Levantinski otok Kipar i balkanska država Bosna i Hercegovina (BiH) nisu za mnoge mjesta koja se povezuju zajedničkom historijom. Međutim, kao kiparski istraživač genocida koji je rad fokusirao na rat 1990-ih u BiH, nikad nisam prestao da povlačim paralele između ova dva postkonfliktna prostora.
Kao dijete, odrastao sam uz priče o neopisivim zvjerstvima koje su moji rođaci preživjeli tokom međunacionalnog sukoba na Kipru 1960-ih i 1970-ih godina. Rijetko bi prošlo ljeto bez da još jedan član porodice ne primi telefonski poziv od Komiteta za nestale osobe, obavještavajući ih da su (često djelomični) posmrtni ostaci njihove voljene osobe identificirani. Nesvjesno sam internalizirao te trenutke nasilja i nosim ih sa sobom u odrasloj dobi.
Nije ni čudo, onda, da kada sam prvi put počeo istraživati arhive krvavog rata u BiH iz 1990-ih, sam bio zatečen brojnim paralelama između dvije ratom razorene zajednice. Jedna od tih paralela bila je višestruki načini na koje podjela zajednice sistematski marginalizira međuetnički mirovni aktivizam daleko nakon što oružje utihne.
Da bi se razumjelo kako se ova marginalizacija međuetničnosti održala u BiH i na Kipru, prvo se mora sagledati nasilna podjela oba multietnička prostora.
Podjela zemlje i umova
U decembru 1995. godine, Dejtonski mirovni sporazum je ozakonio legitimitet entiteta Republika Srpska (RS), koji je osnovan na temelju kampanje zločina koju je vodila Vojska Republike Srpske (VRS) s ciljem stvaranja teritorije sa srpskom većinom (1992-1995). Ova kampanja je dovela do formiranja prvih koncentracionih logora na evropskom tlu nakon Holokausta, logora za silovanje, te prisilnog raseljavanja više od dva miliona bh. građana. Danas je RS jedan od entiteta unutar BiH, ali sa značajnom političkom autonomijom. Ta se autonomija često koristi od strane ultranacionalističke i revizionističke vladajuće stranke ovog entiteta, čiji lider, Milorad Dodik, često i vehementno prijeti secesijom od BiH.
Iako ne postoji čvrsta granica između dva entiteta BiH (RS i Federacija BiH, kojima je Brčko Distrikt službeno kondominijum), narativi u svakom entitetu u vezi s ratom iz 1990-ih i periodom komunističke Jugoslavije koji mu je prethodio čine se potpuno različiti. Naime, sociopolitičko okruženje u entitetu RS obilježeno je institucionaliziranim negiranjem genocida i revizionizmom, napadima na povratnike Bošnjake (bosanske Muslimane) i sistematskim prikrivanjem mjesta zločina, kao i memorijala koji odaju počast komunističkoj zaostavštini ovog regiona. S druge strane, u entitetu Federacije BiH (FBiH) suočavanje s nedavnom historijom ovog područja izgleda da je duboko ukorijenjeno u sociopolitičkom tkivu zajednice. To pokazuju međunarodno priznati muzeji i memorijalni centri u gradovima poput Sarajeva i Mostara, ali i Medica Zenica koja je osnovana kao odgovor na masovna silovanja tokom rata, pa čak i ulice nazvane po komunističkom vođi Jugoslavije, Titu, kao i po oružanoj bosanskoj grupi otpora, Zelenim beretkama. Dva entiteta unutar jedne države, svaki zatvoren u dva odvojena svijeta.
Na Kipru je ozloglašena “Zelena linija” prvi put de facto podijelila glavni grad Lefkosiju-Lefkoşa 1963. godine, nakon užasa krvavog Božića koji su rezultirali ubistvom stotina Kiprana iz obje najveće zajednice na otoku i raseljavanjem oko 25.000 turskih Kiprana. Ovo je bio prvi put da su Grci i Turci na otoku formalno razdvojeni. Nakon dvije invazije turskih oružanih snaga na Kipar, 1974. godina, “Zelena linija” je proširena na dužinu od 180 km, dijeleći otok na slobodnu teritoriju južno od Linije i okupiranu teritoriju na sjeveru.
Neosporno je da priroda podjele Kipra ima značajne razlike u odnosu na autonomne entitete BiH. Pedeset godina nakon invazija iz 1974. godine, još uvijek postoji čvrsta granica, kao i zona razdvajanja UN-a između sjevera i juga Kipra (iako samoproglašena Turska Republika Sjeverni Kipar ostaje nepriznata kao država, osim od strane Turske). Procijenjenih 160.000 grčkih Kiprana, izbjeglica iz 1974. godine, nemaju pravo na povratak. Turske oružane snage i dalje su stacionirane na okupiranom sjeveru, bez naznaka da će jedina podijeljena članica EU (Kipar) biti ujedinjena u skorije vrijeme. Ipak, kao i u BiH, najizraženija je polarizacija narativa vezanih za historiju otoka. Najgrublji prikaz ove diskurzivne podjele ogleda se u prisutnosti zastava: šetajući ulicama grčko-kiparske Lefkosije, naći ćete zastave Grčke koje krase kaldrmisane puteve. Samo nekoliko ulica dalje, preko linije razdvajanja glavnog grada, naći ćete se okruženi jednako brojnim zastavama Turske, među kojima se povremeno nađe i plakat s natpisom Volim Erdogana. Odjeci podijeljenog glavnog grada Kipra jezivo odjekuju u podjeli Sarajeva i Istočnog Sarajeva u BiH. Istočno Sarajevo (područje koje je nekada pripadalo Sarajevu, a sada se nalazi u entitetu RS) može pratiti svoje korijene do 1992. godine, kada su srpski etnonacionalisti i njihove oružane snage, VRS, okupirali dio glavnog grada Bosne i Hercegovine. U Lefkoši na Kipru i u Istočnom Sarajevu u BiH, način na koji se nasilje podjeljivanja pamti postavlja ozbiljna pitanja o tome kako oba (post)konfliktna prostora mogu prevazići naslijeđa podjela. U Lefkoši na Kipru, čovjek čije su administracije još od 2003. godine osuđivane zbog podržavanja “kolonizacije” okupirane teritorije predstavlja se kao heroj. U Istočnom Sarajevu, svi građani BiH su dočekani pločom u čast osuđenog genocidaša, Ratka Mladića, čije su snage masakrirale hiljade nesrpskih civila i nemilosrdno granatirale građane Sarajeva četiri godine.
Naslijeđa podjele su očigledna i u BiH i na Kipru. Glavni gradovi obje nacije su pogođeni granicama. Ove teritorije su dom nekada koegzistentnih zajednica koje sada odrastaju pod dva radikalno različita narativa o njihovoj zajedničkoj historiji. Štaviše, u obje ʻpostkonfliktneʼ zemlje postoje organizacije na terenu koje se trude stvoriti vlastite međuetničke prostore koji nadmašuju državom odobrenu segregaciju. To je zajednička borba koju sam želio istražiti razgovarajući sa mirovnim aktivistima na terenu.
Oštra Nula iz BiH i HÀDE s Kipra
U zelenim ulicama Banja Luke (entitet RS u BiH), Milica Pralica radi kao predsjednica udruženja građana Oštra Nula. Važno je spomenuti da je organizacija smještena u entitetu koji se nalazi u nedefinisanom vremenskom prostoru (post)konflikta, entitetu čije političko vodstvo ulaže napore u reviziju i reimaginaciju prošlosti opterećene zločinima. Organizacija je posvećena socijalnoj pravdi i sjećanju na zločine, uokvirujući to u širu borbu za „aktivno građanstvo i ljudska prava“. Ključno je da Oštra Nula unutar svoje posvećenosti sjećanju uključuje zločine iz 1990-ih, kao i one počinjene tokom jugoslavenske antifašističke borbe 1940-ih.
Više od dvije hiljade kilometara dalje, u podijeljenom glavnom gradu Kipra, Lefkosia-Lefkoša, Lambros Asvestas sjedi u odboru međukomunalne organizacije HÀDE (nazvane po kiparskoj varijaciji uobičajenog uzvika ajde/hajde širom Balkana). HÀDE je posvećen ,,promociji mira, pomirenja i ponovnog ujedinjenja Kipra“. Naizgled jednostavan cilj koji, u prostoru koji sada obilježava pola stoljeća od konačne učvršćenosti njegove podjele, nije nimalo jednostavan.
Milica i Lambros rade skoro dvije hiljade kilometara udaljeni jedno od drugog. Ipak, njihova iskustva u radu u podijeljenim zajednicama otkrivaju zapanjujuće sličnosti između bosanskohercegovačkog i kiparskog konteksta.
Mobiliziranje ljudi za dekonstruiranje dominantnih narativa
S obzirom na polarizaciju narativa oko nasilja podjele na Kipru i u BiH, aktivno dekonstruiranje dominantnog narativa unutar određene ‘strane’ čini se kao težak zadatak. Lambros Asvestas iz HÀDE-a osvrće se na ovu tešku borbu. „Najveći izazov je nedostatak angažmana društva i različita shvaćanja historije, koja su veoma etnocentrična. Izazov je potaknuti ljude da pređu na ‘drugu stranu’ kako bi se susreli, međusobno djelovali, ponudili alternativni miroljubivi narativ suživota. Teško je, također zbog različitih historijskih narativa o ‘drugome’.“
Milica Pralica iz Oštre Nule razmišlja o načinima kako učiniti dekonstruirajuće pristupe pristupačnijim za zajednice u kojima su se narativi ukorijenili: „U našem radu u Bosni i Hercegovini, posebno u Banjoj Luci, najteži dio bio je otvaranje diskusije o ratnim događajima, jer je ovdje dominantan narativ da rata nije bilo. Stoga smo odlučili istaknuti šta nam je rat oduzeo, izvan samo ljudskih života. Šta je s ekonomijom, kulturom i načinom života? Da li još uvijek živimo rat, samo bez oružanog sukoba?“
Sa svakim pokušajem dekonstruiranja onoga što se čini fiksiranim, dolazi rizik da se bude označen kao izdajnik vlastite ‘strane’. Milica priznaje da je to bio slučaj s njihovim radom u RS-u. „Kada smo počeli govoriti o ratnim događajima u Prijedoru, uključujući logore i protjerivanje nesrpskog stanovništva, te postali dio inicijative Jer me se tiče, koja se bavi komemoracijama, suočili smo se s osudom, uvredama i javnim etiketiranjem u medijima i javnim medijima u Republici Srpskoj. Bili smo karakterizirani kao promoteri ‘sarajevskog ratnog narativa’ i izdajnici srpstva, čak i kao teroristička organizacija, čime smo postali mete nacionalističkih napada. Dodatno, kada smo počeli govoriti o svim civilnim žrtvama rata, suočili smo se s opozicijom drugih etno-nacionalnih grupa, pa smo istovremeno bili označeni kao četnička organizacija i mrzitelji Srba. Ovo je zaista apsurdno, ali pokazuje do koje mjere ludilo ide kada počnete dekonstruirati narative i predstavljati činjenice.“
U međuvremenu, obrazovni sistemi su najveći saveznik podjele. Na kraju krajeva, programi obrazovanja koji podržavaju podjelu propagiraju i održavaju dominantne narative koji se oslanjaju na reinterpretaciju historije kako bi se očuvali etnocentrični identiteti. Lambros je jasan u svojoj kritici kiparskog obrazovnog sistema. „Na jugu, čak ni ne spominju postojanje turskih Kiprana na ostrvu do 1963. ili recimo 1960. godine, i postoji veliki fokus na bol grčko-kiparske zajednice, što je validno i veoma traumatično iskustvo… ali mi nismo jedine žrtve. Ova bol se previše naglašava i previše fokusira na sve moguće načine: crtežima, pozorišnim predstavama koje imitiraju invaziju i okupaciju, himnama o izbjeglicama koje se vraćaju svojim domovima, ‘Turci su varvari’, sve te stvari su veoma prisutne. I naravno, obrazovni sistem na jugu je vrlo etnocentričan u odnosu na Grčku. Ne učimo puno o historiji Kipra, već je to vrlo grčko-centrično. A na sjeveru, obrazovni sistem previše naglašava Osmansko carstvo, kao da je historija ostrva samo osmanska historija. A 1963. vide također kao, ‘zli Grci su pokušali da nas sve pobiju’. Tako da postoji mnogo samoviktimizacije s obje strane. Obje strane su vrlo etnocentrične i nema priznanja bola druge strane, što je veliki problem za podjelu, jer mladi odrastaju i ne razumiju drugu stranu priče. Tako da imate vrlo kontrastno razumijevanje.“
Milica dijeli Lambrosovu kritiku uloge obrazovnog sistema u očuvanju nasljeđa podjele. „Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini igra ključnu ulogu u održavanju dominantnog narativa, posebno zbog nedostatka jedinstvenog Ministarstva obrazovanja na državnom nivou. Ova fragmentacija omogućava političkim elitama da oblikuju sadržaj udžbenika prema svojim interesima, što često rezultira različitim verzijama historije i drugih predmeta u zavisnosti od entiteta ili kantona. U Republici Srpskoj, ćirilica se predstavlja isključivo kao srpsko pismo. Mladi iz Federacije koji uče iz hrvatskih udžbenika često nisu upoznati s zločinima koje je počinila NDH [Nacistička kvislinška Nezavisna Država Hrvatska], a Hrvati se predstavljaju kao jedine žrtve svih sistema u BiH kroz njenu historiju. Ove razlike u obrazovanju omogućavaju manipulaciju i segregaciju mladih, koji bi trebali biti nosioci promijena.“
Nasljeđa podjela i brisanje historije radničke klase
Isticanjem i očuvanjem etnocentričnih identiteta na Kipru i u BiH, jedan zajednički aspekt historije se u velikoj mjeri briše. Kako Lambros ističe, „sindikalna prava radnika i historija ljevice su potpuno izostavljeni.“ Dok grčko-kiparska i tursko-kiparska djeca uče o odvojenim historijama koje se uglavnom fokusiraju na 1974. i 1963. godinu, ne uče o međuetničkim borbama radničke klase, kao što je bila pobuna Gavur Imam 1833. godine. Te godine, tursko-kiparski vođa, Gavur Imam, predvodio je grupu tursko – i grčko-kiparskih seljaka u pobuni protiv osmanskih vlasti, protestujući protiv teškog poreza nametnutog siromašnima. Gavur Imam je obećao oslobođenje od osmanske vladavine za sve Kiprane. Nije iznenađujuće da bi ovaj primjer međuetničkog organizovanja bio izostavljen iz historijskih knjiga s obje strane linije podjele na Kipru. Kako Lambros zaključuje, „ovo brisanje zapravo služi nacionalističkoj, desničarskoj retorici.“
Kao i na Kipru, obrazovanje u entitetu RS u BiH slabo se bavi zajedničkom revolucionarnom borbom koja je oblikovala kulturu BiH. BiH se nalazi u postkomunističkom prostoru bivše Jugoslavije, gde je, od etnonacionalističkih ratova 1990-ih, sjećanje na partizansko nasljeđe u regiji očigledno izašlo iz mode. U Beogradu je agresivna kampanja, koju vodi političko rukovodstvo zemlje, rezultirala gotovo potpunim brisanjem naziva ulica povezanih s komunističkom ili socijalističkom historijom, zamjenjujući ih referencama iz perioda prije Drugog svjetskog rata. U Mostaru (entitet FBiH), Partizansko groblje, posvećeno multietničkim borcima otpora iz Drugog svjetskog rata, gotovo je uništeno etnonacionalističkim vandalizmom u junu 2022. godine. U svom radu “Zaboravljeni spomenici i društvene promjene: Funkcija socijalističkih spomenika u postjugoslavenskom prostoru”, Boriša Mraović i Sandina Begić opisuju uništavanje spomenika iz komunističkog doba u BiH kao markere koji su „zamijenjeni s tri monoetnička narativa i njihovim simbolima. Ovo simbolično čišćenje teritorije ima dvostruku svrhu, da nas diferencira od ʻnjihʼ i da etnički drugi osjeti nelagodu, da bude nepoželjan i stran u ʻnašimʼ područjima pod kontrolom većine.“
U ovom kontekstu brisanja, Milica iz Oštre Nule insistira na odlučnosti svoje organizacije da osigura prostor za sjećanje na revolucionarnu historiju regiona: „To nas samo dodatno motiviše da obrazujemo mlađe generacije o partizanskom antifašističkom pokretu na ovim prostorima i o Jugoslaviji kao emancipatorskoj tvorevini gdje su različiti narodi, nacionalnosti i religije mogli živjeti i raditi zajedno. Važno je objasniti ljudima da ne bismo trebali romantično gledati na Jugoslaviju kao na utopiju, već razumjeti šta nam nedostaje iz tog perioda – jugoslavenska sigurnost, stabilnost, kvalitetno obrazovanje i zdravstvo, tj. socijalna država. To su vrijednosti koje su nam oduzete i koje želimo vratiti. Partizani su se samoorganizovali na teritoriji bivše Jugoslavije i uspeli da se odupru mnogo jačem okupatoru. Ako su oni to mogli tada, i mi kao građani možemo isto.”
Reći Ne “nacionalizmu oslobađanja” i prihvatiti Ne-hijerarhiju
Nakon rata i podjele, nije tajna da zajednice često okreću ‘oslobađajućem’ nacionalizmu kao mjestu utočišta i tački s koje se obnavlja osjećaj pripadnosti. Ipak, u kontekstu BiH i Kipra, sve je prisutnije odbacivanje ovog pristupa među mirovnim aktivistima. To je posebno vidljivo u radikalnom prostoru društvenih medija. Na Kipru, profili kao što su “αφοα” i “antifazone_cy” dijele sadržaj koji odbacuje popularne etnocentrične percepcije identiteta. Jedan takav anti-nacionalistički izraz može se pronaći u poznatom sloganu, “Ούτε Έλληνας, ούτε Τούρκος, ούτε Κυπραίος – μόνη πατρίδα είναι η γη” (“Niti Grk, niti Turak, niti Kipranin – jedina domovina je Zemlja”). Na društvenim mrežama ova fraza najčešće se pojavljuje u obliku grafita koji se fotografišu po otoku. U međuvremenu, u bivšoj Jugoslaviji, kreatori sadržaja kao što je “dejoslavija” ponovo donose diskurs koji se igra s jugoslovenskim simbolima, izbjegavajući mono-etničke oznake. Jedan od njihovih najlajkanijih postova citira fudbalera Zlatana Ibrahimovića, bosanskog porijekla, koji je izjavio: “Govorim holandski, švedski, engleski, jugoslavenski, španski, italijanski.” Društveno-političko okruženje nakon 1990-ih doživjelo je da se nekad uobičajeno nazivan “srpsko-hrvatski” jezik BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore prekategorizira u jezike s pojedinačnim nazivima koji odgovaraju njihovoj nacionalnoj državi: bosanski, hrvatski, srpski, Crnogorski. Sadržaj poput“dejoslavija”, ali i “antifazone_cy” i “αφοα” na Kipru, ukazuje na zahtjev za alternativnim prostorom u kojem se mogu slobodno izbjegavati monoetnički pokazatelji.
Lambros odbacuje nacionalizam oslobađanja: „Ne mislim da je kiparski nacionalizam rješenje, iako podržavam promicanje kiparskog identiteta na Kipru, ali ne kao nacionalizam. Ne dijelim ovo vjerovanje [u nacionalizam oslobađanja]. Razlog je: šta je s imigrantima?“
Milica dijeli Lambrosove misli o ukorjenjivanju borbe za oslobađanje u novom obliku nacionalizma, koji smatra nedovoljnim flasterom za strukturno nasilje podjele. „Ne vjerujem da bilo koji oblik nacionalizma, uključujući nacionalizam oslobađanja, može riješiti probleme. Umjesto toga, vjerujem u denacionalizaciju i vraćanje humanosti. Moramo prestati gledati na sve kao na projekat, jer mir nije projekat. Mir je stanje bivanja! Naša misija je da se bavimo uzrocima nasilja kako bismo radili na prevenciji, a ne samo sporadično gasili požare. Kada je kuća u plamenu, ne iznosite namještaj, a upravo to radimo u Bosni i Hercegovini.“
Ako borba za oslobađanje ne treba biti ukorijenjena u nacionalizmu oslobađanja, može se usmjeriti ka ne-hijerarhijskom organiziranju i akciji odozdo prema gore kao eliksiru uspjeha. Na Kipru, proces odlučivanja HÀDE-a funkcioniše na osnovu konsenzusa i demokratskog učešća, što Lambros smatra ključnim za izgradnju pokreta. „Ne-hijerarhija je važna za organizovanje zajednice jer daje kolektivni osjećaj organizovanja. Mislim da se radi o obavljanju stvari na participativniji način. Ne bih rekao da hijerarhija nikada ne postoji. Mislim da neka hijerarhija neizbježno pojavljuje i postoji, ovisno o različitim iskustvima, ali mislim da je važno imati participativni konsenzus kada donosimo odluke, kao viši oblik demokratije. To je demokratskije učešće.“
Predsjednica Oštre Nule također naglašava značaj demokratizacije građanskog plana akcije koji potiče iz zajednice. „Institucije često ne žele učestvovati u procesu suočavanja s prošlošću osim u minimalnom obimu koji zahtijeva međunarodna zajednica. Političke elite koje su izazvale sukob prije više od 30 godina, za vlastitu korist, sada nemaju motivaciju za promjenu stvari na bolje, jer je etnonacionalizam njihova valuta za ostanak na vlasti. Naša snaga leži u zajednici i u ljudima koji su spremni suočiti se s prošlošću i raditi na pomirenju.“
Zajednička bitka
Odgovori Milice i Lambros otkrivaju nešto što malo ko želi priznati: nasilje koje proizlazi iz podjele nije ekskluzivno za određeni prostor, već je represija zajednička svima koji žive pod njom. Podjela bolno odvaja članove iste političke zajednice, prisiljavajući ih na razdvajanje, prvo fizički, zatim i mentalno. Ovo razdvajanje opravdava i održava iz generacije u generaciju pažljivo konstruiranim narativima koji iskrivljuju historijske činjenice kako bi formirali fiksna, reduktivna shvatanja vlastite historije i pripadnosti. Ovi narativi često su rezultat stalne (re)cirkulacije znakova i simbola (poput opranih spomenika RS-a i zastava Grčke/Turske u podijeljenoj Lefkosiji-Lefkoši), čija značenja postaju fiksna kroz elite sa vlastitim interesima u promicanju njihovog narativa.
Oni koji rade na razgradnji i subverziji ovih narativa, kako bi rekreirali izgubljene prostore međusobne zajednice, sigurno bi bili osnaženi jačom saradnjom među antizidnim prostorima. Na kraju krajeva, previše se lako zaboravlja da su podjelitelji kroz vrijeme i prostor često inspirirali jedni druge. Bilo je to srpski genocidni zločinac Radovan Karadžić koji je 1992. godine rekao na Skupštini Republike Srpske da se nada da će samoproglašena “Srpska Autonomna Oblast Bosanska Krajina” imitirati podjelu Kipra iz 1963-1974: „u Turskoj Republici Kipar bilo je isto kao u Krajini, raspored preko cijelih teritorija i kasnije je povučena zelena linija“.
Dokazi pred nama trebali bi obavezati istraživače i aktiviste da prepoznaju da je borba Kipra i BiH protiv podjela i uvijek će biti zajednička borba.
