Uprkos postojanju Konvencije o pravima djeteta – najvažnijeg pravnog okvira kojeg su ratificirale 192 države, a među njima i Bosna i Hercegovina još prije 33 godine, krivičnih i drugih zakona, kao i niza mehanizama, još uvijek su djeca izložena zlostavljanju, zanemarivanju, žrtve su nasilja u porodici, kao i drugih oblika nasilja, a i razvoj digitalnih tehnologija otvara niz dilema o njihovim pravima i zaštiti.
Bosna i Hercegovina po pitanju zaštite djece oslanja se na niz domaćih i međunarodnih propisa. Napredak u zakonodavstvu je vidljiv, posebno kroz nova rješenja u oblastima porodičnog prava i krivične zaštite, navodi Dino Kovačević, asistent na Katedri građanskog prava, naučnoj oblasti Porodičnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
„Zakoni sami po sebi nisu dovoljni i društvo mora djelovati mnogo bolje jer je jedan broj djece uvijek izložen nasilju“, istaknuo je Kovačević.
U Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) ove godine na snagu je stupio Zakon o zaštiti od nasilje u porodici i nasilja nad ženama, koji prema Kovačeviću, nudi širi obim zaštite, uključujući i prepoznavanje djeteta ‘svjedoka nasilja’ kao žrtve.
„Ne smijemo se potpuno uzdati u penalni entuzijazam – borba mora biti univerzalna i neselektivna“, poručio je Kovačević.
Kršenje prava, nasilje i zlostavljanje djece
Na nivou Bosne i Hercegovine ne postoje ukupni podaci o broju prijavljenih kršenja prava djece i nasilja nad djecom. Podacima za koje područje su nadležni raspolažu centri za socijalni rad, nevladine organizacije ukoliko se prijave zaprime putem Plavog telefona, ili pak Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine ukoliko zaprimi žalbe.
Jelena Milanović, portparol Centra za socijalni rad Banja Luka, navela je da je u toku ove godine prijavljeno: troje zlostavljane djece, petero zanemarene, dok je 195 prošlo kroz socijalnu dijagnostiku.
Na području Kantona Sarajevo (KS), prema podacima Centra za socijalni rad KS, prošle godine registrovano je ukupno 499 odgojno zanemarene djece i 183 odgojno zapuštene djece. U 2024. godini evidentirano je ukupno 356 djece kao žrtava nasilja u porodici.
Tokom protekle godine, Odjel za praćenje ostvarivanja prava djece Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, zaprimio je 299 žalbi koje se odnose na povrede prava djeteta. Napominju i da se slučajevi razmatraju i kroz druge odjele institucije Ombudsmena. Uputili su 24 preporuke koje se tiču kršenja i ugrožavanja prava djeteta u oblastima obrazovanja, socijalne i zdravstvene zaštite.
Kao kanal za prijavu nasilja i zlostavljanja, te dodatnu podršku služi i Plavi telefon. Maja Kovačević iz Udruženja „Nova generacija“, kazala je da su za nešto od više od 12 godina rada, savjetnici Plavog telefona odgovorili na preko 71.000 poziva i 10.000 upita putem poruka, dok je nadležnim institucijama proslijeđeno više od 320 prijava sumnji na nasilje nad djecom i odraslima.
„Od ukupnog broja svih savjetodavnih i informativnih poziva, 12 posto je vezano za zlostavljanje i nasilje, pri čemu su najčešći oblici nasilja – emocionalno i fizičko nasilje, nasilje u porodici, vršnjačko nasilje te digitalno nasilje,“ istakla je Kovačević.
Prema njenim riječima, najčešće prijave dolaze od odraslih koji prijavljuju nasilje nad djecom, 72,7 posto, dok djeca i mladi sami prijavljuju 27,3 posto slučajeva, pri čemu djevojčice dvostruko češće prijavljuju nasilje od dječaka.
U toku ove godine savjetnici Plavog telefona su odgovorili na 5.327 javljanja, a od ukupnog broja svih savjetodavnih i informativnih razgovora oko 14 posto se odnosi na razgovore koji se tiču nasilja i zlostavljanja. Nadležnim institucijama, tokom ove godine, proslijeđene su 53 prijave sumnji na nasilje.
Kovačević je istakla da se u posljednje tri godine broj prijava sumnji na nasilje održava približno na istom nivou. Godišnje nadležnim institucijama bude proslijeđeno oko 50 prijava, što je dvostruko više nego u periodu prije pandemije.
Socijalni rad – prva linija odbrane
Izloženost djece nasilju ne dovodi samo u pitanje njihovo zdravlje u tom trenutku, već i mogućnost njihovog razvoja u odrasle osobe koje su u stanju biti dio šire zajednice.
Prema Milanović, socijalni rad sa djecom koja su izložena zanemarivanju i zlostavljanju je veoma zahtjevan, jer uključuje “emotivno teške slučajeve”, često se suočava s “nedostatkom kadra i resursa” te problemima poput zatvaranja zajednice i neprijavljivanja nasilja. Također, zakonodavni okvir ponekad ne pruža dovoljnu podršku, zbog čega su socijalni radnici “prva linija odbrane za djecu koja trpe nasilje”.
Draženka Osmanspahić, direktorica Centra za socijalni rad KS, navela je nekoliko prepreka na prevenciji nasilja u porodici i to: nedovoljnost materijalnih i kadrovskih pretpostavki za programsku i strukturiranu prevenciju, pravovremenu reakciju i kontinuiran stručni rad sa djetetom i porodicom nakon identifikacije problema.
,,Centri nemaju potrebnu i očekivanu podršku nadležnih institucija i države u smislu reakcija po upućenim prijedlozima, koji se u pravilu odnose na izmjene propisa, planiranje sredstava, reorganizaciju djelatnosti ustanova socijalne i dječije zaštite u koje se smještaju djeca, stavljanja u funkciju novih organizacionih jedinica i razvijanje novih usluga u okviru postojećih ustanova,“ kazala je Osmanspahić.
Na upit koliko mediji pomažu u zaštiti djeteta, Kovačević odgovara da se često događa objavljivanje fotografija, lokacija i detalja koji otkrivaju identitet djeteta, čime se na najgrublji način krši privatnost i narušava sigurnost žrtve.
,,Takve informacije dovode do sekundarne viktimizacije, narušavanja integriteta postupka ali i dugoročnih šteta za dijete,“ kazao je Kovačević, pozivajući na uzdržanost i poštivanje temeljnih profesionalnih kodeksa.
Slične stavove iznosi i Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH, koja upozorava na neprimjereno izvještavanje o slučajevima nasilja nad djecom.
,,Neprimjereno izvještavanje u medijima, objavljivanje bilo kakvih detalja koji otkrivaju njihov identitet ili javno iznošenje detalja o počinjenju zločina nad njima, što izlaže njihovu intimu, krši svaki vid prava na privatnost i dodatno ih izlaže traumatizirajućim posljedicama“, navode u Instituciji ombudsmena za ljudska prava.
Posebno naglašavaju da su djeca iz socijalno i ekonomski ugroženih porodica, kao i djeca bez roditeljskog staranja, naročito ona smještena u ustanove, izložena većem stepenu društvenog isključenja i zloupotrebe.
Ovakva ranjivost potvrđuje se i u podacima Plavog telefona, koji pokazuju da se nasilje nad djecom najčešće dešava upravo u okruženjima gdje bi se ona trebala osjećati najsigurnije. Djeca i mladi najčešće doživljavaju nasilje unutar najbliže porodice, najčešće od oca (16,2 posto) ili majke (15 posto), dok u 12 posto slučajeva nasilje vrše oba roditelja zajedno. Značajan broj prijava odnosi se i na vršnjake (13,8 posto), a manji broj na druge članove porodice ili nepoznate osobe. Najčešći oblici nasilja su emocionalno (34 posto) i fizičko (25,8 posto), dok se sve više prijavljuju vršnjačko i digitalno nasilje, što pokazuje da nasilje prati djecu i mlade i izvan kuće i škole.
Nasilje na društvenim mrežama
Iako tehnologija nudi brojne edukativne i zabavne mogućnosti, ona također otvara vrata za različite manipulacije, a djeca su im posebno izložena.
Kovačević posebno ističe porast razgovora koji se tiču nasilja na internetu.
,,Od perioda pandemije došlo je do povećanja broj razgovora na temu nasilja na internetu. Djeca i mladi se najčešće obraćaju zbog emocionalnog nasilja na internetu, poput uvredljivih ili prijetećih poruka, seksualnog uznemiravanja i ucjenjivanja,“ kazala je Kovačević.
Kako različiti aspekti digitalne transformacije utiču na djecu, uključujući i savremenu interakciju s umjetnom inteligencijom, zahtjeva odgovore već duže vrijeme i svakako u suštini budi dileme o pravima djeteta.
„Razvoj digitalnih tehnologija, društvenih mreža, online komunikacijskih platformi i novih oblika umrežavanja nije samo promijenio način na koji djeca komuniciraju i uče, on je eksponencijalno proširio prostor u kojem dijete može biti izloženo nasilju,“ naglasio je Kovačević.
Prema njegovim riječima, nasilje je poreka svega što je utemeljeno na humanosti i ljudskoj vrlini, osobito kada se vrši prema najslabijima i najnezaštićenijima. On smatra da je neophodno da sva lica koja postupaju s djecom budu specijalizirana, što podrazumijeva skup znanja, vještina i profesionalnih kompetencija, koje nadilaze osnovna znanja i omogućavaju kvalitetan, siguran i dječijem uzrastu prilagođen rad.
