog izvještavanja i kršenja kodeksa i zakona, kako pojašnjava Rudić, mogu se prijaviti Regulatornoj agenciji za komunikacije, kada su u pitanju elektronski mediji ili Žalbenoj komisiji Vijeća za štampu, ako su u pitanju štampani i online mediji. Također, ističe da se može podnijeti prijava Instituciji ombudsmana za ljudska prava ili Agenciji za ravnopravnost spolova, odnosno gender centrima u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, ali i krivična prijava protiv odgovornih osoba u medijima radi kršenja odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova, Zakona o zaštiti ličnih podataka i Zakona o sprečavanju diskriminacije.
